Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
26. siječnja 2020.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Hrvatska traži zvijezdu

Snimio Sergej DRECHSLER
Snimio Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 8. prosinac 2019. u 7:20 2019-12-08T07:20:57+01:00

I izbor za Miss svijeta nosi više bodova na program i »mir u svijetu« nego li izbori za predsjednika RH. Ovdje je važan dobar trik i snažan efekt, iluzija da ste baš vi, dragi birači, dobitnici

Boris Veličan putnik je, putopisac, avanturist, onaj kojeg znatiželja goni da pješice prelazi kilometre i kilometre, da gazi tamo gdje je malo tko gazio, da se cjenka u Africi i hoda po ledu sjevera.

Nema koji dan da je promovirao najnoviju putopisnu knjigu što se, ne bez vraga, zove »Stakleni grad«. Na promociju mu došla hrpa svijeta, nije da ne voli ovaj narod i putovati i slušati priče o dalekim putima, a ne da je samo Irska i Njemačka na pameti.

U jednom trenu konferansje Kruno Lokotar pita Veličana znaju li išta u tim dalekim svjetovima o Hrvatskoj, po kome nas znaju i uz čije ime Hrvatsku vežu. U početku to je bio Šuker, reče onaj koji putuje ima i više 20 godina.

Logično je, nogomet je planetarno popularna igra, a Šuker je bio znalac. E onda je, kaže Veličan, Šukera zamijenio Modrić, s tim što mu se kao alternacija tu i tamo pojavi Rakitić. To, pak, govori koliko o Hrvatskoj i nogometnoj vještini spomenutih momaka, još i više o veličini Reala i Barcelone.

U zemljama gdje se snaga mišica i borilačkog uma cijeni znaju nas po Mirku Filipoviću Cro Copu. Dakle, opet sport u koji se, očito, isplati više ulagati u svrhu turističke promidžbe nego li u televizijske lakirovke tipa »Destinacija Hrvatska«.

Ma, ako je sve ovo i bilo očekivano, slijedi neočekivani dio Veličanovog odgovora na pitanja čije mu je to ime otvaralo sva vrata u bespućima zemljopisne zbiljnosti.

– Granica Kirgistana i Tadžikistan. Carina. Valja to čim bezbolnije prijeći. Krenem ja s nogometom, carinik ništa, ali zato veli: »Pa vi ste iz one zemlje gdje imate uvijek nasmijanu predsjednicu koja je svugdje! Kako bismo mi samo htjeli imati takvu predsjednicu!« – priča Veličan.

Gledao naš carinik na televiziji Svjetsko prvenstvo i učinilo mu se da je Kolinda Grabar Kitarović baš svugdje k’o onomad velečasni Sudac. Oduševljen s njom pustio je putopisca da prelazi među koliko god puta hoće i s kojim god teretom hoće. Očito je, spomen naše Predsjednice u Tadžikistanu, a vjerojatno i u Kirgistanu, sva vrata otvara bolje nego Modrićeva desnica.

Ova sličica tjera na zaključak kako bi Kolinda Grabar-Kitarović kao od šale dobila izbore da se za funkciju natječe u Tadžikistanu. Ali, izbori su tu gdje jesu. Valjalo joj je zato promptno uskočiti u plavi šuškavac u kojem HDZ voli voditi kampanje, popeti se na pozornicu, izdeklamirati koju o ponosnom hrvatskom narodu i tako započeti utrku.

Nasuprot nje deset takmaca, od koji se samo vispreni Dario Juričan alias Milan Bandić, odnosno Milan Bandić zvan Dario Juričan, sjetio odjenuti u prsluk slična materijala ali komunalni, žuti, što svijetli u mraku.

Ostatak družine očito smatra da odijelo ne čini čovjeka, što je, s obzirom da su izbori u kod nas a ne u Kirgistanu, poprilično olako shvaćanje stvarnosti. Jer, nisu ovo izbori na kojima će programi kandidata donijeti pobjedu i biti prevaga.

I izbor za Miss svijeta nosi više bodova na program i »mir u svijetu« nego li izbori za predsjednika RH. Ovdje je važan dobar trik i snažan efekt, pamtljivi neki potez, zec iz šešira, iluzija da ste baš vi, dragi birači, dobitnici onih deset kuna što ih je skrila instant lutrija na koju ste potrošili pet kuna. Samo, u koga je zeko!?

Kolinda Grabar-Kitarović tako je kampanju počela po taktovima one koja kaže »ja samo pjevam, ja samo sviram«, a usput i radim kolače za najdraže prijatelje makar u njih morala i turpijicu gurati.

Taktika je to one koja je očito svjesna popularnosti u dalekom svijetu, a nesvjesna ograničena dometa lika i djela predsjedničina kad ga se zakelji na kutiju dječje hrane. Tu kampanju samo vjerna HDZ-ova vojska spašava, na što se, očito, i računa.

Zoran Milanović, ah, Zoran Milanović. I kod njega je najveći problem taj što smo ga već jednom gledali. Doduše ne u ulozi predsjednika već premijera, ali gledali smo ga. Pa mu teško neke stvari praštamo dok nas uči što je sve normalno u moru nenormalnog, baš kao da i sam nikada nenormalne poteze vukao nije.

Doda li se ovome komplicirani izričaj koji traži hrpu rječnika ne bi li se detektiralo što to nama kandidat poručuje, eto problema. Miroslav Škoro. Kao da je Marvelov junak, a ne lakoglazbeni, on pak poručuje da se ne bojimo ništa, uvjeren da je strah taj koji nas paralizira da baš njega ne izaberemo u prvom krugu.

Jest, straha nešto i ima, ako ništa ono zbog sumnje da tu igru iz pozadine vode mahom ogorčeni neki tipovi odlučni da naplate sve što do sada naplatili nisu a misle da su trebali.

A opet, s obzirom da smo imali predsjednika skladatelja, pa predsjednicu koja je sve ove godine zaboravila prijaviti da i ona svira klavir, možda smo baš te sreće da se pjesma ori s Pantovčaka.

Nevolja je novinarska ta da je s manje-više svim kandidatima nekad u nekom obliku došao u nekakav kontakt pa štogod i pamti. Recimo Ante Đapić, onaj koji tvrdi da je istinski kandidat desnice, a sve što je u pameti, osim niza jalovih kandidatura zadnjih godina, jest činjenica da se u HSP-u, onomad kad je bio jaka stranka jer je u njoj sjedio i jedan Tonči Tadić, kuhala na tiskovnim konferencijama sjajna turska kava.

Ili Mislav Kolakušić, što o njemu misliti kad traži od birača bjanko povjerenje i kad izbjegava tiskane medije uvjeren da će mu zli novinari svaku rečenicu okrenuti naopako. Kao da je potreba okretati naopako prijekornu poruku biračima da se sami informiraju ako misle glasati, a ne da im on išta objašnjava nanovo. Ivan Pernar kuka da ga mediji ignoriraju, a nema dugo da je istim tim novinarima govorio da ne vrijede ništa i da mu ne trebaju nimalo.

Gledati kako njegovo ljudstvo za rukav vuče potpisnike kandidature baš kao da žicaju kunu a ne potpis, bilo je tužno ali i poetski pravedno. Dejan Kovač nikako da iskoristi svoju mladost, triatlone, nogometnu vještinu već arhaično forsira pomirenje i zaziva narod. Narod je na usnama i ‘čovjeku iz naroda za narod’ Nedjeljku Babiću, ma on bar pošteno veli da mu je sve ovo predigra ne bi li njegovi štokavci, kajkavci, čakavci odradili štogod na parlamentarnim, a onda i lokalnim izborima.

Dalija Orešković bila je velika nada, pa se, tko zna zašto, strmoglavila toliko da je i papir ključan za prijavu jedva našla. Katarina Peović zaziva dobri, stari socijalizam, ma i njoj fali direktnije poruke tijelu što trliš nosi i koje u pravilu ne ide tamo gdje su šanse male jer bi da mu je bolje odmah i sad. A sve to na kraju vodi do Juričana koji nam majstorski baca istinu u lice. Možda, zapravo, uopće ne bi bilo loše da tu korupciju koju toliko njegujemo konačno i ozakonimo.

Uglavnom svega. A koga birati? Možda onog koji je, bez fige u džepu, došao nekidan na prosvjedni skup roditelja njegovatelja. Samo, je li uopće ima toga i takvoga da je bio!? Bit’ će da i nema, ma to se na preferencije carinika s granice Kirgistana i Tadžikistana neće, na kandidatsku sreću, odraziti ni malo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
Dodijeljena nagrada digitalnom šampionu
Biramo najbolje privatne iznajmljivače

Dodijeljena nagrada digitalnom šampionu