Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
24. listopada 2019.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Od Amera do Mate, od čovjeka do čovjeka

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 13. prosinac 2015. u 12:08 2015-12-13T12:08:09+01:00

U ovom kalkulantskom svijetu malo je poteza što se vuku iz srca. Zato ih se mahnito hvatamo, a brzo zaboravljamo. Ali, neka ih zapamti makar tko, bit će i dobro i veliko

Ljudi su svuda isti, fali im ljubavi i boje se smrti. Human Rights Film Festival otvoren je dokumentarnim filmom »Sirijska ljubavna priča«. Organizatorima je, htjeli ili ne, život išao na ruku dok su smišljali program. Tema izbjeglica, ona koju su ugrubo zacrtali odavna, postala je daleko više od teme za jedan festival. Oni koji su bez doma, oni koji traže svoj dom, oni što vrludaju posvuda ne bi li jednom imali dom, sve je to  postalo dio i naših života, bilo da smo s ovu ili onu stranu bodljikave žice. Uostalom, da nas svakakvih ima pokazao je, nema dugo, Hrast-ov Ladislav Ilčić govoreći što i kako misli o muslimanima. Drugačiji su, reče otprilike violinist HRT-ov. A ljudi su svuda isti, svima im fali malo ljubavi i redom se boje smrti. 

On se zove Amer, ona Raghda. On je borac za palestinsku neovisnost, ona sirijska ljevičarska aktivistkinja. Ljubavnu vezu su započeli u zatvoru gledajući se kroz malu rupicu u zidu. Ona je o tome napisala knjigu u kojoj kritizira režim, pa opet završila u zatvoru. On ju je, sa sinovima, čekao dok se u pozadini rasplamsavao rat u Siriji. U život im tad ulazi i filmaš Sean McAllister. Ono što je možda i kanilo biti filmom o Siriji, a onda i film koji kritizira sirijski režim, još je više postao film koji priča o ljubavi, o tome kako smo svi isti dok se bojimo smrti i dok nam fali ljubavi. Raghda izlazi iz zatvora. Amer žudi za normalnim životom. Raghda žudi za promjenama. Zbog revolucije, zbog aktivizma, zbog emocija što su kroz godine okopnjele ili su neke druge postale jače, zbog njega koji voli više i nje koja voli manje, zbog njega koji razumije manje i nje koja želi više, ljubav koja se činila veća od života raspada se na tisuću komadića.

Amerovo srce je pocijepano na tisuću komada, jer ne vjeruje više da ga ona voli. Raghdino srce je pocijepano na tisuću komada, jer ne vjeruje da je on razumije. A uokolo djeca, djeca koja rastu, koja čuju, koja slute da su ljudi svuda isti dok se boje smrti i dok im treba malo ljubavi. Obrasci su svuda isti, i oni loši i oni dobri. Vene koje se režu su iste, televizor koji se baca je isti, jeftino vino iz kartonske ambalaže je isto, potreba da se rani je ista, slike s putovanja su iste. Mogu li te nebrojene bombe što razaraju sirijske domove biti važnije od ljubavi koja se raspala, a činila se najvećom na svijetu!? Ima li ljubav pravo biti sebična i važnija od revolucije!? Možda se, tko zna, bombe po svijetu i bacaju da bi sami do sebe sakrili istinu kako smo oštećena neka roba, istinu da smo svi isti, u strahu od smrti i željni ljubavi. 

Zgureni i kivni

Sean McAllister pet je godina snimao »Sirijsku ljubavnu priču«. Shvatio je u tih pet godina svašta, suočio se sa svim svojim zabludama o Siriji, bio zatvoren zbog filma taman da tako ubrza rasap ljubavi koja je vezivala Amera i Raghdu. Ne vole režimi kada se pred kamerom otvori duša, ne vole uopće da se duša otvara. Dobio je redatelj sve, i priču o urušenim idealima, i priču o izbjeglištvu. Ali, dobio je i golu istinu da razlike nema. Bijes je svuda isti, nemoć je svuda ista, ljubav je svuda ista, razlazi su svuda isti, djeca su svuda ista. Možda je razlika tek u količini vremena što mora proći pa da neke stvari valjano izblijede. Život je satkan od priča, onih manjih i onih većih, onih manje važnih i onih najvažnijih mogućih. Svakome se njegova  čini najveća. Zato valjda i ne dižemo glavu dok hodamo, već tupo gledamo u asfalt kao da su tu negdje na sivoj podlozi napisani odgovori na tisuću pitanja što nas more. Marširamo zgureni i kivni, uglavnom na sebe same, potpuno nesvjesni istine da smo svi na svijetu isti, da nam fali ljubavi i da se plašimo smrti. 

Njegovo ime je Mate Matišić. Znaš ga, čini ti se znaš ga, znaš ga i prepoznati dok hoda ulicom. A opet, što znaš!? Znaš da je svestran, da piše knjige i kazališne predstave, da svira gitaru virtouzno skoro k'o njegov uzor Django Reinhardt. Negdje u glavi je i ona da voli pisati scenarije za filmove, i da je to radio često u suradnji s redateljem Krstom Papićem. Znaš i da ti se katkad činilo da je više 'iz naroda' nego to naši intelektualac opće prakse vole, a opet bude nekako drago to saznanje da se može biti širok, pametan, radin, pristojan, a da se neodnarodiš posve. Sumnjivo je malo to što nikada ništa ružno o njemu nisi čuo, nikad trača, nikad nekih repova. Evo, ne znaš ni tko mu je supruga, makar se danas sve o svakom zna. A opet, gore je to što se nije stiglo štogod njegova pročitati, u kazalištu gledati, što ga se nije katakad pošlo poslušati kako to svira kao Django. Znaš samo da ti pomalo ide na žvice, ako već nije neki jal, što čovjek sve to uspijeva stići, kad je teško i s jednim poslom, recesijom, birokracijom, rodbinom, školom, djecom, muževima, suprugama, lošim nogometom, skučenim stanovima, starim automobilima, čangrizavim šefovima...

S velikim Č

Njegovo ime je Mate Matišić. I možda bi sve ostalo baš onako kako čovjek što pognut brza asfaltom voli, da novine nisu objavile kako će Matišić i njegova supruga Marija skrbiti o blizankama Tari i Eli, desetogodišnjakinjama koje su prije dvije godine ostale bez oca Krste Papića, a onda im je i mama Jadranka Štefanec Papić izgubila borbu sa teškom bolešću. To što je otac troje djece, Matišiću nije bio problem. Ništa od onoga zbog čega hodamo natmureni Matišiću i njegovoj supruzi nije bio problem, kamo li razlog da se i tren misle što im je činiti. I ništa se tu neće mijenjati, neće se manje pisati, manje svirati, manje skladati, ništa manje veseliti, ništa manje smijati. Bit će se i dalje čovjek s velikim Č, dok se puk pita kako!? Kako, u ovo doba kad se teškim čini sve, a vlastita muka najveća!? Nija valjda istina samo ta da neki znaju kako su svi ljudi isti, samo im treba malo ljubavi i da se ne plaše. Pa im daš ljubavi taman toliko da se nemaju čega plašiti. 

Mate Matišić je ispisao najljepšu priču i naklon mu do poda, makar se njemu garant činilo da nije napravio ništa posebno, ništa vrijedno medijske pažnje. U ovom kalkulantskom svijetu malo je poteza što se vuku iz srca. Zato ih se valjda i tako mahnito hvatamo, a onda brzo zaboravljamo. Ali, neka ih zapamti makar tko, bit će i dobro i veliko. Dvije djevojčice rast će uz najbolje. Raghda i Amer bit će najbolji stari prijatelji. Neki je kraj zapravo veličanstveni početak. A ljudi su, ljudi su svuda isti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.