Kome je namijenjena ova knjiga? Svakom čitatelju koji se ne boji istine – tako »Ljevak«, jedan od najuglednijih hrvatskih izdavača i knjižara, na svojoj internetskoj stranici reklamira negacionistički spis »Radni logor Jasenovac« Igora Vukića, bivšeg novinara koji se prometnuo u najgorljivijeg hrvatskog negacionista.

A ovako isti taj »Ljevak«, jedan od najuglednijih hrvatskih izdavača i knjižara, na istoj toj internetskoj stranici reklamira jednu posve oprečnu knjigu: »Monografija 'Jasenovac' Ive Goldsteina nastala je u vremenu u kojem je povijesni revizionizam u punom zamahu«.

Isti izdavač, isti knjižar, ista internetska stranica, dvije oprečne reklame – to je, eto, tek sitni kamenčić u nakaradnome mozaiku trženja otrovom kojim golemi, a nevidljivi dijelovi ovoga društva šićare na filoustaškim lažima.

Jučer, oni koji s dobrim razlozima o radikalizmu najviše znaju – Srbi, Židovi, Romi i antifašisti – odaslali su još jedan u nizu apela kojim pozivaju društvo da odbaci ustaštvo.

Nakon što su prije mjesec dana njihove institucije – Srpsko narodno vijeće, Židovska općina Zagreb, romski saborski zastupnik Veljko Kajtazi i Savez antifašističkih boraca i antifašista – najvišim predstavnicima vlasti uzalud odaslali zahtjev da napokon bezrezervno osude i onemoguće masovno širenje mržnje prema manjinama, te negacionističku i revizionističku rehabilitaciju NDH, u jučerašnjem su apelu načinili zapanjujući katalog institucija i najutjecajnijih medija koji sudjeluju u podupiranju, širenju i zagovaranju laži o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Tu su Katolička crkva, koja ugošćuje negacionističke autore i čija glasila promoviraju njihove radove; Hrvatska televizija, koja manirom dobrog domaćina a sramotnog »novinara« predstavlja i ugošćuje Igora Vukića i Romana Leljaka; Ministarstvo kulture, koje plaća Hrvatskoj slovo, u čijim se prostorijama promovira knjiga o ubojici iz Jasenovca Vjekoslavu Maksu Luburiću; Ministarstvo branitelja, koje organizira državni pogreb ustaškim vojnicima…

Država, crkva i državni mediji, dakle. No, reći će netko, od njih već duže ništa drugo ne bismo ni očekivali – i bit će, nažalost, u pravu. Pogledajmo, međutim, tek malo ustranu, onamo gdje podršku negacionizmu nikako ne bismo očekivali. Prošetajte, na primjer, knjižarama u središtu Zagreba – teško ćete naći izloga u kojemu Vukićev ili Leljakov napis nije izložen na najvidljivijemu mjestu. Neke od najsnažnijih hrvatskih knjižara, one u centru glavnoga grada, formirale su poseban kutak za revizionističku i negacionističku literaturu – naći ćete tu bombastičnih naslova o najraznovrsnijim aspektima ustaštva, od vojske do svakodnevice u ustaškoj državi.

Većinom to nisu uravnotežena historiografska istraživanja, nego spisi u rasponu od blagoga revizionizma, na granici historiografije i sentimentalne literature, do bezočnog laganja i konstruiranja nepostojeće povijesti, poput pisanija Vukića i Leljaka. Zašto, zapravo, ugledni hrvatski izdavači i knjižari sebi dopuštaju tako besramno uništavati vlastiti ugled, odbijajući razlikovati podnošljivo od nepodnošljivog?

Zašto negiraju vlastitu profesiju, odbijajući razlikovati knjigu od ukoričenog smeća, plod iskrenoga truda od otrova uvezanog u korice? Zar uistinu zbog tih bijednih para? Zar uistinu zbog sitnoga šićara? Ili zato što ništa više ne znače riječi kao što su »ugled«, »profesija«, »odgovornost« i »istina«?

Kako je moguće da »Ljevak« – navodimo ga nasumce, tek kao metonimiju fenomena – samome sebi dopušta reklamirati, gotovo jedan uz drugi, seriozni Goldsteinov »Jasenovac« uz lažljivi Vukićev »Radni logor Jasenovac«; i to prvi s ocjenom da stiže »u vremenu u kojem je povijesni revizionizam u punom zamahu«, a drugi s besramnim uvjeravanjem kako Vukić piše za »čitatelja koji se ne boji istine«? Vrijeme je, zbog svega toga, da se građanske figure, koje će s grimasom gađenja na licu otfrknuti na spomen negacionističkih opskurnjaka, prestanu predstavljati onim što nisu: ustaštvo neće biti suzbijeno ne bude li ga se suzbijalo – dok to ne shvate tankoćutni građanski saloni, teret suodgovornosti pratit će ih poput sjene.

I zato valja podsjetiti na ono što je kazao Seid Serdarević, osnivač i vlasnik časnog izdavača Fraktura, na nedavnoj promociji »Jasenovca« Ive Goldsteina: »Žao mi je«, kazao je Serdarević, »što kolege prodaju negacionističke knjige koje su iste kao i Protokoli sionskih mudraca«.

I valja još, kao zaključak, navesti i upozorenje koje je, na istoj toj promociji, iznio mudri riječki publicist Vuk Perišić: ustaše, podsjetio je Perišić, osim što su »desetogodišnje dječake prisiljavali da sudjeluju u torturama i ubojstvima«, u Jasenovac su deportirali i »cvijet zagrebačke inteligencije, pod optužbom da su masoni«.

Njih fizički zlostavljali nisu, ali jesu onako kako ljudima od knjige jedva da je manje teško: zabranili su im čitati, dopustivši im tek jedno jedino štivo, »Ognjište« ustaškog ministra Mile Budaka. »A to jest važno, jer između veličanja provincijalnih talenata i zločina postoji itekakva veza«, zaključio je Perišić. I zato, gospodo, prestanite se praviti nevještima: promovirajući, reklamirajući i prodajući knjige koje negiraju i lažu o ustašama i Jasenovcu, vi, hotimice ili ne, kao da ispisujete zagrebačku verziju Protokola sionskih mudraca.