Branko Mijić o “surogat kulturi”: Tamo gdje tabloidi režiraju opere, kazališta postaju žuta štampa



Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom, koja ne postoji.« Daniel Defoe nije samo otac svima nam znanog Robinsona Crusoa, on je autor i »Dnevnika kugine godine«, a njegov obožavatelj Albert Camus ove njegove riječi uzeo je za moto svog romana »Kuga«. A ti »neobičniw događaji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194.. u Oranu«, naprosto se nameću kao prva literarna asocijacija u ove dane kada nam je koronavirus koji stvarno postoji 2020. izmijenio živote kao i izmaštana kuga tisućudevetstočetrdeset i neke u običnoj francuskoj prefekturi na alžirskoj obali.


 


Ne toliko zbog očitih analogija između nevidljivih i nepoznatih nam smrtonosnih bolesti, koliko zbog tog tamnovanja koje nam uvijek i u svakom pogledu teško pada. Nije nam cilj na ovom mjestu pobrojati književna djela koja tematiziraju ljudski strah i pogibelj od golih okom nevidljivih ubojica, pogotovo ne preporučivati ih za čitanje u ovo doba kada nešto slično i sami doživljavamo i proživljavamo svatko na svoj način. Još manje je namjera ulaziti u interpretaciju Camusovog romana, tumačiti ga kao alegoriju i sagledavati u kontekstu nacizma koji je tih četrdesetih 20. stoljeća poharao Europu – nagonski bi se reklo – gore i od kuge.




 


Teatar ili nogomet


Korak dalje otišao je nedavno Miljenko Jergović u sjajnom tekstu u kojem je elaborirao zašto je »Kuga« Alberta Camusa najvažniji roman o opsadi Sarajeva! Kako je moguće da je »temeljni roman o toj opsadi napisao jedan izopćenik, kuferaš i prognanik, jedini među suvremenicima koji je umio opisati i napisati grad bez kojeg će zatim ostati, i objavio ga tačno četrdeset i pet godina prije nego što će opsada Sarajeva započeti«, čitajte kod Jergovića. Ja sam se opet dohvatio »Kuge« i zbog toga da mu na posudbu ponudim sjajni prijevod s francuskog Ive Hergešića bez kojega je, vidim, ostao.


 


I odmah mi je asocijacija na prvu loptu bila na onoga kojem se divimo, ili smo zbog mnogo čega ljubomorni na njega, Sinana Gudževića, koji se Camusa spominje kao golmana nogometne ekipe u tekstu »Mon cher Albert«! Gdje je Sinan iskopao istoimenu knjižicu autora po imenu Abel Paul Pitous i fotografiju ekipe industrijske škole »Ecole Pratique d’Industrie«, za koju je u polufinalu školskog kupa grada Alžira 1929. godine branio šesnaestogodišnji Albert Camus, koji s golmanskim kačketom sjedi »po arapski« u prvom planu, samo on i Nebo znaju! A koliko je pisac koji je na pitanje »teatar ili nogomet« odgovorio »nogomet«, volio ovaj u doba korone također utamničeni sport, svjedoči i ovaj Sinanov podatak:


 


– Sedam dana nakon dobivanja Nobelove nagrade, Camus na stadionu Parc des Princes gleda utakmicu Racing de Paris – Monaco. Kad Racingov golman pogriješi i primi gol, reporteru koji s piscem gleda utakmicu, i snima šta ovaj govori, reći će: »Golmanu ne treba ništa zamjeriti. Tek kad se nađeš usred šume, znaš koliko je to teško«.


 


Ako ne vjerujete, potražite u ovo gluho doba Sinanove zapise o »Maksimiru i Mirogoju«, pa ćete možda i otkriti što nas čeka i postoji li grčki demon po imenu Sutra.


 


Oran, Sarajevo, Rijeka…


I eto nas u Oranu, Sarajevu, Rijeci, gdje god se čovjek osjeća neslobodno, utamničen zbog ovog ili onog razloga, gdje smo kolektivno zapasani, ograničeni i zaustavljeni u kretanju, zatvoreni u prostoru, pod neprestanom prijetnjom samice za neposluh. Logika borbe za preživljavanje potpuno je izokrenula naše ponašanje, živimo inverzije onog što se do neki dan smatralo normalnim. Iskazivanje ljubavi i prijateljstva grljenjem i ljubljenjem tretira se opasnim, čak je i kažnjivo. Djecu ne milujemo po glavi, ne rukujemo se ni s poznatima a kamoli s neznancima, u autobusu, liftu i na ulici više se ni u oči ne gledamo. Bliskost prema bližnjima pokazujemo držeći ih na distanci, mobiliziramo se pasivnošću.


 


Brojke nas plaše i istodobno tješe. Od nultog pacijenta odbrojavali smo do dvocifrenog, pa do stotog, svakim satom i danom bliže smo tisući, ali se još uvijek matematički zavaravamo time što rast nije eksponencijalan već linearan. U strahu su nam oči toliko velike da smo zaboravili kako se peru ruke pa to pitamo doktore medicine, primarijuse, epidemiologe, ministre. Treba li skidati obuću na ulaznim vratima ili oprati koru od banane prije nego li je ogulimo, postala su temeljna filozofska pitanja. Zlu ne trebalo, ni po koja od vradžbina nije na odmet, dali bismo se i gatari koja čita iz dlana, samo da nije kontakta.


 


Hvala Bogu, na tržištu ne nedostaje ni onih punih savjeta kako da osmislimo svoje vrijeme u izolaciji, što nam je činiti da zadržimo zdrav duh makar tijelo bilo na udaru bolesti. Ako vam je ponestalo prašine u napadu čistunstva usred dosade, ako još uvijek niste otkrili tai chi, ili tek razmišljate nije li upravo sada vrijeme naučiti mandarinski, virtualnim putem nude vam se posjete najpoznatijim muzejima, kazališne predstave, koncerti i drugo za kulturno uzdizanje putem interneta. Ne samo da kazališta i kulturne ustanove na taj način posreduju svoje sadržaje na daljinu, gotovo da ne nema medija koji se u doba koronavirusa nije upustio u misiju produhovljenja svoje publike. Čak i oni koji su se u mirnodopsko doba pozicionirali kao žuta štampa i neprovjerenim senzacijama unosno zarađivali za život, sada na svom repertoaru nude opere! Zaista je ovaj svijet otišao k Vragu kada tabloidi produciraju »Don Pasqualea« u tri klika!


 


Privatna predstava


Ni u primisli mi nije namjera omalovažavati i osporavati trud kulturnih djelatnika da mrežno održavaju kontakt sa svojom publikom u izolaciji boreći se protiv duhovne tromosti i otromboljenosti, pogotovo kada se radi o djeci koju valja educirati na sve moguće načine. Ali, postane li ovo praksa, lako bi se u sve izvjesnijem nedostatku novca moglo dogoditi da nam »internet kultura« zamijeni onu stvarnu i postane jedina i svakidašnja! I na taj način zauvijek likvidira kazališta, muzeje, koncertne dvorane, galerije, knjižnice, čitaonice, kina i sva ta mjesta gdje smo odlazili u potrazi za svojim duhovnim životom.


 


Što nam to znači da sada zbog koronavirusa možemo putem svog računala »prošetati« nekima od najslavnijih svjetskih muzeja i u visokoj rezoluciji pogledati slike Van Gogha, Rembrandta ili Da Vincija? Možemo li ta remek-djela na zaslonu računala uistinu doživjeti kao nekada vlastitim okom ili su to naprosto pikseli koji nam daju informaciju i služe prepoznavanju kao što smo se nekada informirali iz popularnih edicija na sjajnom papiru? Nude li nam to sada u izolaciji zamjensku, surogat kulturu umjesto one prave s ambicijom da nam više nikada originali ne budu dostupni?


 


Dobro, dok se ne možemo kretati, utamničeni, pogledat ćemo na ekranu i neku kazališnu predstavu ili virtualno ušetati u neki od muzeja, ako ništa drugo, onda iz čiste znatiželje. Da domišljatost nema granica, svjedoči i vijest kako se kazalište u Permu, gradu u europskom dijelu Rusije blizu Urala, zbog zabrane okupljanja publike, odlučilo na eksperiment. Naime, kazališna dvorana s 850 sjedala omogućit će jednom jedinom sretniku, dobitniku lutrije, privatno izvođenje »La Boheme« ili »Evgenija Onjegina«, dakle privatnu predstavu! Od poziva Islamske države svojim teroristima-samoubojicama da izbjegavaju Europu zbog opasnosti od koronavirusa ili pak najnovije najave Meksika kako će iz istih razloga zatvoriti granicu prema Sjedinjenim Američkim Državama, ništa luđe nismo čuli! I po kulturu opasnije!


 


Nisu li umjetnost i kultura još od Altamire i Lascauxa bili namijenjeni upravo uljudbi i uljuđenosti društva u kojem živimo? Koliko bolestan mora biti onaj egoist koji bi sam samcat uživao u izvedbi Puccinija ili Čajkovskog, bi li bilo koji nogometni fan bio sretan da se finale Lige prvaka igra na praznom stadionu, samo za njega? Ni odlazak u muzej nije čin usamljenika, tamo srećemo i ljude koji su s istom namjerom kao i mi došli u taj prostor. Neki put i slučajnost može odigrati presudnu ulogu, da otkrijete nešto što prije niste poznavali i da vam to nešto promijeni život.


 


Sjetimo se Camusa


Recimo, kada vas lift Museo nacional centro de arte »Reina Sofia« u potrazi za legendarnom Picassovom »Guernicom« odveze kat više i zahvaljujući tome otkrijete fenomenalnu retrospektivu Dorothee Tanning »Iza vrata, druga nevidljiva vrata« i upoznate se s djelom i životom supružnice Maxa Ernsta i suputnice svih značajnijih pripadnika nadrealizma i surealizma, to vam nikakva visoka rezolucija ne može zamijeniti. I to ostaje za cijeli život. Kao i činjenica da se prije samo 15 mjeseci do Madrida putovalo preko Bergama, iz kojeg sada dolaze apokaliptične snimke konvoja vojnih kamiona koji prevoze mrtvačke sanduke žrtava korone, koje više ne mogu pokopati tamo gdje su skončali svoje živote. A ulice španjolske prijestolnice, koje su inače vrvjele ljudima, potpuno su puste, baš kao i veliki Prado, muzej koji je prije koji mjesec svečano proslavio 200 godina svog postojanja.


 


Te i takve doživljaje ne može vam ništa nadomjestiti, ni cikorija kao surogat za kavu nije ukusna. Zato, nemojte forsirati što nam je činiti samo zato što smo utamničeni. Ako vam netko poput Stephena Frya sugerira da se u ovim trenucima bavite kaligrafijom, odgovorite mu poput Suzanne Moore: »Mogli ste me zaključati, ali nećete me natjerati čitati Prousta«!


 


A kada koronavirus prođe, sjetimo se opet Alberta Camusa i njegove »Kuge« kako ne bismo ostali kratkog pamćenja i kao obični glupani ponavljali vlastite greške:


 


– Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu.


Novi list pratite putem aplikacija za AndroidiPhone/iPad ili Windows Phone.