Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
7. prosinca 2019.
Na kraju krajeva

SINIŠA PAVIĆ Preko reda do nereda

SINIŠA PAVIĆ Preko reda do nereda
SINIŠA PAVIĆ Preko reda do nereda
Autor:
Objavljeno: 20. kolovoz 2019. u 18:03 2019-08-20T18:03:06+02:00

Prije koji dan, na čvoru Ravna Gora autoceste Zagreb - Rijeka život se zavrtio poput filma. Mali sportski avion, s instruktorom i naučnicom, u zraku se pokvario. Nije instruktor letenja imao kud nego sletjeti, i to na autocestu. Odluka je to oko koje se, kako rekosmo, rade scenariji za filmove jer kroz glavu mora da su čudesa prolazila pilotu dok je kalkulirao kako se spustiti na zemlju bez posljedica za sebe i za druge. A drugih je usred ljeta, pa još na autocesti, koliko vam drago. Na sreću, uspio je sletjeti pilot kako valja, nitko nije ozlijeđen i priča je dobila sretan kraj. A čim su avionski kotači dotakli asfalt, ako ne i prije, vijest o sletanju zavrtjela se naokolo taman toliko brzo i snažno da su novinari, s pravom, poletjeli bliže.

Sve je u takvim trenucima materijal za priču, pa se mikrofon jedne naše televizijske kuće našao i ispod brade dječaka od kojih desetak godina. Čini se da su ga pitali što on misli o cijeloj toj posve neočekivanoj filmskoj epizodi. Čini se i da su očekivali ushit dječački, jer kako ne bi bio ushićen kad imaš deset i kad gledaš kako ti se iznad glave odigrava scena kao iz kakve računalne igrice kojoj samo Stallone valjda fali. Tu čeljust mora biti razjapljena. No...

- Baš mi je uništen dan! Eto što mislim! - reče momče ravno u kameru.

- Nije ti super to što je avion uspio sletjeti, što je pilot bio... - pokušala je stvari dotjerati na očekivano iznenađena reporterka.

- Dobro, to je dobro, ali mislim stvarno mi se jako kaka, pa zato - na to će dječak, taman da ostavi medijsku djelatnicu bez teksta.

Nije, dakako, trebalo dugo pa da ova izjava postane, štono bi se reklo, viralni hit. Portali su snimku najavili uz obaveznu preporuku, ako ne i naputak, ako ne i naređenje »nasmijte se do suza«. I jest, zabavno je, no dade se ovaj uradak gledati i drugačije, poglavito s pozicije notorne istine da djeca najčešće i ne znaju nego govoriti onako kako jest. Tek kasnije, kako godine lete, tu smo mi stariji da ih naučimo što su konvencije, što se smije i što ne smije, kako uz što manje iskrenosti dospjeti čim dalje i više. Meni se jako kaka, reče momče. Kakav avion, kakav spektakl, kakvi mikrofoni i svjetla pozornice, kakvih pet minuta slave, influenceri i selfiji, kakva demagogija i kurtuoazija! Osnovna ljudska potreba bila je tu preča od svega, a to što je se nije moglo zadovoljiti jer svi stoje u koloni i čekaju rasplet slijetanja aviona na autocestu, može iskrenog čovjeka stjeranog u kut protiv njegove volje samo razljutiti.

Bit će onih što misle da je pomalo preuzetno to reći, ali ovaj momak ovom izjavom vraća stvari tamo gdje im je mjesto, sve do bazične činjenica da smo svi od krvi i mesa i da svi reagiramo u skladu zadovoljenja nasušnih nam potreba. A to je ono što oni koji nam kreiraju život, onaj politički, društveni, ekonomski, baš kao i javno mnijenje, u pravilu zaboravljaju. Zaboravljaju, jer žive u kulama bjelokosnim iz kojih se malo i rijetko spuštaju među puk da čuju barem što to puk muči, kad već odavno ne znaju s istim tim pukom dijeliti i radost i muku. U kom svijetu, recimo, i iza koliko debelih zidova žive crkveni dostojanstvenici dok mladost optužuju da je prekomotna pa zato djece nema. Gdje stoluju predsjednički kandidati što se odmaknuti ne mogu od teme ustaškog pozdrava, a kamo li da shvate da mu mjesta nema. O čemu to snivaju naši diplomati kad im ispod radara prolaze dužnosnici što sanjanu posve bijelu Europu. Što se zapravo s njihovih prozora vidi kad ih otvore pa bace pogled na svoje »feude«; vide li svijet koji se divi svakom njihovom potezu, ili svijet koji bi rado uredan odvoz smeća, vodovodne cijevi koje ne pucaju, kanalizaciju koja može izdržati podivljalu gradnju, efikasno školstvo i zdravstvo, niže režije, jeftiniju hranu, ekološku izvore energije i zdraviji okoliš.

Momče na autocesti nije dalo ni da mu uistinu rijedak prizor zamaže oči. Jest, u redu je to, ali njemu se kaka. Može stotinu izvanzemaljaca sletjeti među nas pa još da su onako zeleni odjeveni u dresove HDZ-a ili SDP-a, i ne bi to ništa promijenilo činjenicu da je WC tu na benziskoj postaji preko puta, a do njega se ne može. Tako bi trebalo biti i kad nam je 20, 30, 40, 50 godina. Ništa ne bi smjelo biti važnije od kvalitete života, nijedna senzacija koja i ne doseže dalje od toga da je jeftin paravan za zakulisne igre. Ali, nas naučiše da je drugačije, baš kao da će nam »senzacija« i »spektakl« režije plaćati, hraniti nas i oblačiti.

U Danskoj vozi električni trajekt, u Beču spalionica smeća grije grad, u nas po šavovima puca sve, od odvoza smeća, do ljudskih živaca. Momče s autoceste se zato pojavilo kao dar s neba, ne da bi se »nasmijali do suza«, nego da bi se prisjetili što nam je preče i shvatili kako gaženje preko reda baš uvijek vodi do nereda, koliko god se to trudili prikazati uspjehom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.