Posjet glavnom gradu Njemačke

REPORTAŽA SINIŠE PAVIĆA IZ BERLINA Grad koji vas zove da mu se ponovo vratite

Siniša Pavić

Panorama Berlina / Foto Pixabay.com   Velike zgrade   Ulaz u Muzej DDR-a Foto DDR Museum

Panorama Berlina / Foto Pixabay.com Velike zgrade Ulaz u Muzej DDR-a Foto DDR Museum

Berlin je veliki, otvoren prostor u koju god ulicu i uličicu čovjek da zamakne, svim tim velikim zgradama unatoč ili baš zbog njih tako projektiranih



Lako je moguće da sva putovanja, poglavito ona zrakoplovom, počinju jednako, vječitom dilemom je li nam uzeti veliki ili mali kofer. I ako je mali, je li dovoljno mali da ga se nosi sa sobom u avion, ili je taman toliko nedovoljno mali, pa još i težak taman toliko, da se od njega treba odvojiti taj sat, dva leta koliko god vezani bili.


Tako to bude u onih koji ne putuju često, ali putovati vole. Teleportacije, eh teleportacija bi bila sjajna samo da je ima. Ma, nema je. Rutineri briga oko kofera nemaju, njih ne može iznenaditi ništa, čak ni činjenica da je espresso u zrakoplovnim lukama vazda preskup.


Ali, sve to ima svoga šarma, tim više ako je društvo valjano, a društvo, što novinarsko što ono Hrvatske turističke zajednice, što je krenulo put Berlina i ponajvećeg sajma turizma na svijetu zvanog ITB bilo je posve dobrohotno prema svemu i svima, pa i prema onima koji su put sajma krenuli prvi put u životu.


Muzej DDR-a nudi za svakog ponešto / Foto DDR Museum


Muzej DDR-a nudi za svakog ponešto / Foto DDR Museum





Osjetiš, opipaš, omirišeš


Berlin! Čini ti se da nema tko ga posjetio nije i nema tko o njemu nije pričao lijepo. Jest, evo kažu da je sajam golem i da će slobodnog vremena biti malo, ali imaju ti veliki europski gradovi neku sposobnost da ti učas daju znak jesu li za tebe ili nisu. Osjetiš, opipaš, omirišeš, i znaš sve, ili barem slutiš.


U avionu sendvičić i piće, Lufthansa magazin. Baš kao i u našem časopisu Croatia Airlinesa uvodnikom se putnicima obraća čelni čovjek kompanije. Pobrojao je on sve negativno što Europi prijeti dok se neupitno mijenja, nacionalizam ponajprije, a onda se zauzeo za sve dobro što se promijeniti ne smije, mir, slobodu, demokraciju, otvoreno društvo.


To su vrijednosti za koje će se, piše, boriti njegova tvrtka i na nebu i na zemlji. Dobro je to znati na tim visinama. Avion jedan, pa malo presjedanja, pa opet let i Berlin! Već na putu s aerodroma do hotela jasno je kako je tu sve ogromno, prostrano, arhitektonski promišljeno u koje god doba da su se te berlinske zgrade i ceste radile.


Grad je to očito od početka stvaran da bude velik. Obuzme te štošta, povijest u čas zaigra pred očima, ali ta širina čini se ključna. Čovjek voli kad ima prostora. Berlin je veliki, otvoren prostor u koju god ulicu i uličicu čovjek da zamakne, svim tim ogromnom zgradama usprkos, ili baš zbog njih tako projektiranih.


Gužva se tu čini nemoguća, dok ne dođe čovjek do sajma koji već godinama privlači na desetke tisuća posjetitelja i mali milijun izlagača. Tu je svaki paviljon jedan kontinent, tu se miješaju narodi i narodnosti odasvud, tu rijeke ljudi, poslovnjaka, turističkih djelatnika hodočasti ne bi li poslove dogovorili.


I tu se stoji u redu dok se čeka feta dalmatinskog pršuta, ili pak onaj sladoled s Dolomita što ga je nudio Talijan sijedoga brka. Tu, na koncu, sajamski život toliko uspješno pulsira da se evo i novi paviljone grade.


Ulaz u Muzej DDR-a / Foto DDR Museum


Ulaz u Muzej DDR-a / Foto DDR Museum



Virtualna vožnja


Od jutra do popodne sajam, a onda prvo prometalo i u grad. S kupljenom kartom dakako jer kontrolori djeluju mlado i opako. A da bi se karta kupila valja disciplinirano u red. Zapne li tu su ljubazne djelatnice gradskog prometa kojim ništa teško nije.


Pri tom sve govore engleski jezik i to posve pristojan. Samo, što sad kad te prometalo odvede do Alexanderplatza i one trgovine nalik našim robnim kućama u kojoj se sitnice za pomladak na brzinu kupuju? Kojim putem krenuti kad čovjek zna da ima vremena manje nego li ga u svom serijalu »Maher za putovanja« ima glumac i komičar Richard Ayoade. U njega je 48 sati da ‘sve’ vidi. Ovdje je brat bratu upola toliko. I začudo puti Richardovi i puti ovi opisani u velikoj mjeri su bili jedan drugom nalik. Onu sitnu razliku u nijansama kreirao je budžet, a u Richarda s BBC-ija je, ha, veći.


Elem, može se trabant voziti pravi za turističke ture gradom, a može se u Muzeju DDR-a ući u vozilo pa se virtualno provozati ulicama istočnog Berlina. Muzej se gleda jednako bez obzira na budžet. No, ako je znani glumac i bio u čudu suočen s dizajnom stanova u kojim se u DDR-u živjelo, onog tko je u sličnim prostorima onomad živio može tek uloviti neka začudna mješavina nostalgije i tuge, sreće i čemera, sve u isti čas.


U Muzeju DDR-a možete otići na virtualnu vožnju trabantom / Foto DDR Museum


U Muzeju DDR-a možete otići na virtualnu vožnju trabantom / Foto DDR Museum



Jest fićo je bio od trabanta bolji, stojadin pogotovo, nije bilo ni fizičkog zida sazidanog, ali crtić je išao u 19.15, vojska je bila važna, a i onaj stalak za novine masivni još se po dnevnim boravcima u nas da naći kad bolji, čitaj masivniji, nikada i nije proizveden. Mladost u muzej dolazi pa im bude smiješno i zabavno, a to pomalo daje i na tugu.


Toranj kao orijentir


Iz muzeja valja dalje. Mapa je u ruci, ma ne pomaže puno. Ne dogodi se, naime, svakom, ali se u ovom slučaju dogodilo jest da je orijentacija u ovog putnika namjernika posve zakazala. Što se na karti čini da je desno u stvarnosti je lijevo, a vrijedi i obratno. Ima takvih gradova i takvih orijentacija.


Zato se gazilo do svakog cilja okolo i naokolo, zato se na trenutke činilo da dalje glavnih cesta nema ništa nego razloga za paniku. Ma, kud god kreneš eto u daljini onog velikog tornja da orijentirom bude. Hvala mu!


Under der Linden, Leipziger strasse, onaj otok s muzejima, pa stari dio grada s pivnicama u kojima je slatkog kupusa i bunceka, teleće jetrice te konobarica koja ti namigne taman tako da nemaš kud nego još jedno veliko crno točeno naručiti ako si ikakvo muško. Samo, onda ti se vrati kolegica iz šetnje i ushićeno veli kako je pohodila Kreuzberg! A tamo klubovi, svirka, birtije koje su pohodili Bowie i njemu slični.


– Ja bi u Kreuzberg! – veliš.


I samo što krenuli niste, kad stiže fotka kolege s onog oslikanog dijela nekadašnjeg zida što je Berlin dijelio na pola.


– Moramo do zida! – sad već kazuje više grla u isti čas.


Jedan od najpoznatijih murala na Berlinskom zidu


Jedan od najpoznatijih murala na Berlinskom zidu



Alternativci, mladost, craft pivo


Taksi služba funkcionira besprijekorno. Same limuzine te vozaju za relativno male novce. Zid je dug i nestvaran onoliko koliko je nevjerojatno da je ikom palo na pamet zidom ljude dijeliti. Na putu za Kreuzberg još nešto što je onog spomenutog glumca raspametilo – kabina za fotografiranje! Ono automatsko. Tri eura, osam slika.


Samo, nije pametno ni učinkovito kad četiri face složiš pred objektiv. Ali zabavno jest. A Kreuzberg!? Kafana puna alternativaca, mladosti, craft piva. Tu se sve čini moguće. Pa do nje klub s upola jeftinijom pivom u kojem te vuče na tancanje koliko god godina da imaš, pa treći klub taman da bude bjelodano kako je ovo drugačiji kvart od meditativne tri ulice dalje gdje je sve odavno, bar se čini, pozaspalo.


I dakako – kebab! Bucmasti brko radi ga najbolje na svijetu, ili je to neki Bourdenov sindrom da se mora masno nakon izlaska, a prije lijeganja. Sve da je i poljskih krava meso unutra, sjajan je taj brkin kebab! Dok se s nogu jede, eto momče da nas oprezno, a opet sa šanerskim smiješkom na licu, pita treba li nam što jer sve on ima. Ne treba, ima ih što im je dovoljno fotografirati se u tijesnoj kabini, pa da ih zamanta.


Velike zgrade u Berlinu


Velike zgrade u Berlinu



48 sati je malo


U Berlinu stalno neki vjetar puše, a rijeke što ga presijecaju djeluju nekako meditativno. Pamtit će se i prozore velikih ostakljenih stanova što ne traže zavjese jer valjda nitko nikom u stanove s ulice ne zaviruje, a onda i ona Ruskinja mlada koja je pustila da joj mobitel govori kud joj je ići i koja se tako razveselila hrvatskom jeziku baš kao da joj je materinji ruski.


Zanimljivo je i to kako puk Berlina nimalo njemački prelazi ceste bez da čeka zeleno. Sve je ležerno, a opet sve efikasno, učinkovito, ispravno k’o po špagici. Jest to ona Njemačka iz priče, a bome i nije baš.


Stanica podzemne željeznice


Stanica podzemne željeznice



Na odlasku biva jasno da onaj glumac što se maherom za putovanja prozvao ne stigne ama ništa u tih 48 sati koliko god para da ima. Vidjelo se nešto jest, ali gdje su još kina, kazališta, galerije i život koji se malo nešto napipati dalo u malo vremena. Vuče nešto na ponovni posjet a da, iskreno, ne zna čovjek što. Na dan od povratka čitaš kako je Berlin proglasio neradnim danom i blagdanom 8. mart.


Koji dan kasnije, Siniša Labrović, taj genijalni naš konceptualni umjetnik kojeg ova zemlja, dakako, razumjela nije, na ulicama Berlina izveo je svoj prvi veliki berlinski performans. Udahnuti dašak normalnoga lijepo je i korisno. Putovati je lijepo i korisno. Još da je češće pa da je dileme manje koji je, do vraga, onaj kofer propisanih dimenzija, onaj dovoljno mali da nije veliki, a opet dovoljno velik da u njega stane sve!