Etičko pitanje

Mogu li se eutanazija i asistirano samoubojstvo zlorabiti za smanjenje standarda javnog zdravstva?

Barbara Čalušić

Dopuštenje eutanazije i liječnički potpomognutog samoubojstva može biti alibi za smanjenje standarda javnoga zdravstva i skrbi teško oboljelih i nemoćnih, kaže prof. dr. Elvio Baccarini



Može li se zlorabiti asistirano samoubojstvo, ono kakvo je proteklog mjeseca svojevoljno izabrao australski znanstvenik David Goodall u svojoj 104. godini života? Prema mišljenju riječkog etičara i profesora Filozofskog fakulteta u Rijeci prof. dr. Elvija Baccarinija, to je ključno pitanje za javno opravdanje zakona i politika, a opasnost zlouporabe uvijek je prisutna.


– Moguće je i da dopuštenje eutanazije i liječnički potpomognutog samoubojstva bude alibi za smanjenje standarda javnoga zdravstva i skrbi teško oboljelih i nemoćnih. Iz tog razloga, zalažem se za drugačiji fokus pažnje javnosti. Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo jesu važna pitanja. Ali, kao i druga vrijednosna pitanja, izazivaju žestoka svrstavanja, pa čak i neku vrstu neprijateljstva među sugrađanima. Iz tog razloga, inzistiram na usmjeravanju najsnažnije pažnje i energije na temeljitije pitanje koje uključuje kvalitetno i svima dostupno javno zdravstvo, kao i druge aspekte skrbi. Na žalost, to pitanje postaje zanimljivo javnosti samo prilikom medijski očito ekscesnih situacija. Moje je mišljenje da postoji civilizacijski ekscesna situacija uvijek kada nemoćna ili teško bolesna osoba ne dobiva potrebnu skrb i emotivnu pažnju i bliskost – upozorava Baccarini.


Oprečna razmišljanja 


Tema eutanazije, kako dodaje, etički je višedimenzionalna, a isto je i s pitanjem liječnički potpomognutog samoubojstva, koje nije, s moralnog stajališta, u potpunosti ekvivalentno eutanaziji. Ta je pitanja prema njegovom objašnjenju, potrebno promatrati iz perspektive etike obuhvatnih moralnih doktrina, poput religijskih ili moralnih filozofskih doktrina, ali iz one individualne etike kao iz one javnih politika i zakona.




– Sa stajališta javnih politika i zakona temeljni je problem pluralizam u suvremenim ustavnim demokracijama. Svatko želi da javne politike i zakoni, kada se tiču temeljnih vrijednosti, budu odraz obuhvatne moralne doktrine koju prihvaća, ili osobne etike koju usvaja. Ali nije moguće poštovati svačije opredjeljenje. Svaki će zakon ili javna politika izazvati nezadovoljstvo kod nekih. Kada o eutanaziji govorimo kao o pitanju javnih politika i zakona trebamo razmišljati o temeljnim zajedničkim vrijednostima, ali i uvažiti pluralizam obuhvatnih doktrina i osobnih etika koji je neizbježan u suvremenim ustavnim demokracijama. Isto tako, trebamo razmišljati i o posljedicama usvajanja zakona i javnih politika, a ne samo o načelnim moralnim pitanjima, ističe Baccarini.


Asistirano samoubojstvo bilo je za Davida Goodalla svojevoljan izbor kraja života. Nije bio terminalno bolestan, no visoka životna dob jednostavno mu je narušavala njegovu prijašnju kvalitetu života od kojeg se oprostio pjevajući »Odu radosti« u švicarskoj klinici u Baselu. Iako je Švicarska legalizirala asistirano samoubojstvo 1941. godine, dokaz da o ovoj temi i danas postoje sasvim oprečna razmišljanja je i stav Australskog medicinskog udruženja koje je asistirano samoubojstvo proglasilo neetičnom medicinskog praksom jer kako je kazao njihov predsjednik dr. Michael Gannon: liječnici nisu educirani kako bi ubijali ljude.


Društvena realnost 


No, hoće li se povećanjem očekivane životne dobi stanovništva u razvijenim zemljama, medicina sve češće susretati s takvim zahtjevima?


– Treba razmišljati o tome da bi to mogla postati društvena realnost. S jedne strane, postoje osobe koje mogu smisao i ispunjenje pronaći u bilo kakvim okolnostima i u neprekidnom trajanju. S druge strane, zbog gubitka najdražih, promjene društva koje može postati strano nekoj osobi, smanjenja mogućnosti ostvarenja ciljeva za koje pojedinac smatra da određuju smisao života, ili drugih razloga, neke osobe mogu doživljavati nastavak života kao teret. Ove prve osobe trebamo isticati kao uzore. Ove druge trebamo podržavati empatijom i uz primjerenu skrb u pronalaženju smisla u životu. Nedopustivo je i anticivilizacijski da itko poželi kraj vlastitog života zbog neimaštine ili usamljenosti, smatra Baccarini, dodajući kako ne može iz udaljene perspektive ponuditi odgovor na pitanje je li Goodallov izbor vid hrabrosti ili kukavičluka.


– Općenito, smatram da pojedinac koji donosi odluku o eutanaziji ili potpomognutom samoubojstvu donosi tešku, tragičnu odluku i moje je mišljenje da je nepristojno i nehumano takav postupak ocijeniti kao vid kukavičluka. Primjerena reakcija su sažaljenje i pijetet, a ne diskvalifikacijske osude. Valja naglasiti da, u nekim okolnostima, takvi izbori mogu biti i čin hrabrosti. Na primjer, u državama i sredinama gdje socijalna liječnička skrb nije kvalitetna i socijalno osjetljiva, te skrb o teško oboljelima i nemoćnima može biti strahovito težak teret za najbliže, u financijskoj i drugim dimenzijama, izbor eutanazije ili potpomognutog samoubojstva može biti čin altruizma i hrabrosti. Po tome što sam pročitao u nekim tekstovima, to može biti slučaj i u razvijenim državama, poput SAD-a. Ne kažem to kako bih promicao eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo. Naprotiv! Nemamo razloga za veseliti se takvom činu hrabrosti, već za osuditi opisano društveno uređenje. Ističem to pitanje kako bih naglasio važnost dobrog i efikasnog svima dostupnog javnog zdravstva i drugih aspekata skrbi o teško oboljelima i nemoćnima. Valja važnost takvog sustava uvijek imati na umu, naročito pred izazovima umanjenja standarda javnoga zdravstva i prepuštanja tržišnim mehanizmima, zaključuje Baccarini.