Novosti s LFF-a

Čovjek koji nam je dao punk: Pogledali smo dokumentarne filmove “Tusta”, “Doma za Božić” i “Strujanja”

Dragan Rubeša

foto: caption iz filma "Tusta"

foto: caption iz filma "Tusta"

Najemotivnije i najljepše dionice rezervirane su za članove benda KUD Idijoti, Tustine susjede i njegovu najužu obitelj, koja je odlučila s nama podijeliti intimu i otvoriti dušu 



OPATIJA – Prije dvije godine na venecijanskoj Mostri paralelni program »Orizzonti« otvorio je izvrsni komad Susanne Nichiarelli »Nico, 1988«, koji govori o posljednje tri godine u životu muze Velvet Undergrounda koju u autoričinu filmu glumi jednako ekstraordinarna Dankinja Trine Dyrnholm. U jednoj sceni tog filma ambijentiranoj u berlinskom stanu njena prijatelja, ugledat ćemo na zidu žuti poster KUD Idijota »Hoćemo cenzuru« iz 1988. Taj seminalni EP izdan je one iste godine u kojoj se Nico dogodio na Ibizi tragični pad s bicikla, a na koju se Nichiarelli referira u naslovu svog filma.


Tusta će nas napustiti 24 godine kasnije. A žut je bio i njihov famozni VW kombi kojim su putovali na turneje. I kao što su naši distributeri totalno ignorirali »Nico«, tako je i Ružna Naša tijekom devedesetih cenzurirala KUD Idijote, jer nisu pristali nastupati po partijskom stop-the-war-in-Croatia dekretu i jer su iznosili otvoreno antiratne stavove. 


Tusta nam je dao pank


U toj notornoj dekadi jedino im je bio naklonjen Feral, dok ih je HRT držao na ledu, ne računajući na jedan intervju u emisiji »Izvan struje«, a koncerti su im bili otkazivani. No da bi se bolje shvatio »Tusta«, ta emotivna priča o definitivno najvažnijem punk bendu s ovih prostora i njihovu frontmenu Branku Črncu Tusti, iza koje stoji Andrej Korovljev, valja pogledati autorov komad »Godine hrđe« prikazan na LFF-u izvan konkrencije.




»Za ovaj grad bi bilo najbolje da se ispod porte prokopa tunel kroz cijeli grad, da idemo doma u trlišima i čizmama, da nas uopće ne vide«, kazat će jedan od njegovih aktera, radnik Uljanika. I danas su ti isti škverani »nevidljivi« i poniženi. U tom istom Uljaniku, Tusta je bio voditelj odjela električnih strojeva i uređaja, ali i sindikalni povjerenik. Kad su u ljubljanskoj hali Tivoli nastupali kao predgrupa Ramonesima, netko ih je na plakatu gramatički ispravno naveo kao »KUD Idioti«. Tusta bi ponekad nastupao i u majici s natpisom »Antifascista«. No on nije bio samo pjevač i radnik, već i obiteljski čovjek koji je živio »do daske«. Kako o takvom čovjeku snimiti film, a da zadovolji škvadru iz Rojca, Uljanika i Močvare, kojoj je Tusta bio više od legende?


Jer, riječ je o bendu čiji se članovi u svojim počecima predstavljaju kao »električar iz Uljanika, stolar iz Uljanika, radnik personalne službe iz Uljanika i čuvar ludnice«, kako to kazuje jedan od autorovih aktera. Prvi »Idijoti« vježbali su u toj istoj ludnici. »Bolje da me ne pitate ništa. Jer ako vam odgovorim kratko, nećete ništa razumjeti.



Iako je nepravedno uguran na festivalske margine, eksperimentalni komad »Strujanja« u režiji Katerine Dude, jedan je od definitivnih vrhunaca ovogodišnjeg LFF-a. Riječ je o filmu koji naizgled priziva sve one Ramljakove kino-otoke, Banove betonske spavače i Geyrhalterove homo sapiense, ali i lelujave krošnje Ferna Silve, barem po načinu na koji autorica koristi postapokaliptične prizore bilja, koji doduše ne izranjaju iz kuhinjskog namještaja, već poput umjetničkih artefakata koji ukrašavaju bivšu zgradu Ine u Šubićevoj, postaju dio njena inventara i radnog okruženja. U toj ispražnjenoj zgradi ostala je jedino vrtlarica koja te biljke održava… Sve te biljke govore o jednoj nestaloj kulturi.



Ako krenem od sredine, falit će vam. Ako krenem od početka, bit će predugo«, kazat će genijalni Sale Veruda. Iako nijedan film o »Idijotima« ne može biti predug. Zato pulsirajući koncertni footage i hrpa fotografija govore više od tisuću riječi njegovih brojnih sugovornika. Iako su najemotivnije i najljepše dionice rezervirane za članove benda, njegove susjede i najužu Tustinu obitelj, koja je odlučila s nama podijeliti intimu i otvoriti dušu. Od njih ćemo recimo saznati i to da je Tusta jednom proveo čitavu noć učeći Nijemce »Bellu Ciao«, te da nisu prošli nijednu granicu, a da im nisu rekli »Stanite sa strane«. A spontanost Fricova prisjećanja na Tustino novosadsko vjenčanje, jedna je od antologijskih scena doksa. Jer, prisjećanje Tustine djece na njegove zadnje dane provedene na terasi uz križaljke, te ona tri poljupca prije kraja, mogu se jedino okončati zrnatom fotografijom vatrometa i okupljanjem fanova, obitelji i prijatelja u dvorištu Rojca, na čijem zidu njegova supruga ispisuje u formi grafita njegove zadnje riječi. I doista, Tusta nam je dao pank.


Obiteljsko autanje


»Ovo je opservacijski film. Snimaš kaj hočeš«, kazat će svojoj sestri Tomislav Đurinec, autor još jednog intimističkog filma prikazanog u konkurenciji LFF-a. Riječ je o filmu »Doma za Božić« koji se nadovezuje na cro-kvir naracije poput »After Partyja« Viktora Zahtile. No dok je Zahtilina retorika radikalnija, Đurinec igra na konvencionalniji prosede, dok pokušava pronaći pravi moment za obiteljsko autanje, možda nakon kićenja božićnog drvca ili završetka božićnog ručka.



Prije Badnjaka dogodio mu se prekid veze čiji kraj »opserviramo« na jednom kauču (»Nikad nemam osjećaj da ću te moć voljet onoliko koliko ti mene voliš«, kazat će mu njegov sada već bivši partner). »Hvala kaj si rekel«, popratit će mama njegovo autanje. »Niš te manje ne volimo nego prije«, kazat će mu sestra. Jer, možda se oko tog famoznog autanja stvara prevelika drama. Da bi apsurd bio veći, Tomo neće podijeliti kauč s ljubavnikom, već s vlastitim bratom, s kojim gleda Lanthimosovo »Ubojstvo svetog jelena«.