Gotovo tri sata provela sam jučer u policiji. Što sam napravila? Podnijela sam zahtjev za izdavanje osobne iskaznice. Došla sam zatražiti novu jer mi je neki mamlaz izvukao iz torbe etui sa svim dokumentima koje možete zamisliti i nekoliko dvjestotica u novcu.
Dakle, treba mi obična legitimacija. Onda ću ostalo, šalter po šalter, naokolo.

Podijelit ću s vama čudesa ovog malog osobnog slučaja zato što su se svi naši ministri i ostali političari višeg ranga s aspiracijama da to i ostanu u ovom predizbornom zagrijavanju navalili zaklinjati kako će ojačati službe i institucije države da bi bile »još bolje i još više« na usluzi građanima.
Predsjednik Sabora i glavni tajnik vladajućeg HDZ-a Gordan Jandroković izjavio je na jednom predizbornom skupu kako »državu, sasvim sigurno, trebamo učiniti učinkovitijom«. Nejasno je, naravno, zašto to onda ne čine i zbog čega je ta ukleta stvar s administracijom i javnim uslugama uvijek prepuštena futuru. Moguće zato što prva violina, premijer Plenković, misli da je sve već sada izvrsno pa kaže kako »za reformu demokratskih institucija, zaštitu ljudskih prava, medijske slobode i funkcioniranje pravosuđa nitko nije učinio više od HDZ-a«.

Okej. Pa da vidimo onda kako je podnošenje zahtjeva za osobnu izgledalo kod mene. Eto me ujutro u zagrebačkoj policijskoj postaji Črnomerec, jednoj od onih gdje se ovo moje može obaviti. Veliki je red na šalteru za dokumente. Stanem i čekam, mnogo je ljudi ispred mene. Konačno dospijem pred službenicu i objasnim joj što trebam.

– A, ne, gospođo – kaže ona. – Morate prvo k inspektoru na obavijesni razgovor, a onda ćete doći k meni.
Žena je ljubazna.

No, zašto nigdje na zidu ne piše što da radimo i kojim redom da bi se građanima uštedjelo vrijeme?
Ali dobro. Javim se sada, kako mi je rečeno, policajcu na porti. Kaže da će obavijestiti inspektora pa će on sići po mene.
Ljubazan je.

Opet čekam, sreća da je izmišljen internet, čitam. Po mene, međutim, nitko ne dolazi. Napokon stiže mlađi čovjek i vodi me na kat, u svoju sobu, i posjedne me sebi nasuprot. Pita kako mi je nestala osobna, kažem da je sve ukradeno i da ništa ne očekujem od njih osim nove osobne. Znamo i on i ja da policija neće polomiti noge da nađe mog lopova. On se malčice nasmije. Nešto piše, piše i piše, pa opet nešto podpita. Našalim se kako bi čovjek rekao da sam otela avion. Boguhvala gotovo je. – Molio bih vas samo da sada skočite negdje na kiosk i donesete mi 20 kuna biljega da vam mogu izdati potvrdu za šalter – kaže inspektor.
I on je vrlo ljubazan.

Odem, nađem kiosk. Donesem. Dobijem od njega tu potvrdu. Vratim se do šaltera. Ljudi koji su ispred mene premještaju se s noge na nogu. Službenice imaju pola sata pauze, rolete na šalterima su spuštene. Čekam. Već pomalo iskačem iz kože. Konačno sam opet ispred prozorčića.
– Aha – kaže službenica. – A jeste platili?
– Što? Biljege? Jesam.

– Ne, ne. Morate platiti još 79 kuna pristojbe. Otiđite u banku ili u poštu pa mi donesite potvrdu – kaže mi.
Ljubazna je.

Sad odem u poštu. Tamo opet red. Platim. Vratim se u policiju.
Red je opet ogroman, ali sad mi je dosta. Skoro će 12 sati, ovdje sam od devet. Kažem ostalima da idem odmah na šalter jer sam već dva puta čekala, više neću. Službenica me prepozna, dođite, kaže.

Zahtjev predan. Osobna će biti gotova za mjesec dana. Javit će mi sms porukom.
Vjerojatno svi imaju ovakve priče, a da ne govorim o onima koji bi možda premjestili tvornicu u Hrvatsku. Uložili 200 milijuna eura u neki biznis. Onima koji bi na svom zemljištu podigli zgradu od 18 katova. Otvorili shopping centar. Hoću reći, onima koji bi s našom administracijom započeli nešto što, ako ćemo pravo, i ne moraju baš ovdje, nego mogu u bilo kojoj drugoj zemlji gdje neće doživjeti iznurivanje i maltretiranje koje će sigurno trajati mjesecima i godinama.

Već sam naglasila da je svo troje zaposlenika Policije s kojima sam ja imala posla bilo pristojno i ljubazno. Dakle, krivnju za ovaj kupus od države ne treba svaljivati na leđa njima. Oni imaju pravila kojih se moraju držati, organizaciju i procedure koje su im propisane i pretpotopnu ustaljenu praksu rada s građanima koju nitko ne dira.
Što kažete, ministre Božinoviću i ostali? Tamo gdje za predaju zahtjeva za osobnu trebamo tri sata života, sigurno neće biti stranih ulaganja. Kao što ih ni nema.