Eholokacijski sistem

Znanstvenici otkrivaju kako šišmiši love: Mali i snalažljivi lovci – špijuniraju druge

P. N.

FOTO/Wikimedia Commons (Megabat - "voćni šišmiš")

FOTO/Wikimedia Commons (Megabat - "voćni šišmiš")

Istraživanje otkriva da se šišmiši služe "svim dozvoljenim sredstvima" da bi si osigurali hranu.



Rachel Page, znanstvenica u Smithsonianovom Institutu za tropska istraživanja i Ximena Bernal, asistentica Sveučilišta Purdue, u časopisu “Functional Ecology” su otkrile kako šišmiši koriste privatne i društvene informacije da bi napali svoj plijen, prenosi Sci Tech Daily.


“Šišmiši su zanimljiva grupa za proučavanje jer su evoluirali toliko različitih strategija za lov. U ovom pregledu, istraživali smo šišmiše diljem svijeta da bi shvatili uzorke i procese koji prate osjete i kognitivnu adaptaciju kroz koje su šišmiši evoluirali da bi uspješno ulovili plijen”, kaže Page.


Eholokacijski sistem


Šišmiši love na otvorenim prostorima, visoko iznad šume ili vode, ovisno o njihovom eholokacijskom sistemu. Kada čuju jeku plijena, proizvode sve više uzastopnih signala ili “zujanje hrane”, prije nego krenu na plijen. Nasuprot ovima, šišmiši koji love u zatvorenom i skučenom prostoru često ne mogu koristiti samo eholokacijski sistem da bi pronašli plijen. Jeka koja odjekuje kroz vegetaciju je teška za razlikovanje od jeke koju proizvodi plijen. Ovi su šišmiši vrlo dobri kada je riječ o izoliranju zvuka kojeg emitira plijen.




Šišmiši s Novog Zelanda koji 40 posto vremena za hranom tragaju na šumskom tlu, osluškuju pokrete i koriste osjet mirisa da bi otkrili plijen u lišću. Vampirski šišmiši mogu raspoznati zvukove disanja pojedinca i vraćati se po istu krv svake večeri. Pustinjski smeđi dugouhi šišmiši slušaju zvukove koje stvaraju škorpioni dok se kreću kroz okoliš, te isti koriste da bi uočili plijen.


Nečiji zov na parenje, njihov je poziv na večeru


“Traganje za plijenom oduzima mnogo vremena i energije, ali jedna od zanimljivih stvari koje rade šišmiši da bi minimalizirali trud jest prisluškivanje komunikacije svog plijena te prisluškivanje drugih šišmiša da otkriju gdje konkurencija lovi plijen”, objašnjava Bernal.


Kada tungara žaba glasanjem privlači ženku, bradavičastousni šišmiši poziv na parenje čuju kao – poziv na večeru. I konjici imaju poseban zov kojim privlače partnera, a različite vrste šišmiša odgovaraju na pozive različitih vrsta konjića. Moljci znaju formirati grupe pjevnih mužjaka koji privlače ženke, a na kraju privuku šišmiše.


Šišmiši promatraju druge šišmiše dok love, obraćajući posebnu pozornost na lokacije gdje šišmiši stvaraju “zujanje hrane” čime ukazuju da je plijen u blizini. Šišmiši imaju osjet sluha koji odgovara njihovim strategijama za love. Oni koji se oslanjaju na eholokaciju za pronalazak hrane, ispuštaju glasan i dugodosežan zvuk i imaju manje uši. Neovisno o tome koju strategiju lova primjenjuju, šišmiši se prilagođavaju i uče jedan od druga. Ne samo da uče od svoje vrste, već se usavršavaju učeći i od drugih vrsta šišmiša.


Potreba za daljnjim istraživanjima


“Zapanjeni smo gledanjem obiteljskih stabala šišmiša da vidimo gdje su se evolucijom razvile određene strategije lova. Ako toliko vrsta ima sluh na niskoj frekvenciji zbog kojeg može otkriti poziv na parenje svog plijena, što im služi kao odličan svjetionik za čitavu skupinu plijena, zašto više šišmiša ne koristi prednosti tih glasnih i primjetnih signala?”, pita se Page, a prenosi Sci Tech Daily.


“Unatoč tome što su šišmiši odlična grupa za učenje o osjetilnoj adaptaciji predatora, većina ih je vrlo slabo proučena. Možda bi više istraživanja pomoglo razumijevanju kako su se razvile strategije lova. To su pitanja koja će voditi nove generacije studenata u traženju odgovora”, zaključuje Bernal