Ne čuju, al' sve mogu

SILENT CAFFE Posjetili smo jedini kafić u Hrvatskoj u kojem su konobari gluhi. I – super je

Siniša Pavić

Gluhe osobe rijetko rade poslove u kojima je potrebna komunikacija. Uvijek ih se stavlja u pogone sa strojevima. Od te činjenice kreće i početna ideja. Savez gluhih je osnovao tvrtku »Znak tišine«, tvrtka je imala projekt, a Grad Zagreb natječaj za poticanje društvenog poduzetništva



Na prvu, kafić je to običan. Uređen je s mjerom i moderno, prostora je poprilično, novine su na šanku, gosti ispijaju svoje kave. Tko ne zna i tko je zaokupljen svojim poslom, neće ni primijetiti kako mu je kavu donio gluh konobar, ili konobarica. Jer malo je kafića kao što je Silent Caffe u zagrebačkoj Mislavovoj ulici. Zapravo, samo je jedan takav u Hrvata u kojem rade gluhi, naši sugrađani oštećena sluha.


A nije da nema detalja koji vas ne bi mogli natjerati na mrvu »sumnje«. Na stolu tableti uz pomoć kojih možete naručiti piće. Na zidu veliki televizijski ekran, a na ekranu zgodni ljudi što govore znakovnim jezikom. Oni pričaju, a ispod ide titlovan tekst za one koji znakovni jezik ne znaju. Mladić na ekranu govori: »Ja sama Emrah. Ja sam gluh i vaš sam konobar.«


Emrah Dervišević! Evo ga kako sa smiješkom jezdi među stolovima Silent Caffea. Čini se, zadovoljan je. Veli, 23 su mu godine.




– Od šeste godine imama pužnicu, nosim aparatić – kazuje nam.


Trudi se Emrah govoriti, nema u njega straha. Više je straha u nas da ga nećemo sve isprva razumjeti. Završio je on srednju ekonomsku školu, a onda je naletio na problem kao svi koji su je u nas završili.


Upute za goste na svakom koraku / Foto Nenad REBERŠAK


Upute za goste na svakom koraku / Foto Nenad REBERŠAK



– Bilo je teško naći posao s ekonomskom školom. Nikako se nisam mogao zaposliti, dobiti neki posao – kazuje nam.


Radio je kratko kao skladištar, a onda se dogodio Silent. Morao je doduše naučiti osnove konobarskog posla. Pritom je malčice i previše kritičan prem svojim konobarskim počecima.


Silent Caffe - lijepa zagrebačka i hrvatska priča / Foto Nenad REBERŠAK


Silent Caffe – lijepa zagrebačka i hrvatska priča / Foto Nenad REBERŠAK



– U početku je išlo malo usporeno, radio sam neke pogreške – kaže nam.


No, što god da govori, ne vidi se tu pogrešaka, a da ih i ima, toliko je u njega šarma i ljubaznosti da bi mu se svaka oprostila. Gosti su zadovoljni, a zadovoljan je i on kada ga gost priupita da ga nauči kojoj frazi i rečenici na znakovnom jeziku. Pitamo ga je li teško, je li teško biti »drugačiji«.


Zadovoljan i samokritičan - Emrah Dervišević / Foto Nenad REBERŠAK


Zadovoljan i samokritičan – Emrah Dervišević / Foto Nenad REBERŠAK



– Nikakav problem – na to će Emrah.


– Znači, u problemu smo mi kojima je to čudno – velimo mu.


– Malo da – smije se Emrah.


Malčice sramežljivi


Emrah Dervišević zaposlenik je s kojim Goran Basta može biti samo zadovoljan. Basta je direktor tvrtke »Znak tišine« koja stoji iza ovog projekta.


U regiji nema ovakvih kafića, no sličnih primjera ima u Njemačkoj, Turskoj i Kanadi / Foto Nenad REBERŠAK


U regiji nema ovakvih kafića, no sličnih primjera ima u Njemačkoj, Turskoj i Kanadi / Foto Nenad REBERŠAK



– Na početku smo imali tri gluha konobara i tri čujuća. Sad je došlo do malog smanjenja broja osoblja. Jedna konobarica je našla drugi posao u turističkoj agenciji i zbog toga sam presretan. Druga je dala otkaz. Sada imamo dva gluha i dva čujuća konobara. Mislim da ćemo i ovako moći obavljati posao, jer su se nakon obuke koju su prošli prije nekoliko mjesci sad već i kroz posao uhodali – priča Basta.


Mjesto gdje su čujući i gluhi ruku pod ruku Goran Basta / Foto Nenad REBERŠAK


Mjesto gdje su čujući i gluhi ruku pod ruku Goran Basta / Foto Nenad REBERŠAK



U Silent Caffe mahom navraća mladost koja pohađa obližnje škole. Tableti na stolu njima su najprirodnija stvar na svijetu.


– Htjeli su da im dam i mogućnost da na njima surafaju, ali me strah da bi tad cijeli dana sjedili uz kavu i surfali – smije se Basta.



U kafiću, za one prijepodnevne kave, Amalija Šašek i Renato Pandža.


– Ovaj kafić zapravo je spretan pokazatelj da postoji u nas prostora za win-win situaciju, koje se u Hrvatskoj ne njeguje. U Hrvatskoj je dominantan mentalni sklop koji kaže da tebi može biti dobro samo ako je nekom drugom loše. A ja sam zagovornik teze da je puno više situacija koje omogućavaju win-win situaciju, samo ako obuzdamo niske strasti, zloću i slične negativnosti. Povezati želju ugostitelja za pružanjem usluge, i sasvim prirodnu, pohvalnu i razumljivu želju za stvaranjem profita, s društvenim angažmanom, očito se može. Stoga, svaka čast – kazao nam je Pandža.


Iznimno je, dakako, važno da gluhi, da osobe s invaliditetom imaju posao.


– To je dokaz da svatko u ovom društvu ima potencijal da stvara dodanu vrijednost, samo mu treba omogućiti da to napravi. Nema te osobe u hrvatskom društvu koja iz bilo kojeg razloga u startu zavređuje da bude isključena iz procesa stvaranja dodane vrijednosti – poručuje Pandža.


Kolegica mu Šešek pak dodaje kako smo društvo toliko puno predrasuda da nam je kafić poput ovog poseban i čudan, a zapravo bi nam trebao biti normalan i svakodnevan.


– Mislim da bi tomu trebalo težiti u budućnosti, da više ne pričamo o tome kako je netko otvorio kafić gdje rade osobe s invaliditetom, već da nam to postane svakodnevica – kazala nam je Šašek.



Veli kako su i gosti, a i konobari, malčice sramežljivi pa rijetko jedni druge uče znakovnom jeziku. Ali…


– Ali, kako je Emrah zavodnički tip, bilo je cura koje je pokušao animirati. Ma, nije da ljudi ne žele, ali teško se u to upuštaju. Uvijek je neka brzina, gužva, nema se vremena. Vikendom se bolje uspostavlja komunikacija – veli Marko.


Gluhe osobe rijetko rade poslove u kojima je potrebna komunikacija. Uvijek ih se, veli, stavlja u velike pogone gdje rade sa strojevima. Od te činjenice kreće i početna ideja za ovaj uspješan primjer društvenog poduzetništva. Savez gluhih je osnovao tvrtku »Znak tišine«, tvrtka je imala projekt, a Grad Zagreb natječaj za poticanje društvenog poduzetništva. Priznaje Basta da je u startu neizvjesna bila realizacija ideje da se gluhe osobe stavi u ovakvu poziciju, da rade posao koji itekako zahtijeva komunikaciju.


– Vjerovali smo u projekt, pogotovo nakon što smo sve iskomunicirali kroz Savez s našim članovima. Znali smo da je dosta mladih nezaposleno. Stariji su nekako došli do mirovina, odradili svoj radni vijek, ali problem mladih poslodavci još ne prepoznaju. Između ostalog ne prepoznaju da je zapošljavanje osoba s invaliditetom zakonska obaveza, da postoje poticaji, da se te osobe treba zapošljavati da im se pomogne, a ne da ih se marginalizira, stavalja na stranu i na teret države. Oni žele raditi, hoće raditi, vole raditi, samo im treba dati priliku – priča Basta.


Poseban program


Pomoglo je što sličnih primjer ima vani, u Kanadi, Turskoj, Njemačkoj.


– U velikim, razvijenim zemljama svijeta, to je normalna stvar. Kod nas, na području Balkana, ovo je prvi ovakav kafić. Prvi smo u regiji – ističe Basta.


A oni tableti su tu da olakšaju komunikaciju. U suradnji s jednom informatičkom tvrtkom napravljen je poseban program, sustav naručivanja povezan s fiskalnom kasom. Uz saznanje da je tablet tu ako što zapne, bilo je lakše preskočiti zaposlenicima osnovnu komunikacijsku barijeru.


– Do sada je bilo slučajeva da gluhi rade kao pomoćni konobari koji samo peru čaše, ali da poslužuju goste, toga nije bilo nigdje – ističe Basta.


Na svima nama je, ponavlja, obaveza da pomognemo ljudima poput Emraha. S druge strane, istina je i to da se iz ovog kafića izlazi zadovoljan, nekako bolji čovjek.


– Normalno je to. Svi moramo sebe preispitati i vidjeti kamo je to naše društvo otišlo. Imamo problema na svim razinama, a ovo je jedan od problema koje se pokušava riješiti ponajprije kroz sredstva EU fondova – ističe Basta.


Podsjeća ponovo na obvezu svakog poslodavca da na dvadeset i više zaposlenih ima tri posto zaposlenih osoba s invaliditetom. No, zakonska rješenja i obveze morali bi biti efikasniji, učinkovitiji.


– Ako se taj postotak ne realizira, naplaćuju se penali. Ali, da ne bi bilo samo penala, država je uvela i zamjenske kvote. Posljedica toga je da imate poslodavce koji koriste tu zamjensku kvotu, angažiraju firme koje imaju osobe s invaliditetom da im odrade neke poslove u zamjenu za plaćanje penala i dobiju tako klasičnu uslugu koju bi platili nekom drugom. Taj je iznos njima i dalje isplativiji nego zapošljavanje – pojašnjava Basta.


Profit u poslovanje


Država, ne dvoji, mora pomoći onima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom. Primjerice, osobe sa stopostotnim tjelesnim oštećenjem, a gluhi to jesu, imaju beneficiran radni staž, doprinosi na plaću su veći.



Štono bi se reklo, tko do sada nije znao kako, a htio je, sada ima dobar primjer. Treba samo hrabrosti. Silent Caffe još uvijek je vab za svakog tko je priču čuo, javljaju se i strani portali, baš kao što je nekoliko turističkih agencija iz Njemačke, Švedske, Francuske iskazalo interes da stave Silent Caffe u svoju ponudu kao jednu od atrakcija koju treba vidjeti za posjeta Zagrebu. Istini za volju, u svijetu ima i većih objekata, primjerice u Turskoj radi restoran s kafićem na dva kata s više od 15 zaposlenih.


U nas je, kako kaže Basta, društveno poduzetništvo tek u počecima, društvenih poduzetnika na tržištu je 50-ak, a cilj zacrtan kroz Strategiju društvenog poduzetništva koja je napravljena prije nekih pet godina je doći do 10.000 poduzetnika. U ovoj priči teško je izbjeći dobru ulogu Grada Zagreba. Grad je pomogao s 350.000 kuna od kojih je dio utrošen u uređenje prostora, u plaće, troškove tehnologije, marketinške aktivnosti… Zahvaljujući natječaju Grada Zagreba dobili smo vjetar u leđa za godinu dana funkcioniranja, priznaje Basta.



– Treba koristiti fondove, treba koristiti sredstva koja su namijenjena za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom, jer plaćanje penala je glupo. Cilj društvenog poduzetništva i jest da se radi društveno odgovoran posao za cijelu zajednicu. »Znak tišine« nije vođen profitom, sav profit vraćamo u poduzeće, a i našim statutom je definirano da se profit mora reinvestirati u širenje poslovanja – ističe Marko.


Nego, vratimo se mi konobarima, vratimo se osobama s oštećenjem sluha. Pitamo kakve su im želje, ambicije.


– Oni su skromni. Kao zajednica dosta povučeni, grupirani. Želje su im jednostavne; da budu korisni, da nađu nekakav posao, da nešto zarađuju, da nisu na teret državi i da nisu na rubu egzistencije. Nisu to ni velike, ni klasične želje – ističe Basta.


U Silentu gluhi rade u zajednici sa čujućima, jedan plus jedan u smjeni.


– Morate shvatiti da su oni samostalni i da mogu raditi, ali i da još uvijek ne mogu sve raditi. Primjerice, u ugostiteljstvu netko i dalje mora odrađivati telefonske narudžbe robe, komunikaciju s dobavljačima – pojašnjava Basta.


Bude gužva


To nas vraća aplikaciji koja se može prilagoditi i većim sustavima, recimo restoranu. Zapravo, možda bude i restorana čim se pojavi kakav natječaj u koji bi se ta ideja mogla uklopiti. Širenje poslovanja, ne samo u segmentu ugostiteljstva, i jest ideja, a sve da bi se zaposlilo čim više osoba s invaliditetom. U Hrvatskoj ima više od 15.000 gluhih i nagluhih osoba. Jedan Silent je zato premalo, koliko god bio velik. Slijediti primjer i u drugom gradovima Hrvatske čini se mudro i pametno. A to što je u početku bilo i gdjekojeg problema, ne bi smjelo biti zaprekom.


– Dođe 30 školaraca, bude gužva, a konobarima panika. Nisu na to navikli, nisu se kretali u zajednicama gdje je toliko čujućih ljudi – veli Basta.


Stoga se, evo, i dalje on dovija raznim trikovima ne bi li i konobare i goste natjerao na čim bolju komunikaciju. Ima, recimo, dana kad se tableti ne stavljaju na stol pa se mora komuncirati.


– Tehnologija je dobra, ali nije dobro oslanjati se samo na nju i izbjegavati ljudski faktor. Njihovo je ljudsko pravo da komuniciraju, a goste treba senzibilizirati da to probaju – poručuje Basta.


Emrah Dervišević elegantno jezdi između stolova. Jednu smjenu on, drugu kolega mu Marko Tomašević, koji je gluh od rođenja i koji od dosadašnjih poslova pamti onaj skladištarski te onaj u mehaničarskoj radionici. Ruku im daju čujući i čujuća, Marko i Perina. Silent je tako jedna posve obična kavana u kojoj najmanje ima tišine. I dobro je da je tako, da su čujući i gluhi ruku pod ruku. Šteta je jedino što nije tako nije i kad se iz Silent Caffea izađe na ulicu.