Danas je Dan antifašističke borbe. A prije nekoliko dana održana je Svečana akademija u Guvernerovoj palači u povodu sjećanja na dan kada je prije 78 godina osnovan prvi partizanski odred u šumi Brezovica pored Siska. I u povodu Dana državnosti. Nakon govora gradonačelnika Vojka Obersnela nastupio je mladić Sergej Božić uz pratnju profesorice Slađane Čolović i otpjevao Crvene makove. Naježio sam se. Sergej je imao crvenu košulju kada je otpjevao poemu Mihovila Pavleka Miškine. Unio je toliko emocije u pjesmu koja ubija emocijom da sam zaboravio da sam na novinarskom zadatku. Skoro mi je suza kanula. I bila bi kanula, nego mi je bilo neugodno plakati pred kolegama i uzvanicima. Razmišljao sam znaju li njegove frendice i frendovi za to remek-djelo hrvatske poezije ili ih u školi to nisu učili. Nisu ih vjerojatno učili ni da je pjesnik stradao od ustaške ruke u koncentracijskom logoru. Iako nije bio komunist, već istaknuti HSS-ovac.
»Opet su jutros procvali
u žitu makovi sneni,
sve su nam njive ovili
cvjetovi njihovi crveni!
»Znaš li majko, majčice,
kakvi su ono cvjetovi«,
što rastu po našim njivama
takovi divni, crveni?
Gorki su, sinko, plodovi,
čemer je ono procvao.
Umjesto zlatne pšenice
korov je tamo niknuo!
Seljak polje stvarao,
hajduk svijetom harao:
Oteo kmetu zemljicu,
zgazio njegovu pravicu«
Dok je Sergej pjevao, ja sam razmišljao da ne može biti slučajno da tolike godine pratim proslavu Dana antifašističke borbe na Tuhobiću. Prve godine kada sam došao bio sam totalno u šoku. Bilo je to krajem 90-ih godina prošlog stoljeća ili početkom ovog milenija. Dovezli smo se nekako do Tuhobića onom uskom cestom koja vodi od Hreljina u šumu. A na proplanku pozornica. I zbor. 
I taj zbor je pjevao »Po šumama i gorama«. Sve gledam hoće li netko izaći iz šume i sve nas pohapsiti. A opet, mislim, pa slavi se državni praznik. Sljedećih godina mi ništa više nije bilo čudno što se tiče pjesama. Ali pamtim jednu godinu da je netko put do Tuhobića išarao ustaškim grafitima. Najžešće je to osudio gradonačelnik Bakra, HDZ-ovac, Tomislav Klarić koji svake godine s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom drži govor. Bio sam ponosan. A Sergej je dalje pjevao.
»Baruni, grofi, vladali,
španovi pravdu krojili,
rabotat kmeta gonili,
krvcu mu poljem sijali!
Mnogo je kapi kanulo,
njegove krvi i znoja,
ljeta ga duga mučila
ljetine teške bez broja!«
Onda sam se sjetio da mi je Gianluca koji je oženio moju susjedu donio na dar majicu nekog talijanskog benda, »Casa del vento«. Majica je bila super, ali je na njoj bila velika zvijezda petokraka. Nosio sam je samo ispod košulje ili jakne tamo negdje sredinom 90-ih prošlog stoljeća. Kao što sam sa strahom nosio onaj šeširić od jedne pivovare na more jer je na njemu bila zvijezda petokraka kao zaštitni znak. A majicu, crvenu, koju sam kupio na koncertu Bijelog dugmeta na kojoj je Tito za klavirom nisam u javnosti obukao nikada. Eno je i sada skuplja prašinu u ormaru.
»Prokleo seljak zemljicu
vražjih gospodara,
niknuli crven-cvjetovi
umjesto božjeg dara!
Krvlju su kmetskom sijani,
kletvama, bunom miješani
suzama, znojem pojeni
zato su tako crveni...«, otpjevao je Sergej, a cijela Guvernerova palača iskreno je zapljeskala. Nekoliko minuta sam ostao u zrakopraznom prostoru i u tupilu. Mislim se kako se to dogodilo da je pjevanje Crvenih makova ili nekih drugih pjesama gotovo pa subverzivna djelatnost. U vrijeme kada je šaranje ustaških simbola i revitalizacija tog zločinačkog pokreta gotovo pa normalna stvar. Neću obući majicu na Tita za klavirom, ali otići ću i ovaj put na Tuhobić s ponosom. Zato jer znam da nije bilo Tuhobića i svih onih poljana, ne bi bilo ni Hrvatske. 
A da je tako, svjedoči i Ustav ove zemlje. Tako se u Izvorišnim osnovama, uz ostalo, navodi da su temelji državne suverenosti uspostavljeni u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)... Žao mi je jedino što je svake godine na Tuhobiću sve manje ljudi. Valjda misle da su vrijednosti antifašizma nešto što nitko neće ugroziti pa ostaju doma. 
A nije tako. Vrijednosti koje su nama danas normalna stvar su vrijednosti za koje su mnogi ljudi dali svoj život i koje su danas i te kako ugrožene. Ugrožene su revizijom povijesti, a još više su ugrožene zaboravom. Da sam ja netko, doveo bih Stonese na Tuhobić, za Dan antifašističke borbe, koncert bi bio besplatan. Volio bih vidjeti da je puno ljudi. I zamolio bih Sergeja da prije nego što Stonesi izađu na pozornicu otpjeva Crvene makove.