Đuro Seder je 1958. godine bio mladi slikar, koji je još uvijek čekao svoju prvu izložbu. A onda je došao poziv da izloži nekoliko svojih slika u Umjetničkom paviljonu »Juraj Šporer« u Opatiji. On se tome pozivu, dakako, odazvao, a ostalo je, što se kaže – povijest.

U sljedećih 58 godina Sederov će opus postati iznimno cijenjen u hrvatskom slikarstvu 20. stoljeća, pa nije nelogično da se poziv iz »Šporera« ponovio. U organizaciji Hrvatskog muzeja turizma upravo je u »Šporeru« postavljena Sederova nova izložba pod nazivom »Dvoje«, za koju je zaslužna Branka Arh, ujedno urednica kataloga.

Zatvorio se tako krug nakon 58 godina, no to zatvaranje kruga nikako nije i kraj karijere iznimno vitalnog Sedera, koji uz izložbu u »Šporeru« u isto vrijeme ima i izložbu u Labinu. I ne namjerava na tome ostati.

Izložba »Dvoje« u Umjetničkom paviljonu »Juraj Šporer« u Opatiji vraća vas u ovaj prostor nakon 58 godina. To je gotovo cijela vaša slikarska karijera, to je bilo i prije Gorgone. Kakve su emocije?

– Znate, to ostaje u čovjeku, kad napravi prvi javni nastup netko tko se bavi umjetnošću, to mu ostaje zauvijek u sjećanju. A ovo je bio slučaj da me gospođa Arh pozvala da sudjelujem s jednim setom svojih slika. Ona je znala da se bavim temom »dvoje« pa mi je predložila to kao okosnicu, pa s obzirom da sam vidio kako je taj paviljon lijepo uređen, odazvao sam se pozivu.

Nutarnji pesimizam

Napravili smo jedan izbor unatrag 15 godina stvari koje zajedno dobro idu, ali na kojima se vidi i suština mojeg rada, paleta, moj duktus, rukopis, vidi se i ta tema na neki način, a vide se i razne varijacije te teme, predstavljene na razne načine i iz raznih emocija. Kad radim novu sliku, koncipiram uvijek iz drugog pogleda, ne ponavljam, nikad ne ponavljam, nego uvijek pokušavam naći novu ideju i kut gledanja. Rodile su se te raznorazne slike i kad smo ih spojili i dobro razvrstali, ukazala se cjelina.

U kakvom je odnosu ova izložba s izložbom u Labinu?

– Nije ni u kakvom tematskom, tamo je naslov »Slikar i njegova slika« pa je puno autoportreta, a ovdje je figuracija »dvoje«. Odnos je: jedan autor, dvije izložbe – tako se jače čuje o slikarstvu jednog čovjeka (smijeh).

Vaše slikarstvo doživjelo je mnoge promjene, logično. Kakvo je bilo prije Gorgone, dakle u vremenu kad ste izlagali u »Šporeru«? Što su vam bile preokupacije?

– To je bilo par sličica, i već su one bile u tamnoj gami, već je to bilo crno, nešto malo je to bilo, slabo se i sjećam, nemam od toga više ništa, a tokom Gorgone je prešlo u jedan crni enformel u kojem sam, po mom mišljenju, napravio neke dobre stvari. Ali mi je na kraju bilo dosta.

Otkud ta crnina, pod utjecajem koga ili čega je bio taj mrak, je li dolazio iznutra ili izvana, preko egzistencijalista i sl.?

– To je gotovo nevjerojatno, nije bilo nikakve početne sugestije, niti utjecaja, nego iz čovjeka, neki nutarnji mladenački pesimizam. A vjerojatno se malo poklopilo s trendom egzistencijalizma u svijetu. Ipak smo čitali Sartrea, Camusa, Becketta, mračne stvari, pa znate, duh svijeta se veže, interferira.

Poruka ljubavi

No »svjetlo« je ipak nastupilo 70-ih, u vašoj »magritovskoj« fazi, kako to kaže Željko Marciuš, a nastavlja se i u 80-ima, kad ste prema kritičarima najvedriji. Što se dešavalo s vama i poimanjem svijeta?

– Znate, ja ne bih previše o intimnim stvarima govorio, ali je činjenica da se dosta toga promijenilo i u mojim privatnim stvarima u životu, a onda i u mojim gledanjima. Ali činjenično se nešto promijenilo, pa sam najedanput osjetio potrebu za jednim pozitivnijim pristupom, pa je i kolor došao i otvorila se ta jedna, kako bih rekao, dosta glasna orkestracija, i oblika i geste.

Ratne devedesete svaka je generacija proživjela na svoj način. Vi ste se okrenuli sakralnoj, biblijskoj motivici.

– Da, čak i prije toga, još 80-ih već sam bio pozvan od franjevaca da nešto crtam i radim. Bio sam odgojen u kršćanskom duhu i nije mi to bilo strano, pa su me najedanput ti biblijski motivi silno okupirali, jer su oni najdublje ljudski. Ne radi se ni o kakvim fantazijama, radi se zapravo o ljudskim stvarima i o tome da taj ljudski život bude smislen i da na kraju završi u ljubavi. Zapravo, poruka kršćanstva poruka je ljubavi, samo je to teško reći, jer je malo tko to doista živio.

Samokritični ste kad prosuđujete neke radove iz te faze, pa recimo kažete da vam je Isus ponekad u prikazima prestrog, odnsno da ne uspijevate uhvatiti sve što biste htjeli.

– Isus je doista fascinantna pojava, s koje god strane gledali, kao na čovjeka koji je živio i govorio to što je govorio, ali s druge strane tu su i poruke koje zbilja nisu od ovog svijeta. »Ljubite one koji vas tuku« – to nitko ne bi mogao ni pomisliti, ipak je to s druge strane došlo. On je velika svjetlost, ali je to jako teško slikati. Bizant je slikao samo zlato i mislio da je time sve rekao. Onostrano, gotovo. A mi danas ne slikamo zlato, jer smo previše u stvarnosti, pa onda ja pokušavam na razne načine doći do tog svjetla.

Uskoro će blagdan Velike Gospe, a vaša »Bogorodica s djetetom«, ako se ne varam, nalazi se u galeriji umjetnina Franjevačkog samostana na Trsatu. Kako je došlo do te suradnje?

– Može biti, ali to je jako davno bilo. Mislim da je to jedna mala tempera. To je bio neki poklon svojevremeno.

Poezija je presahnula

Zanimljiv je podatak da ste objavljivali poeziju, no informacije o tome sežu do kraja 70-ih godina. Što je s pisanjem, gdje je nestalo?

– Izašla je jedna knjiga. Poezija je, na žalost, presahnula, slikarstvo ju je pokopalo. Inače sam ozbiljno pisao, objavljivao po raznim časopisima, Igor Zidić me »otkrio«, on me prvi štampao. Neko vrijeme, kad sam crno slikao, tako sam i pisao…

To je znači bila crna, egzistencijalistička poezija?

– Da. I kad sam ovo počeo raditi onda je poezija jednostavno otišla. Znate, ne možete se silovati pod svaku cijenu, i jedno i drugo. Slikanje me previše okupiralo. A žao mi je, ustvari, jer jako puno čitam i volim poeziju.

Moram priznati da me zadivljuje vaš elan, vaša energija.

– Život je energija, život nije mrtvilo. Svaka stanica je u pokretu.

Ali život je i biologija, a vi kao da joj prkosite, što je sjajno. Zato ću vas i pitati o planovima i budućnosti. Što smjerate?

– Ma koliko mi je dano, toliko živim, i to sa zahvalnošću. A planovi su da i dalje slikam, da radim. Uvijek se javljaju ljudi da negdje izlažem, po raznim gradovima, i uvijek im se rado odazovem.