Dugo sam vremena imala osjećaj da je sve što radim uzaludno – toliko sam izložbi slika imala proteklih 30 godina, ali sve bi se završilo na crtici u novinama i prolaznom veselju moje obitelji. A sad, gdje god sam se pojavila s mojim nakitom u inozemstvu, otvorila su mi se neka vrata
Kad čovjek stalno radi, jedna ideja vuče drugu! – kaže Diana Sokolić, akademska slikarica koja je posljednjih mjeseci skrenula pažnju (ne samo hrvatske) javnosti svojim radom na području dizajna – točnije prestižnim nagradama u jednoj od kategorija natječaja A’Design Award & Competition u talijanskom gradu Como. A nagrade je dobila za manžete, torbu i za ogrlicu, koje su nastale od ostataka pleksiglasa korištenog u žaru stvaranja luminokinetičkih objekata, što ih je – pod naslovom »Sinestezija« – izložila prošle godine u galeriji Ulrich.
Luminokinetički objekti izazvali su mnogo lijepih reakcija struke, ali od svjetlosnih objekata se danas ne živi. Isto se može reći i za slike Diane Sokolić, koje su vrlo često bile nagrađivane i otkupljivane. Stoga je bila ugodno iznenađena zanimanjem za nakit koji je izradila od komadića pleksiglasa pripremajući izložbu »Sinestezija«, a što ju je ohrabrilo da produbi neke ideje.
Nagrada u Comu bila je potvrda da je na dobrom putu, a kad su njene proizvode na svoje stranice uvrstili časopisi Vogue, Tatler, Marie Claire i In Style – pomislila je da su se neka vrata ipak možda odškrinula!
Modni ormar
– Dugo sam vremena imala osjećaj da je sve što radim uzaludno – toliko sam izložbi slika imala proteklih 30 godina, toliko je rada u to bilo uloženo, dobila sam i značajne nagrade i priznanja, ali sve bi se završilo na crtici u novinama i prolaznom veselju moje obitelji, kaže Diana Sokolić, ističući kako više ne osjeća tu uzaludnost.
– Gdje god sam se pojavila s mojim nakitom u inozemstvu, otvorila su mi se neka vrata, a ovih sam dana sudjelovala na izložbi modnog dizajna u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, uživajući u društvu kreativnih, neopterećenih, zabavnih i radosnih ljudi. Gotovo sam zaboravila kakav je to osjećaj! Jer slikarstvo je vrlo usamljenički posao – svatko sam »štrika« u svom ateljeu! Primijenjena umjetnosti je češće uključena u kolektivne projekte u kojima ljudi surađuju, bilo da se radi o kazališnoj predstavi ili modnoj reviji. Čim surađuju, bolje se upoznaju i čvršće se povezuju.
Kako je uopće došlo do vašeg sudjelovanja na izložbi »Modni ormar« u MUO?– Nina Režek-Wilson, profesorica na Zavodu za dizajn tekstila i odjeće na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu, pozvala me da budem gost njene platforme talentiranih mladih dizajnera – Modni ormar – koji se ove godine održava osmi put! Tako sam se našla usred odlične atmosfere aktualnih i bivših studenata Nine Režek Wilson, čije je radove procjenjivao međunarodni žiri, što dodatno zagrijava atmosferu jer sudionicima otvara mogućnost izlaganja njihova rada u inozemstvu. Kao gost Modnog ormara, koji je za temu ove godine imao »etno« – uzela sam predivne i do sada nenadmašene crteže nošnji Vladimira Kirina i pokušala naći suvremenu inačicu u boji i materijalu, na način kako ja to vidim – crvene ogrlice, zlatne kopče… Bilo je to inspirativno iskustvo, i za mene jako važno jer sam upoznala nove ljude!
Jake boje i sjaj
Kako ste došli do pleksiglasa kao materijala za nakit, manžete, pa čak i torbe?– Budući da od pleksiglasa radim svjetlosne objekte, nije čudno da sam upravo njega odabrala za izradu nakita i torbi. Sviđaju mi se njegove jake boje, sjaj i to što je lagan i suvremen. Privatno volim nositi nešto što je »drugačije«, nešto baš moje. Odijevam se pretežno u crno i potpuno jednostavno, što je odličan temelj za neki akcent: šal, nakit… Prvu šarenu ogrlicu od pleksiglasa napravila sam za sebe i kad je bila dovršena, shvatila sam da je to upravo ono što mi je oduvijek nedostajalo! Nakon te prve, višebojne, počela sam raditi i druge – jednobojne, pa ogrlice u samo dvije boje… Svaka je drugačija po obliku i kombinaciji boja, svaka je jedinstvena.
Je li dizajn modnih detalja proširio krug vaših prijatelja u Hrvatskoj?– Pa uglavnom je rezultirao dragocjenim poznanstvima s nizom zanimljivih žena, koje danas nose moj nakit. Da nije bilo živopisnih ogrlica, ne bih upoznala riječku spisateljicu Vedranu Rudan, pa novinarke Anu Lendvaj i Sanju Muzaferiju… Inače, prva je moje ogrlice nosila televizijska novinarka Mirjana Rakić koja je, osim po svojoj stručnosti, poznata i po svom stilu i eleganciji.
Vogue
Koliko je na popularnost vašeg dizajna utjecalo objavljivanje na stranicama kultnog dizajnerskog časopisa Vogue?– Kad su me nazvali iz Voguea UK – nisam mogla vjerovati! Da mi je to netko rekao prije šest mjeseci, mislila bih da to može biti san, ali ne i stvarnost! Ali eto, i to se dogodilo. Očito prate što se događa u svijetu mode. Nakon Voguea, javili su mi se i drugi časopisi koji se bave modom i dizajnom – Tatler, Marie Claire, In Style i drugi. Shvatila sam važnost natječaja u Comu i nagrada koje sam tamo dobila jer još dugo održava laureate u žiži interesa modne javnosti i ujedno im omogućava angažmane u nekim novim projektima. Tako sam, uostalom, uspostavila i vezu s jednom američkom galeristicom do koje nikada ne bih uspjela doći u drugačijim okolnostima.
Tek nakon 30 godina profesionalnog rada u likovnoj umjetnosti ušli ste u dizajnerske vode i to ne samo nakitom: za svoje lumino-kinetičke objekte dizajnirali ste fotelje, u skladu s bojama rasvjetnih tijela koje ste izložili na izložbi »Sinestezija« u Galeriji Ulrich.– Željela sam da promatrač lumino objekta uživa u izmjeni svjetla i boja, a to ne može ukoliko nije udobno smješten. Redizajnirala sam fotelje iz 60-tih godina kako bi svaka od njih likovno odgovarala upravo određenom svjetlosnom objektu. Šezdesete su bile zlatno doba kad su se u nas gradile zgrade koje su se opremale djelima naših slikara i namještajem domaćih dizajnera. Zato sam i izabrala upravo te jednostavne, elegantne, nepretenciozne fotelje koje dozvoljavaju redizajn, a da pri tom ne gube svoju prepoznatljivost. Međutim, valja reći da sam se grafičkim dizajnom bavila već od završetka studija: dizajnirala sam plakate, knjige, kataloge… Dvije godine za redom su knjige koje sam dizajnirala predstavljale Hrvatsku na sajmu knjiga u Frankfurtu, kao jedna od 10 najljepših hrvatskih knjiga.
Mjesto u svijetu
Mislite li da će hrvatski dizajn ponovo zadobiti mjesto koje je nekada imao u nas? Ili ćemo zauvijek tražiti svoje mjesto u svijetu?– Mislim da hrvatski dizajn već ima svoje mjesto u svijetu, ali da ga nema kod nas. Vani naši autori dobivaju nagrade, priznati su i cijenjeni, plasiraju svoje proizvode na inozemno tržište. Kod nas je dugogodišnja kriza promijenila mentalni sklop ljudi pa oni trošenje na nešto što bi ih veselilo doživljavaju kao rasipništvo. A za rasipanje, naravno, nemaju ni bogati. Tako dizajneri kod nas ne mogu prodati dovoljan broj svojih proizvoda da bi od toga mogli živjeti. A dizajn im je posao, a ne nešto čime se usput bave jer su, eto, kreativni! Svi još uvijek znaju tko je Murtić, bez obzira na to znaju li koliko je on značajan za hrvatsku umjetnost. Znaju zato jer su njegovi radovi, kao i radovi ostalih umjetnika toga vremena, bili prisutni u javnim prostorima, a neki još uvijek jesu (Murtićev mozaik i danas krasi riječku poštu). Danas netko kome umjetnost nije struka teško može nabrojiti pet suvremenih autora, a namještaj dizajniran npr. šezdesetih, možemo vidjeti samo u Muzeju za umjetnosti i obrt! Hrvatska nije samo mediteranska prehrana i sapun od lavande. To imaju i Italija i Francuska i Grčka. Nije samo ni paška čipka i lajbek. Krasno je to što možemo kupiti stolicu Philippea Starcka, ali bih voljela da se u prodaji nađe i ona Bernarda Bernardija!
