Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. listopada 2019.
Ugledna kolumnistica

Intervju Dramaturginja i kulturna aktivistica Borka Pavićević: 'Danas je dominantan strah'

Foto: Silvano Ježina
Foto: Silvano Ježina
Autor:
Objavljeno: 22. studeni 2016. u 10:59 2016-11-22T10:59:55+01:00

Strah je na parkingu, u samoposluzi, u školi... Posljedica straha od budućnosti i neizvjesnosti su trpljenje i poslušnost, a oni se onda transformiraju u populizam. Taj strah se širi. On nije ni srpski, ni hrvatski ni makedonski – strah je svuda. A strah od siromaštva i sutrašnjice proizvodi kompromis koji je šah-mat pozicija

U predstavama Olivera Frljića ima stvari koje su za dramaturško-redateljsku raspravu, no treba istaknuti njegovu sposobnost doticanja traumatičnih mjesta. On u svojim predstavama razotkriva ključna mjesta traume koja su zatajena

U sklopu kolegija »Kreativni kulturni otpor«, studentima Glume i medija pri riječkom Sveučilištu predavanje je održala Borka Pavićević – ugledna beogradska dramaturginja, kolumnistica i kulturna aktivistkinja. Kolegij se odvija u okviru međunarodnog projekta PATTERNS Lectures, koji financira fondacija Erste Stiftung i implementira uz pomoć WUS-a Austrija. Nositeljica kolegija je doc. dr. sc. Maša Magzan, a temelji se na ideji da kreativnost ima moć učiti od prošlosti i razdrmati status quo te tragati za novim rješenjima i potencijalima.

Na taj način studenti osvještavaju društvenu odgovornost umjetnika i propituju značenje i moć umjetnosti u suvremenom društvu. Na projekt se ove godine prijavilo 49 sveučilišta širom Europe, a odabrano je 12 projekata iz 11 zemalja. Projekt financira uvođenje inovativnih interdisciplinarnih kolegija koji promiču multikulturalnost i protive se rastućoj ksenofobiji, homofobiji i nacionalizmima.

Kolegij je fokusiran na društvenu odgovornost umjetnika pa studenti analiziraju poruke i taktike različitih oblika kulturnog otpora i umjetničkog aktivizma kao što su instalacije i geste u javnom prostoru, gerila kazališta i viralne kampanje.

Estetika otpora

Borka Pavićević je studentima predstavila aktivnost beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju kao prostora kulturne produkcije i produkcije znanja koji je otvoren različitim grupama i publikama, a s ciljem da pridonese društvenoj koheziji. Ovom prilikom Borka Pavićević je kao legenda borbe protiv svake vrste dogmatizma riječkim studentima govorila o estetici otpora, za što nema bolje sugovornice.

Zašto ste za temu predavanja u Rijeci odabrali estetiku otpora?

– Na predavanju sam govorila o »Estetici otpora« Petera Weissa, čiji roman govori o protivnicima nacionalsocijalizma u Njemačkoj 1930-ih godina. Ovo sam djelo uzela kao primjer u kontekstu koji je sada u Europi vrlo bitan, a pogotovo poslije izbora u Americi. Studentima sam ukazala na nerazdvojivost obrazovanja od kulture i umjetnosti, kao i na to da je pitanje obrazovanja temeljno pitanje progresivističkih snaga.

U tom smislu termin »liberalan« je kompliciran, a ono što se danas podrazumijeva pod liberalizmom nije liberalizam Johna Lockea, nego je dobio oblike populizma. Važno je istaknuti i da su etičko i estetsko pitanje povezani.

Sve što radimo je politički čin, a teatar je politički čin par excellence. Upravo zbog shvaćanja da je kultura nešto elitno i da je umjetnička produkcija nešto gdje se svatko bavi svojim poslom, dolazi do velikih kompromisa uslijed kojih imamo cvjetanje populizma i desnice. Podsjetila bih da riječ »idiot« potječe iz grčkog, a to je netko tko odustaje od javne brige i javnog dobra. Riječ je o malograđanštini koja ona vodi u ur-fašizam.

Spomenuli ste nedavno održane izbore u Americi. Kako ih komentirate?

– To zahtijeva ozbiljnu analizu. No, najprije bih se vratila na primjer bivše Jugoslavije. To što se zbivalo u Jugoslaviji pokazalo je do koje mjere je demonstrirano ono što se moglo naučiti u europskom kontekstu, a to je što se događa kad se stavi predznak »nacionalno«. Uzmimo samo fenomen izbjeglica. Berlinski zid je srušen, ali se novi zid podigao prije petnaest godina na Mediteranu i svi dobro znamo što je Lampedusa.

Kao što bi rekao Brecht – u jednom trenutku akumulira se ono što ne vidimo i onda je jednostavno kasno.
Osnovni je zadatak umjetnosti i kulturne produkcije da na to upozore, da vide ono što se ne vidi i da se to osvijesti. Brehtijansko je stanovište da u malom uličnom prizoru prepoznate o čemu se tu radi.

Promašaji demokratske elite

Vratimo se izborima u Americi. Već nakon 11. rujna postalo je sve jasnije da se radi o manifestacijama masovnog populizma, što je nešto što vrlo lako možemo prepoznati u povijesti. Nedavni američki izbori pokazali su promašaje demokratske elite i ukazali na velike društvene razlike i podjelu na siromašne i bogate. Pitanje je tko će se pobrinuti o tim dušama? I eto, pronašao se čovjek iz biznisa koji do sada nije bio u politici, a oni koji su bili su je kompromitirali.

Ljudi danas žive u neizvjesnosti, ne znaju što će im biti s djecom, raseljeni su... Sad se pojavio netko tko na ta pitanja odgovara. Tako je Amerika dobila biznismena koji je zapravo populist i koji apsorbira sve što demokrati do sada nisu vidjeli. Događaju se prevrati i pitanje je što će sada biti s izborima u Europi. Tu treba biti pametan i strpljiv, jer ako se taj princip izjednači s kapitalizmom, onda ćemo možda izabrati i staljinizam. Radi se o kolopletu između institucija demokracije i građanina koji je uskraćen.

Strah je danas dominantan. Mi se bojimo. Strah je na parkingu, u samoposluzi, u školi... Posljedica straha od budućnosti i neizvjesnosti su trpljenje i poslušnost, a oni se onda transformiraju u populizam. Taj strah se širi. On nije ni srpski, ni hrvatski ni makedonski – strah je svuda. A strah od siromaštva i sutrašnjice proizvodi kompromis koji je šah-mat pozicija.

Cijeloga života bavite se aktivizmom i smatraju vas vječnom buntovnicom. Kakvu snagu aktivizam ima danas?

– Bit aktivizma je da se mišljenje artikulira u javnom prostoru, a ono obavezuje da se nešto iz toga i učini. Neka načela ili stavove treba provesti u stvarnosti. Danas je to vrlo složen put jer živimo u svijetu društvenih mreža, na kojima se događa formiranje više javnosti koje jedna za drugu ne čuju.

Gledalište, publika, ljudi i civilne organizacije su fragmentirani. Postoji nekoliko razina i pitanje je što se onda dogodi uživo. Aktivizam je provođenje nekih nauma u stvarni život, pogotovo u kontekstu civilnog aktivizma. Pitanje je odakle tko koga može čuti, u kojem društvenom miljeu i u kojim medijima se taj glas čuje. Imamo javna mnijenja i dogovorenu javnost, što su dva različita pojma. To je problem.

Kazalište je subverzivno

Vaš život također je obilježilo kazalište. U kojoj mjeri ono može ukazivati na probleme u društvu i pokušati pridonijeti promjenama?

– Naravno da može. Tu se radi o pitanju katarze i empatije, a kazalište otvara i pitanje sjećanja i svjedočenja. Međutim, kod nas nisu popularni ljudi sa sjećanjem i svjedočenjem. To je danas subverzivno, a događa se upravo u kazalištu. Umjetnički čin počinje u sjećanju. Pitanje memoralizacije i ožaljivanja bitno je zbog života ljudi. Dramaturgija je način da se stvari povezuju i da se vidi neka uzročno-posljedična veza u jednom komadu.

Kazalište je najviše kazalište kad dovodi stvari u pitanje i otvara raspravu, što se onda najčešće smatra subverzivnim. No, to istovremeno znači kreaciju i autorstvo. Svako autentično mišljenje ili autorstvo dolazi nužno u sukob s tolerancijom i pristojnošću. Ipak je skandal, odnosno prijestup, ono što čini umjetnost. U Beogradu imate pedeset predstava, ali svega je nekoliko njih koje će upamtiti povijest kazališta. Pamtimo one koji su radili drugačije.

Biografija

Borka Pavićević rođena je u Kotoru 1947. godine. Završila je Akademiju dramskih umetnosti u Beogradu i radila je u kazalištima diljem bivše Jugoslavije. Osnivačica je teatra »Nova osećajnost«, početkom devedesetih bila je umjetnička direktorica Beogradskog dramskog pozorišta, dok od 1994. godine vodi Centar za kulturnu dekontaminaciju, nastao iz Beogradskog kruga. Bavi se i publicistikom. Pisala je za Susret, Književne novine, Nin, kolumnistica je lista Danas. Nositeljica je francuskog Ordena legije časti i dobitnica nagrade »Hirošimaprist«.

Što u tom kontekstu mislite o kazališnoj poetici Olivera Frljića, čije predstave posvuda izazivaju žestoke reakcije?

– O poetici i politici Olivera Frljića mislim sve najbolje. U njegovim predstavama ima i stvari koje su za dramaturško-redateljsku raspravu, no treba istaknuti njegovu sposobnost doticanja traumatičnih mjesta. On u svojim predstavama razotkriva ključna mjesta traume koja su zatajena. Prozivanje onoga za što on misli da je trauma je princip jednog velikog povezivanja. Frljić ima tu sposobnost da ono što je rastavljeno katarziranjem ili traumom sastavi. On liže te rane od mjesta do mjesta i laje te na taj način vodi teatar uzbuđivanju.

Sjajan  je i Borut Šeparović. Ovi redatelji pomiču ono što je općeprihvaćeno. Zanimljivo je da je Oliver Frljić ustvari jako oniričan i metafizičan, čak i kad je jako politički eksplicitan.

Kakva je danas misija Centra za kulturnu dekontaminaciju?

– Ne mogu o tome suditi. Centar ima jednu određenu misiju i ljude koji to prate. Važno je da je to javni prostor i duh mjesta gdje ljudi jedni druge mogu čuti. U raspravama sudjeluju glumci, pravnici, arhitekti... i ovdje se stvari mogu povezati. Takav je politički trenutak. Mislili smo da neće biti potrebno, ali izgleda da je jako potrebno. Ništa nije završeno i nema kraja. U redu je da ljudi kažu što misle. Nedavno smo, na primjer, raspravljali o zatvorenoj tvornici traktora, o radnicima, pravnom sustavu...
Mislim da ljudi ne znaju kako Centar funkcionira. Oni koji nas napadaju pitaju se tko stoji iza toga? Pa ne stoji nitko! Povezanost organizacije s idejom je jako bitna.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.