Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
9. prosinca 2019.
Komentar

Komentar ŠPAJZA SANJE MODRIĆ Sretno narodu s Plenkijem, Kolindom, Berom i Viliborom

Foto Novi list
Foto Novi list
Autor:
Objavljeno: 30. prosinac 2018. u 7:18 2018-12-30T07:18:27+01:00

Naša kolumnistica Sanja Modrić analizirala je godinu na izmaku iz pozicije četiri trenutno najvažnija političara u državi.

Premijer se hvali, ljudi ne vide čime

Na vratima 2019. godine, Plenković se upinjao pokazati kao uspješan i optimističan državnik čija vlada sve konce drži u rukama, točno zna što radi i siguran je u dobar rezulat. Prirodno je da šalje baš takve poruke, neće valjda nastupati pred biračima pobrajajući svoje slabosti, propuste i najavljujući nevolje. No, brojke pjevaju svoju pjesmu.

Hrvatska je i dalje loša država, a manje promjene ovdje i ondje, koje Plenković i njegovi ministri pretenciozno nazivaju reformama, nisu nas pomaknule sa samog donjeg ruba EU. Posljednje mjesto u Uniji doskora su dijelile Rumunjska i Bugarska, no i Rumunjska nas je pretekla, a Bugarska je sada negdje u ravni s Hrvatskom, ali s boljim izgledima jer raste dosta brže od nas.

Ove godine opet se iselilo više desetaka tisuća građana, u Slavoniji, Lici i Dalmatinskoj zagori prazna su cijela sela. U brodogradnji opet lom. Od LNG terminala još ništa. INA zatvara rafineriju Sisak i pretvara je u industrijski centar koji će trebati znatno manje radnika. Zemlju ne može vući naprijed turizam, naša glavna industrijska grana koja drži 20 posto BDP-a, a druge industrije ne stasaju. Pravosuđe traži ozbiljne reforme. Sustav zdravstva je raspadnut. Ne znamo kupiti avione ni kad imamo pola milijarde dolara. Hrvatska glavinja u orijentaciji, nema politika koje će fokusirati zemlju prema nekoliko strateški bitnih pravaca razvoja. Nepravde i neravnoteže u zemlji su velike, većina umirovljenika skapava od neimaštine, ali su zato braniteljska prava povećana i proširena. Afere sustižu jedna drugu, ali na njih sustav nema odgovora. News Baru upravo je presuđeno za satiru. Glomazna država nije smanjila apetite, proračun za 2019. opet je veći a ne manji, a džoker za zapošljavanje svuda gdje je država poslodavac i dalje je iskaznica HDZ-a. To su jasni pokazatelji da je politika i dalje svemoćna.

Foto Davor Kovačević

Plenković je uspio sačuvati Agrokor od momentalnog sloma, ali njegova je budućnost posve neizvijesna s ruskim bankama i lešinarskim fondovima kao novim vlasnicima. Vlada je digla minimalac, ali porasli su i troškovi života. Sa susjedima smo loše, a ni u EU ne stojimo dobro. Tako je najveći Plenkovićev uspjeh u 2018. ovladavanje HDZ-om i bildanje saborske većine Bandićevim prebjezima. Ali od toga nikome nema ručka na stolu pa nije čudo da premijerovo zadovoljstvo ne dijele i građani.

Predsjednica u rebrandingu

Foto Ivica Tomić

I ove godine predsjednica je bila posebna priča, a to će i ostati takva je, kakva je, i tu će slabo biti promjena. U 2019. ulazi s novim skandalom: njen glavni savjetnik Radeljić optužuje da su mu Kolinda i ravnatelj SOA-e Danijel Markić poslali predstojnika Markićevog ureda da mu se zaprijeti prometnim udesom ako se bude batrgao oko svoje smjene. Zbog takve afere u nekoj bi se normalnoj državi tresla sva brda, ali velike su šanse da će ona i u novoj godini ostati nerazjašnjena.

Jer Kolinda je odlučila drastično promijeniti kurs, odustati od Bujanca, Željke Markić i ultradesničarenja, proglasiti prekid vatre na relaciji Pantovčak – Banski dvori i time istrgovati nezamjenjivu podršku HDZ-a za još jedan mandat. Ni Plenkoviću zato nije u interesu da se kopa i istražuje je li predsjednica doista instrumentalizirala SOA-u iako je takvih sumnji bilo i prije, onda kad je zbog Mamića udarila na tadašnjeg ravnatelja Dragana Lozančića. Pa će, dakle, premijer odglumiti da je pao s Marsa – već je počeo – i pustiti da stvar legne. Tako će i ova ružna priča službeno ostati u sferi »vjerujem – ne vjerujem«, a građane ionako tko pita.

A o Kolindinom radu, preokupacijama i uspjesima u ovoj godini može se pisati samo sapunica. Igrokazi seljakanja ureda po Hrvatskoj zajedno s gardom, zastavama i savjetničkom svitom kao nonstop predsjednička kampanja. Izjave državničkog intimiziranja s Trumpom, Putinom i bilo kime ako nešto znači u svjetskoj politici. Udaranje po vladi na populističkoj agendi. Afektacija oko »brendiranja Hrvatske«. Nogomet, tenisači, grljenje pobjednika i ljubljenje tuđih medalja. Stalno pod rukom s radikalnom desnicom, pa zato nejasno o Istanbulskoj, zato abruptni preokret oko Marakeškog kompakta UN-a i utoliko ni riječi ni o jednoj teškoj ženskoj temi koja je buknula u hodu, poput kiretaža, rodno uvjetovanog nasilja, liječenja nepolodnosti, prava na pobačaj itd. Ali zato haljine, modni ansambli, omiljeni kreatori i kako-se-ono-zove predsjednička dijeta kao teme za nastupe u ženskim časopisima.

Sad slijedi škakljiva, posljednja godini mandata. I Kolinda se već nekidan zaklela da će biti dobra, sinergična, konstruktivna i od pomoći Vladi, otklonila je i pomisao da bi ona bila vođa desnice i srdačno se preporučila svima, i liberalnima i konzervativnima. Hoće li na štiklama izdržati taj rebranding i kako će biračko tijelo ocijeniti njen nepregledni kapacitet, vidjet ćemo 2019.

Ni CIA ih ne bi rasturila kao što su sami sebe

Foto Sergej Drechsler

Predsjednik najvažnije opozicijske stranke od postanka Hrvatske veliki je car i kralj. Postigao je i ove godine dovršio ono što ne bi uspjelo ni najbrutalnijem neprijatelju njegove partije. Ni razgoropađenim tajnim službama pod palicom kakvog podivljalog vladara. Ni CIA-i ako bi njoj palo na pamet da SDP treba potaracati i ukloniti s lica zemlje, a ostatke izručiti vojnoj hunti.

Evo što je sve čovjek kadar poizmišljati kad je u pitanju grandiozno djelo Davora Bernardića. No, Bernardić je stvarno rijedak politički fenomen i nijedna prispodoba za njega nije prejaka, nijedna hiperbola ne zvuči pre-pretjerano. Pa znamo da je tako. Jer uspio je napokon da SDP pretekne Živi zid s Viliborom Sinčićem i Pernarom kao takvima. Dakle, socijaldemokrati su tresnuli na treće mjesto, sad ih već mjerka i Most.

To treba znati, a Bernardić fakat zna i to je dokazao. U ovoj godini otjerao je iz SDP-a slovom i brojkom osam saborskih zastupnika, neki su otišli jer su se počeli sramiti svog predsjednika i njegovog praznog lupetanja, neki jer vide da su karmine i nema tu više ni mandata, ni sinekura. I na terenu je opći potop, evo odoše mu nekidan i dvojica članova Glavnog odbora. Davno sam rekla, ako SDP na sljedećim izborima dobije 15 mandata, može se tući nogama u stražnjicu. Tako će i biti.

Lijevi birači su tu, ali SDP-a više nema. Ali za njim nitko od njih ne treba ni žaliti. Žao ti je nečega što nešto jest, a SDP je postao ništa. U Račanovo vrijeme, pa u Milanovićevo, dok Zoki nije posve uprskao, ta je stranka značila nekog vraga. Nešto je zagovarala, imala je neke ozbiljne ideje, nečemu se suprotstavljala kao ljevica. Ovi sada sveli su se na cirkus. Postali su predmet poruge. Spali su kad nešto kažu na stupac vijesti na 18. stranici. Bravo za Bernardića, ali čestitke zaslužuju i svi ti drugi SDP-ovci koji mu nisu znali stati na kraj. Udruženi pothvat uspio je 100 posto.

Živi zid je drugi, više nije smiješno

Foto Denis Lovrović

Ako ankete ostanu kakve jesu, vođa opozicije je Sinčić, a Živi zid glavna stranka oporbe. To je, čini se, nešto s čime se sljedeće godine može računati, pogotovo zato što kvalitativni prevrat u SDP-u više ne izgleda moguć otišao Bernardić u Honduras ili ne otišao.

Dakle, Vilibor i žena mu, Pernar, Branimir Bunjac i njihova družina bitno će artikulirati opozicijske ideje i snove koji će, međutim, s njima na čelu, sličiti na noćnu moru u kojoj svakakva nesklapna čudesa lijeću naokolo i ateriraju ravno u mainstream. Jer do sada, bez obzira na sve propuhane i nenačitane glave u našoj politici, uglavnom se nije izlazilo za saborsku govornicu kako bi se tražilo da se bankama plijene nekretnine i razdaju se siromašnim obiteljima. Da se štampa novac i da posebna državna komisija otpisuje svim dužnicima »nelegitimne« dugove. Da se PDV za domaće proizvode snizi na 10 posto, a za strane podigne na 30 posto. Niti da Hrvatska proglasi urbi et orbi da svoje zajmove nema više namjeru plaćati stranim vjerovnicima.

Takve i još kojekakve infantilne fantazije znale su se i do sada čuti iz Živog zida, naslagali su ih cijelu zbirku i u svom programu. Ali nekako se mislilo to su djeca, igraju se pa neka se dobro i ispušu, bolje će spavati. A onda ćemo mi ozbiljno. No sada ih evo na drugom mjestu iza HDZ-a pa njihova egzaltirana nagvaždanja o novom uređenju Hrvatske kao u nekoj zemlji iz Guliverovih putovanja, i naravno izvan EU, više nisu nimalo smiješna ni zabavna. Točno prije dvije godine, u siječnju 2017., rejting Živog zida bio je 7,1 posto. Sada je 14,9 posto. I to samo sa tri zastupnika u Saboru i medijskim praćenjem u kome ih se više-manje jednoglasno smješta u kategoriju šupljeg, ali zaluđujućeg populizma.

Veliki uspjeh, dakle. A dokle to još može ići, tko će ga zapravo znati. No, koliko god to paradoksalno zvučalo, toliki rast popularnosti Živog zida ne treba pripisivati njihovoj genijalnosti – ta skupina ljudi prije politike nikad ništa ozbiljno nije radila – nego prije činjenici što je Hrvatska izrasla u ovakvu zemlju. Jadno i biflerski školovanu, debelo manipuliranu od strane elita koje je vode 30 godina, ucijenjenu, osiromašenu i utoliko već posvema malodušnu. Pa mnogi misle hajde, neka Pernar i Sinčić ovo razbucaju, gore ionako ne može biti nego što jest.

A građanima kako se snađu u ovim pravilima igre

1784015

O tome kako su se hrvatski građani iskobeljali kroz ovu godinu i što misle da im donosi sljedeća može se samo nagađati jer bi za to trebalo ozbiljno istraživanje. Pa onda nagađajmo. Onih 350.000 koji su u otišli iz Hrvatske da se ovamo ne vrate nikad, a sigurno ne prije mirovine – lani ih je bilo 47 tisuća, ove godine vjerojatno opet toliko – očigledno nemaju očekivanja. S njima smo završili i oni s nama. Velika sreća ne obasjava ni radnike u realnom sektoru i umirovljenike jer plaće nisu bog zna što, penzije pogotovo, sve je skupo, a tako će ostati i dogodine, jer očekivani rast od 2,6 posto nije neka zlatna žila. Onima koji su zaposleni kod države nešto je malo bolje, barem otkazi nisu za vratom, pa su bar utoliko izvan nervoze.

Istinski je zato odlično cijeloj bulumenti političara centralne vlasti i malih lokalnih šerifića u velikim autima kupljenima na teret državnog fonda za poravnanje. S kompetencijama koje imaju, ogromnoj većini tog kadra nezamislivo je bolje nego što bi im ikad bilo na ikakvom tržištu od koga stoga ispravno zaziru kao vrag od tamjana. Dobro je i svim onim trudbenicima koji su se uhljebničkih plaća dočepali jer su HDZ-u ili Bandiću braća, nećaci, kumovi ili naprosto odani obožavatelji. Spokojna su i crkvena lica kojima pare poreznih obveznika padaju s neba jer se to valjda i pristoji za jedno takvo zanimanje. Nije posve loše ni onom tipu poduzetništva koje radi na crno, barem im sve što naplate ostane u džepu, a ne uhvate ih nikad. A zahvaljujući poslovičnoj efikasnosti naših organa progona, perfektno je bilo i bit će i mufljuzima raznih fela koji su se usavršili u svim mogućim vrstama lukrativnih poslovnih i inih malverzacija uz minimalan rizik da će takav biznis ikada biti penaliziran.

Nekim građanima je, dakle, Hrvatska eldorado, a nekima ajme. No ne može se reći da ključna pravila igre u ovom sustavu nisu jasna pa je svakome na volju da im se prilagodi u svrhu vlastitog prosperiteta. Onima koji ili ne znaju prepoznati što pali u Hrvatskoj, ili im se možda tako ne igra, ostaje stoga prihvatiti da su – sami sebi krivi.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.