Vijest je pročitao Zoran Šprajc, onu koja kaže da prema rezultatima velikog istraživanja instituta Reuters na sveučilištu Oxford koje je provedeno online anketom među 75.000 ljudi u 38 zemalja, od svih zemalja na svijetu baš u Hrvatskoj ljudi najviše aktivno izbjegavaju vijesti.

Možda zbog dezinformacija, lažnih vijesti, ili zato jer je news pretežito negativan. Čak 56 posto ljudi u Hrvatskoj izbjegava vijesti. Na drugom su mjestu Turci, a na trećem Grci.

Zanimljivo je da je Hrvatska pri vrhu i po broju ljudi koji žele više dobrih vijesti. Na toj smo ljestvici četvrti, nakon Grčke, Čilea i Bugarske. U nas 51 posto ljudi misli da su mediji previše negativni.

Istraživanje je na mjestu, rezultati takvi kakvi jesu, no ima dobrih vijesti a da ih Hrvat jednostavno ne percipira dobrima. Bolje rečeno, u svom tom crnilu od vijesti, za koje nisu krivi mediji što ih prenose niti bi nestalo crno da ga se jednostavno ne spominje, često se nađe klica iskonskog dobra koja bi danas sutra mogla, moralo proklijati u globalno dobro samo kad bi je primijetili, priznali, prihvatili kao svoju i zdravorazumsku.

Dogodio nam se tako Supetar. Huligani su čuli da se priča ekavica, pa navalili na sezonske radnike, pa još Vukovarce ne bi li im u sitni noćni sat šakama pokazali da otok nije ostrvo.

Bezuman je to bio napad, divljački po svemu, neobjašnjiv poprilično s obzirom da je na ekavicu šakama reagiralo društvo koje nema što ni pamtiti dalje od dvadeset godina unatrag s obzirom da se tad ni rodili nisu.

Ali, zadojeni jesu. Glupošću, netrpeljivošću, sljepilom, našopali su ih društvo, roditelji, loši pjevači, sitni huškači... Sistem je takav da im se može šakom, nogama, brutalno na onog tko govori, odijeva se drugačije, misli drugačije.

Što je tu dobro, pitat će onaj konzument vijesti iz spomenuta istraživanja!? Uz dva sezonca hodala je i djevojka iz Varaždina, također na privremenom radu u Supetru. Skočila je na svog kolegu vjerujući da će spriječiti huligane da ga tuku ako ga tijelom zaštiti. Vjerovala je da neće tući ženu, i prevarila se. I ona je dobila batine.

Ali je bila velika, jaka, časna, hrabra. Bila je sve ono što u pravilu nismo, jer smo prihvatili pravila igre što s dobrim odgojem i ljudskošću veze nemaju. Ona je junak ove loše supetarske priče. Ona i Tomo Dumančić! Vatrogasac je on, Supetranin, onaj koji se u gluho doba noći nije mislio ni trena treba li priskočiti u pomoć napadnutima.

Pa su cipelarili i njega, slomili mu nos na više mjesta, poslali ga u bolnicu zato jer je uradio jedino ispravno, pomogao napadnutima. Ni trena se Tomo nije mislio ima li to smisla i kako će po njega to završiti.

Valjalo je stati na stranu manjine, napadnutih, drugačijih a istih, valjalo je priskočiti u pomoć da bi se mirno zaspalo ako ne sutra dok lom još boli, ono sutra, prekosutra. Što je tu dobra vijest, ima li je uopće. Itekako!

Socijalni psiholog sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Dean Ajduković kazao je za HTV kako je potrebno ne samo prestati »ne primjećivati« negativne slučajeve, nego treba početi reagirati na njih, i treba početi jasno isticati pozitivne primjere.

»U ovom slučaju sa ovim sjajnim mladim čovjekom koji je vatrogasac, ja mislim da je on heroj Hrvatske! Mislim da je on pokazao da je domoljub, za razliku od ovih drugih koji su ugrožavali neke bitne vrijednosti ovog društva. Ja mislim da bi sutra ili prekosutra predsjednica ili premijer trebali odati mu osobno priznanje kao modelu koji je rekao – ne, ja ne pristajem na to, uz cijenu da budem povrijeđen«, kazao je Ajduković.

Bitne vrijednosti ovog društva i sustav koji je taman takav, sve lošiji i lošiji da po vrijednostima ili gazi ili toliko o njima ne vodi računa da će se i same urušiti. To je, dakako, ona loša vijest.

Dobra je vijest da ima onih koji se za bolji sustav bore, legalnim nekim putima, mukotrpno, ali s entuzijazmom koji je vrijedan naklona.

Projektu, umjetničkom istraživanju je ime »Što umjetnik/umjetnica treba? Studija slučaja.

U najkraćem, Tanja Dabo nizom je intervjua koje je vodila tijekom odvijanja projekta u Galeriji Prozor, nastojala detektirati problematična mjesta kulturne politike, odnosno propuste unutar sistema koji »dovode do kontinuirane degradacije umjetnikova/umjetničina posla, uvjeta života i rada, društvenog tretmana i statusa«.

Iz svakog intervjua autorica je izdvojila rečenicu u kojim anketirani iznose svoje potrebe u odnosu na sistem, pa ih je ispisala na prozore galerije. Rečenice su to koje otkrivaju svu nevaljanost sustava i njegovu nebrigu za kulturu i umjetnika, invalidnost sustava koji ne priznaje niti to da je ono što umjetnik radi posao.

Zapravo, kako je pokazala anketa, jedina državna tvrtka koja priznaje da umjetnikov rad jest posao je HEP koji nema dvojbi kako je umjetnikov prostor za rad, atelje kakav, poslovni prostor! Rezultate projekta Tanja Dabo predstavila je prije neki dan.

Bila je to prigoda da umjetnici na neki način makar sebi priznaju da nemaju snage za borbu, da uz svu posvećenost svom radu jednostavno nemaju snage tražiti ne samo priznanje, pohvalu, kakav stručni skup, likovnu kritiku, već i elementarnu stvar da za svoj posao budu plaćeni.

Tanja Dabo mogla bi, narodski rečeno, staviti prst u uvo, ona plaću ima. No, neki vrag je tjera da mijenja stvari na bolje, da se bori za bolji sustav, za dignitete struke, za transparentnije financiranje i natječaje, za red.

Činjenica da su korisnici knjižnice kazali da im kultura treba tjera je da traži bolje. I to je veliko i važno. I to je u svom tom crnilu od vijesti dobra vijest. Ako ste je, uopće, zamijetili i ako niste, kao većina onih što su čitali rečenice s prozora galerije primijetili samo lijep rukopis. Jer, nešto je i do onog koji vijesti konzumira.

Umjesto Tome, Tanje, djevojke iz Varaždina, mogli ste čitati recimo i o novim zastupnicima Živog Zida, Snježani koja će u Sabor na krilima 152 glasa osvojenim na izborima i Damjanu koji će na pristojnu plaću nošen s 51 glasom. Zastupati će, teorija tako kaže, svih nas, naše interese, htijenje, želje, i potrebe.

Kakva je to vijest ne treba, valjda ne treba, objašnjavati. Dobra ima, dobrih vijesti ima, ima onih koji su odlučili reći da je dosta urušavanja vrijednosti koje ne smiju biti upitne. A ima i Ivane Marković, gradonačelnice Supetra koja nije dvojila ni trena treba li jasno i nedvosmisleno osuditi huliganski čin bez imalo kalkuliranja.

Pritom se svo vrijeme čudila zbog čega je tolika senzacija nešto što je toliko normalno. Ako nemaš figu u džepu, nemaš što nego osuditi. Ivana Marković je dobra, dobra vijest.Inače, ono istraživanje s početka kaže kako čitanje vijesti ponajmanje izbjegavaju Japanci, njih 11 posto, slično kao i u Danskoj i Finskoj. U Danskoj žive najsretniji ljudi na svijetu.