Mića zvončarska smotra

Mala, ali snažna zvona preplašila guste oblake

Davor Žic

Prvi puta u veljači matuljski su krajevi dočekali subotu bez kiše, a zvončariće je pratilo i više od tisuću zadovoljnih gledatelja – pohod je završio uz pravi zvončarski obed



ZVONEĆA Grmljavina  u Zvonećoj nije dolazila s neba, iako su se nad mjestašcem u matuljskom zaleđu razvili gusti sivi oblaci, već sa zemlje, gdje su je stvarala mala, ali snažna zvona kojima je bilo opasano nekoliko stotina sudionika Miće zvončarske smotre. Zvončarski podmladak odradio je svoj posao na razini starijih kolega, jer u njihovom ritmu je zvonila cijela Zvoneća, a reskog zvuka »preplašili« su se i oblaci, pa su prvi puta u veljači Matulji dočekali vikend bez kiše, zbog čega se i čitava manifestacija mogla odviti prema planu.


A plan je bio takav da kao prva »patrola« uskim zvonejskim uličicama prođu male maškare Dječjeg vrtića Matulji, nakon čega su na nekoliko kilometara dugu stazu, koja se prostirala dijelom i u šumskim prijedjelima prateći »stare zvončarske pute« stupili domaćini – Zvonejski zvončari, odnosno njihov podmladak, kao domaćini čitave smotre. Naime, posljednjih godina uvriježilo se pravilo da se Mića zvončarska smotra održava u onom mjestu iz kojeg dolazi zvončarska skupina koja je čuvar općinskih ključeva tijekom aktualne sezone Pusta, kako bi se zvončarići upoznali sa tradicijom svih matuljskih krajeva.


Najmlađi zvončar


Nakon domaćina, uz aplauze i škljocaje aparata oko tisuću gledatelja – među kojima su najzadovoljniji bili očevi, majke, nonići i none malih zvončara – svoje su umijeće pokazali Žejanski, Zametski, Mučićevi, Brežanski, Brgujski, Munski, Zvončari Vlahov Breg-Korensko, Halubajski , Frlanski i Rukavački zvončari koje je najavljivala i predstavljala Nina Dukić. Tijekom puta na nekoliko su se punktova zaustavili, napravili kolo ili predahnuli uz sok, fritule i ulenjake, a pohod je završio u šatoru ispred škole, uz pravi zvončarski obed te veselu zabavu uz Duo Kokonić & Jubić.




Iako regula kaže da se mićim zvončarom može biti otkako se prohoda pa do kraja osnovne škole, zamijetili smo jučer i jednu iznimku – najmlađi sudionik smotre, sedmomjesečni Teo Kućel od Rukavačkeh zvončari još ne hoda, već je mirno spavao na rukama svoje none čekajući trenutak da se njegova »ekipa« uključi u povorku, sve dok ga iz sna nije prenuo školjocaj kamere našeg fotoreportera. 


Nije im bilo zima


Nešto stariji od njega, dvogodišnji Karlo Stanić već je »iskusni zvončar« i član Brgujskih zvončari, jer ovo je druga smotra na kojoj je sudjelovao, a savladao je i dio zvončarske terminologije pa bez problema može pokazati gdje mu je »janje«, a gdje »zvono«. 


Na drugom kraju »demografske skupine« mićeh zvončari našli su se članovi Žejanskih zvončara Ivan Sanković i Dominik Perak. Dva trinaestogodišnjaka odradila su jednu od svojih posljednjih smotra kao mići zvončari i uskoro im slijedi prelazak među »seniore«, a unatoč vjetru koji je štipao obraze, nisu se žalili na hladnoću u kratkim rukavima.


– Nije nam zima, već smo se navikli. U zvončarima smo od četvrte godine, znači već deset godina, pa imamo dosta iskustva. Zbog čega smo se uključili u zvončare? Zbog tradicije, a i zato što nam se sviđa taj običaj, kazali su Sanković i Perak.