Film Crystal Moselle

“Čopor”: Fino sondiranje američkih disfunkcija

Dragan Rubeša

Da bi zaštitio svoje sedmero djece od virusa nasilja i svekolikih opačina koje su vrebale s njujorških ulica zla, Oscar Angulo zaključao ih je u sobu i potpuno izolirao od vanjskog svijeta. Priča je još bizarnija od one Natasche Kampusch



Premisa od koje polazi autorica ovog krajnje bizarnog dokumentarnog filma (Velika nagrada žirija na lanjskom Sundanceu) samoproglašeni je bog, sljedbenik Hare Krishne i teoretičar zavjere Oscar Angulo, koji se prije dvadeset godina preselio iz Perua u njujorški Lower East Side sa zaručnicom Susanne, koju je upoznao dok je lutala stazama Inka.


No New York je trebao biti tek njihova usputna stanica, jer su planirali skrasiti se u nekoj od skandinavskih zemalja, vjerujući da će im njihov idealni socijalni model zasnovan na državi blagostanja, pomoći u lakšem podizanju njihovo sedmero djece, od kojih je svaki dobio ime po nekom liku iz Sanskrita. No za to putovanje nikad nisu skupili dovoljno novca jer Oscar nije previše vjerovao u rad.


Život u izolaciji


Već u prva dva mjeseca njihova boravka u New Yorku, u prizemlju njihove zgrade ubijeno je dvoje ljudi. Zato je u pokušajima da zaštiti svoj »čopor« od virusa nasilja i svekolikih opačina koje su na njegovu djecu vrebale s njujorških ulica zla, on ih je odlučio zaključati u sobu i držati ih temeljito izolirane od vanjskog svijeta.




Odlazak u školu bio im je strogo zabranjen. Dopuštao bi im da izađu tek povremeno, možda par puta u nekoliko godina. Njegova žena sve je to pasivno promatrala i nije se smjela miješati u njegovu odluku.


Iako sve to na prvi pogled bazdi na još jednu varijantu japanskog fenomena hikikomori ili još jedan Natascha Kampusch movie poput recentne Abrahamsonove »Sobe«, slučaj Angulove djece još je bizarniji, jer su oni počeli percipirati vanjski svijet putem DVD-a kao jedinog dostupnog oblika zabave – od filmova »JFK«, »Psi iz rezervoara« i »Pakleni šund« do »Viteza tame«, kad film počinje imitirati život.


Kad ih je autorica filma Crystal Moselle prvi put ugledala, bili su odjeveni u identična crna odijela a la Mr. White, Mr. Blonde i Vincent Vega iz kultnih Tarantinovih filmova, a zidovi njihova utočišta bili su ukrašeni crtežima filmskih postera i scenama iz filmova. No kako im je Google bio totalna nepoznanica, počeli su snimati vlastite amaterske remakeove tih filmova. Tek je jedan od tih zatočenika odlučio prekinuti tu torturu, pobjegavši na slobodu s hokejaškom maskom Mikea Myersa koju je sam izradio da ga tata ne bi prepoznao, ali ga je policija uhvatila i u lisičinama odvukla u umobolnicu.


Šokantan materijal


Kronološki, Moselle u prvoj polovici filma vraća priču unazad, kao da kamerom pokušava probiti zid njihove sobe u koju svjetla New Yorka dopiru izvana, kao da je riječ o nekom drugom planetu, iako autorica izbjegava katarzične situacije. Ima tu dovoljno šokantnog materijala za tri eksplozivna filma. No »Čopor« to nije.


Problem je što svaka autoričina slika ima istu težinu, bilo da promatra upad specijalaca u stan Angulovih ili njihovo putovanje vlakom. Ni kamera nije nevidljiva kakva bi trebala biti da bi se postigao pravi efekt napetosti, već se prečesto osjeća njena prisutnost (promatrati scenu s djevojkom u podzemnoj željeznici). Naravno, emocije su tu. Ali negdje na pola puta između oka i onog što to oko promatra, kao da se nešto zablokiralo.


No bez obzira na to, Moselle fino sondira američke disfunkcije. Kao da nam pokušava reći – da, izašli ste na slobodu i svježi zrak nakon dugog zatočeništva. No ostaje pitanje da li ćete na toj slobodi biti u stanju komunicirati s ljudima ili postati jednako otuđeni i zatvoreni kao prije.