RIJEKA – U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti jučer je najavljeno današnje otvorenje prve velike izložbe u sklopu programa Rijeke-Europske prijestolnice kulture, izložbe »S kolekcijom« umjetnika Davida Maljkovića. Izložba »S kolekcijom«, pojašnjeno je, izložbeni je format otvorenog tipa koji se gradi kroz niz suradnji, u nekoliko vremenskih sekvenci i na više lokacija, a jezgru čini autorova markantna prostorno-specifična intervencija. Izložba nastaje u suradnji s Dorom Budor, Nikom Mihaljevićem, Norom Turato, Petrom Mršom, Radio Rožom, Damirom Čargonjom Čarlijem, Brankom Cerovcem, Klasom Grdićem, Igorom Rukavinom, Žarkom Violićem, Theodorom de Canzianijem, WHW Akademijom, Werkplaats Typografie te Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

O izložbi su na »press doručku« govorili Slaven Tolj, ravnatelj MMSU-a; Emina Višnić, direktorica Rijeke 2020; Ivan Šarar, pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu; David Maljković, Niko Mihaljević, autor »Muzeja kristalne lubanje«, te kustosica izložbe Ivana Meštrov. Višnić je kazala da izložba, njen autor, suautori i suradnici, puno govori o Rijeci kao Europskoj prijestolnici kulture, od toga, kaže, da se bavi kolekcijom samog muzeja, stavljajući je u jedan zanimljiv kontekst, do toga da je pozicionirana dan prije velikog otvaranja EPK-a.

– MMSU cijelu 2020., uključujući i početak 2021., niže zanimljive izložbe različitih tematika: drago mi je da počinjemo s Davidom Maljkovićem, a završavamo sa Sanjom Iveković, taj krug ima smisla iz puno perspektiva, rekla je Višnić.

Neizgovorene godine

Šarar je kazao da mu se čini – bez obzira što to, kako je rekao, ne spada u domenu njegove stručnosti – da »ovo uopće nije izložba Davida Maljkovića, već dizajniranje jednog tromjesečnog procesa kojim David na neki način slavi svoj srebrni pir nebivanja u Rijeci, s obzirom da ju je napustio pred 25 godina.«

– Na neki način pokušava, s nizom nevjerojatno zanimljivih i dobro odabranih sugovornika, i zapravo sa svim građanima, jer je cijela priča napravljena kao otvoren proces, neću reći odgovoriti na pitanje, nego probati razgovarati o tome što se dešavalo u Rijeci devedesetih, točnije u prvoj polovici devedesetih. Mislim da je to jako važno. Zato što Rijeka, u kreiranju fantazije o samoj sebi, kao da je ostala negdje u 70-tima i 80-tima, i neki urbani gradski identitet izgrađen je, ili oko te priče, ili oko neke druge prapovijesti, a ove ratne godine su ostale neizgovorene, iako je očito da je iz njih izašao čitav niz nevjerojatno zanimljivih procesa. Oni jesu indvidualni, kao što je i međunarodni uspjeh Davida Maljkovića isključivo njegov individualni uspjeh, ali važno je pričanje o mentalitetu grada koji ima ovako jedan strašno bitan muzej…

Jer, ovaj muzej je strašno bitan, njegova zbirka je strašno bitna, ali, em je taj muzej bio sakriven desetljećima u nekim neadekvatnim prostorima, em je ta zbirka bila kao neki fantom koji treba zablistati, ali eto nikako nije zablistao. I sad ga je zapravo David »nabacao« kao jedno poluvidljivo tavansko skladište koje ima tendenciju da preseli na drugi kat, da, dakle, taj muzej nakon 70 i plus godina napokon iznese samog sebe javnosti sa svim sugovornicima i protagonistima… Silno me veseli pokušaj da se maknemo iz te neke riječko identitetske prapovijesti i da zapravo s ovom pričom iniciramo neku katarzu u kojoj će se ovaj muzej početi vidjeti, dobiti stalni postav, i u kojoj će povijest prestati biti realizirana do Novog vala, a nakon toga je, kao, 30 godina nekog kaosa o kojem ne znamo pričati… Užasno me to interesira. Ovo nije izložba Davida Maljkovića, ovo je nekakva riječka samopsihijatrijska situacija koja će trajati tri mjeseca i nevjerojatno joj se radujem, zaključio je Šarar.

Foto: M. GRACIN

Senzibilan proces

Maljković je kazao da se radi o »jednom vrlo senzibilnom procesu u kojem je, uz naravno njegovu instalaciju, tu cijeli niz participanata i autora koji imaju ravnopravnu poziciju u tom cijelom korpusu stvari, koje će nam se dešavati i dešavaju se već sada.«

– Govorimo o nizu ljudi koji su na neki način bili važni za moje formativne godine. Ne govorim pritom da su utjecali na moj rad, ali su činili ovaj prostor smislenim i na neki način, ako mogu tako reći, stvarali su jednu produkciju smisla koja je itekako bila važna u tom periodu, rekao je Maljković, dajući još jednom detaljni pregled cijele izložbe. Kaže da sama kolekcija nikad nije imala svoj adekvatni prostor i nikada nije bila pokazana, no uskoro će, kaže, zaživjeti u nekom svom odnosu s publikom.

– Ova je izložba jedno razmišljanje koje tu kolekciju pozicionira na jedan potpuno drugi način, znači tretira je u jednom fizičkom smislu. Ona je tu više fakt, nego artefakt. Ona je na neki način dovedena tu iz samog depoa i pozicionirana među same građane, i cijela će izložba, kad završi, biti vidljiva u svojoj cjelini, poručio je.

Kustosica izložbe Ivana Meštrov rekla je da je ova izložba otvoren i slojevit proces, koji dakle ne završava svojim otvorenjem, već će se kompletna slika dobiti na njenom zatvaranju. Stoga, pratite nas, pozvala je, dodajući da se sastoji od više dijelova koje je opisala, posebno se osvrnuvši na, kako je kazala, glossy crvenu fasadu, umjetničku intervenciju umjetnice Dore Budor, na pročelju zgrade.

Niz markantnih imena

Na pitanje jesu li sva djela iz fundusa »izvučena« ili samo dio, te čime se pritom rukovodio, Maljković je kazao da u fizičkom smislu nije moglo sve stati, odnosno postoji cijeli niz slika i drugih instalacija većih od volumena koji je bio namijenjen.

– No veliki broj je stavljen, pogotovo skulptura i slika, u dimenzijama koje su u fizičkom obliku mogle stati. Nije postojala neka selekcija, radilo se intenzivno tri dana, moja namjera je bila da se radi u jednom dahu, baš da izbjegnemo pretjerano komponiranje. Normalno, uvijek imate nekakav odnos prema tome što slažete, rekao je Maljković, dodajući da su i tehničari bili ključni, odnosno, zajedno su, kaže, participirali u intenzivnom slaganju kolekcije.

– Muzej je u svojem najaktivnijem sakupljanju bio u periodu nakon 1948. Tu je najizražajnija, i predstavlja najveći dio kolekcije, poslijeratna moderna. Tu su ušla najmarkantnija imena iz tog perioda. Znači, govorimo o periodu poslijeratne moderne i nešto ratne moderne. Naravno, kroz devedesete na dalje počela se prikupljati suvremena umjetnosti, a u principu u periodu 80-ih puno radova ostalo je kroz Biennale mladih i ostalih manifestacija. Naravno, u tom periodu postojao je cijeli niz markantnih imena vezanih za nasljeđe ovog područja i bivše države, tako da manje-više se i tu provlače, opisao je Maljković.