Arhiva Novog lista
Trst je naš – bila je to godinama prvo parola, a onda i šala. Šoping u Trstu bio je godinama dio riječke svakodnevice, baš kao i neizostavni dio života stanovnika cijele bivše države. Procjene govore da je subotama iz Jugoslavije u Trst stizalo od 70 do 100 tisuća ljudi, petstotinjak autobusa, u danima tijekom tjedna oko 25 tisuća naših kupaca
Trst je naš, to je bila prvo politička parola, a nakon toga i šala koju se često moglo čuti po riječkim kantunima. Njezin eho je utihnuo, ne čuje ju se više, ostaju samo uspomene na te dane. Od toliko spominjanih »šezdesetih« prošlog stoljeća pa nadalje, taj Rijeci susjedni grad preplavila je bujica ljudi ne samo onih s obala Rječine, nego i tolikih drugih iz raznih gradova i republika bivše Jugoslavije koji nisu bili nimalo zainteresirani za prijašnje žestoke prijepore dvije države, za talijanske i jugoslavenske svađe oko Trsta. Njih je zanimalo nešto sasvim drugo, htjeli su otići do tog grada koji je za njih značio dolazak na toliko spominjani Zapad i kupiti si nešto odjeće ili nečega drugoga, ono što se u žargonu zvalo kupovinom »krpica« u Trstu.
Tko je tada mislio na one dane iz proljeća 1945. godine, kada su jedinice Osme dalmatinske brigade 1. svibnja tenkovima ušle u taj grad, na smotru Jugoslavenske armije održane tog istog mjeseca u Trstu. Njihova vlast nad gradom je potrajala kroz razdobolje nazivano »40 dana Trsta« nakon čega je počelo povlačenje, budući da Staljin, ne želeći pogoršavati odnose s Amerikancima i Britancima, nije dao Titu podršku te je nakon mnogih natezanja, osnivanja Zona A i B te Slobodne teritorije Trsta 1947. godine na koncu taj kamen spoticanja u odnosima dviju država definitivno pripao Italiji. Definitivno hlađenje ovog užarenog pitanja se zbilo 1975. godine, kada je potpisan tada jako spominjani Osimski sporazum, ali su kupci s naše strane granice odavno osvojili tršćanske butige, gdje su ih na svakom koraku domaćini dočekivali raširenih ruku.
Signore e signori – benvenuti
Kako i ne bi, u grad se slijevala rijeka novca, trgovci su zadovoljno trljali ruke, a od kada su Feničani izmislili novac, taj njihov izum ruši mnoge prepreke, tako u ovom slučaju jezičnu barijeru. Nije uopće bio problem to što eventualno netko iz svakodnevnog roja naših kupaca koji su zujali Trstom u potrazi za svim i svačim, nije govorio talijanski. Ljudi u dućanu bi ga znali srdačno dočekati, progovorili bi po potrebi našim jezikom, itekako zadovoljni ovim miroljubivim »osvajačima«, koji za razliku od njihovih prethodnika koji su u grad došli s oružjem, donose novac, omogućuju domaćinima uvijek dobrodošlu zaradu. Dolazili su im Riječanke i Riječani, koji su bili tek dio jata koje stiže. K Trstu su hrlile hrpe ljudi i s krajnjeg istoka bivše države, uostalom TV seriju »Trst via Skoplje« snimila je baš makedonska televizija.
Arhiva NL
Ovdašnji mit o Trstu je samo rastao i dobijao nove epizode. Po onoj s »koljena na koljeno«, prepričavalo se o raznim sitnicama kojih tamo ima, a ovdje nema, i time čežnja automatski postaje još veća. Jedan od kamenčića tog mozaika je iz ranih »šezdesetih« u Brod Moravicama, lijepom mjestu Gorskog kotara. Izvjesni gospodin Mišel, tajnik u tamošnjoj osnovnoj školi, vrativši se iz Trsta prepričavao je mnogima kako je tamo pio Coca Colu. Nije nalazio riječi kojima bi ishvalio to piće, a ljudi koji su kod nas tada imali na raspolaganju samo cocktu, su ga zadivljeno slušali zamišljajući kakve to čudesne okuse ima ovo piće. Kada su se godinama kasnije i oni mogli u to uvjeriti, mnogi od njih su ostali razočarani, konstatirajući jednostavno da ono piće koje su pili godinama nema baš puno toga zavidjeti tom najrazvikanijem američkom bezalkoholnom proizvodu, o kojem smo tada mi ovdje mogli samo sanjati.
a
Stabilnost i nestabilnost
Arhiva NL
Priče o kratkim putovanjima preko granice do ovog grada su ponekad imale i politički prizvuk, takav je i jedan iz Autotroleja u onim godinama. U tom poduzeću, davnih je dana jedan, inače zapaženi nogometaš i politički angažirani drug, podosta partijski orijentiran, poveo diskusiju o Italiji. Talijani su, naime, u ona doba mijenjali vlade češće nego ljudi odjeću za razna godišnja doba. Politička nestabilnost u zemlji naših susjeda je bila nešto sasvim normalno. »Kakva je to zemlja, vidite da im svakih par mjeseci pada vlada« – bila je njegova poruka. Na to mu je jedan od sugovornika odgovorio u stilu: »Istina je, talijanske vlade su skroz nestabilne. Mi pak imamo stabilnu vlast, koja traje desetljećima, ali kada nam nešto treba, onda moramo po to putovati u Trst«.
Arhiva NL
U Rijeci je inače mnogima malo trebalo za odluku u stilu: »Skoknut ćemo do Trsta«. Dovoljno je recimo bilo da se u večernjim satima na ćakuli nađe neko društvo mulaca na Korzu, u »Kontu«, ispred »Učke« ili »Paprike«, ili bilo gdje drugdje i da netko spomene kako drugi dan ide automobilom u Trst. Skoro pa redovno bi mu se netko prikrpao, doma bi roditelje užicao nešto novca, tek toliko da si može kupiti u ono doba toliko popularne traperice, možda neku majicu ili nešto drugo i pridružio bi se prijatelju. I oni stariji su imali svojih razloga za posjet gradu koji im je toliko postao domaći, kao da i jest i nije talijanski. U sjećanju naime ostaju dani s početka osamdesetih kada su bivšu državu počele potresati uvijek neugodne nestašice svega i svačega. Nestašicama struje, kada bi po pola Rijeke znalo ostajati u mraku, mladi bi doskočili odlascima u dio grada u kojem je bilo svjetla, a za vožnju »par – nepar« radi štednje benzina ljudi nisu imali odgovora. Ograničenje artikala kao što su kava, ulje, šećer i još nekih drugih znalo je izazivati takve gužve da je milicajac morao stajati ispred marketa kako eventualno ne bi izbili kakvi neredi. Ljudi su tako, htjeli ne htjeli, odlazili kupovati u Trst ono što u to vrijeme nisu mogli dobiti kod kuće. Ili su po to putovali sami, ili bi im kavu, šećer, ulje i tko zna što još kupio neki poznanik koji je putovao u Trst.
Arhiva NL
Arhiva NL
Arhiva NL
Samo na kavu
Još mnogo godina prije toga ljudi su bili jednostavno fascinirani ovim odlascima u susjedstvo, neki »makar samo i na kavu«. O jednom od njih je iks puta pričala naša novinarska legenda, pokojni Mišo Cvijanović Cvijo. Spominjao se dana kada se u riječkim kavanama još nije pripravljao kapučino, u Trstu sve popularnije piće. Uglavnom, jedan od njegovih brojnih nogometnih prijatelja, tadašnji vezni igrač Milan Živadinović, pojačanje Rijeke iz sredine šezdesetih, a godinama kasnije poznati trener, volio je otići do Trsta.
– Volim otići u Trst, makar kako bih sjeo, pio kavu i promatrao sretne ljude – objašnjavao je Živadinović Cviji.
Popularnost, to je riječ koja itekako pristaje dugogodišnjem fenomenu odlazaka u ovaj grad, nečemu što nije bilo samo tema prepričavanja u raznim društvima, nego je našlo zapaženo mjesto i na TV ekranima. Nakon što je ranih šezdesetih veliku popularnost stekla američka serija »Dugo toplo ljeto«, nakon nje je na početku ,sedamdesetih još popularnije bilo »Naše malo misto«, uradak Miljenka Smoje i Danijela Marušića. Praćenje nastavaka serije je u nedjeljnim večerima bio dio rituala u milijunima obitelji diljem zemlje. Dalmatinski dijalekt kojim su govorili Boris Dvornik i društvo nije uopće bio zapreka, seriju su obožavali ne samo u Dalmaciji, Zagrebu, nego i u Beogradu i drugdje. Niti ta serija nije mogla ignorirati činjenicu da iz rijeke onih koji je prate mnogi putuju na one toliko spomijane šoping izlete te je tema jedne »malomišćanske« epizode bila kako slavnog dotura Luiđija i njegovu dragu Bepinu Roko Prč i njegova Anđa Vlajina voze u kupovinu u Trst. Kad već Pepini nije uslišao stalno ponavljanu molbu »Luiđi, kad ćeš me odvest prid oltar«, odveo ju je u Trst, gdje su, kao i brojni drugi kupci, imali zanimljivih, smiješnih događaja.
Već su prvi prelasci granice u ona doba izraženih političkih podjela kod čovjeka stvarali dojam kako iz jednog svijeta odlazi u drugi, kako iz Istočnog dolazi u Zapadni blok. Osjetio bi to po izgledu i ponašanju službenih osoba, milicajaca i carinika, odnosno karabinjera s jedne i s druge strane. Čovjek bi dolaskom na odredište brzo zaboravio na sve te dojmove jer ga je čekalo jurcanje od jednog mjesta do drugoga kako bi našao ono što traži, a često bi usput bilo kupljeno i nešto što nije bilo planirano. »Upim« ili »Standa« su tada bili često spominjani, ali to su samo neka od odredišta kroz koja bi prohujali naši kupci nastavivši svoj usiljeni marš tršćanskim ulicama i trgovima, ne umirivši se sve dok se ne bi nakrcali svim i svačim. Bilo to neki od Darwilovih satova, Minas kave, raznih vrsta tada jako popularnih traperica, Rifle, Lee, Lewis ili tko zna što sve ne, kao primjerice dječje lutke.
»Trst, Jugoslavija« – dokumentarac Tršćanina Alessija Bozzera u talijansko-hrvatsko-bosanskoj koprodukciji snimljen prije dvije godine je itekako zapaženo svjedočanstvo o danima iza nas, o slavnom, za naše ljude nezaobilaznom trgu Ponterossu za kojeg se govorilo da je najveći šoping centar Balkanaca. Bilo ih je jako puno, procjene govore da je subotama iz Jugoslavije u Trst stizalo od 70 do 100 tisuća ljudi, petstotinjak autobusa, u danima tijekom tjedna oko 25 tisuća naših kupaca.
Šverc-komerc
Spominjanje autobusa neumitno izaziva uspomene na dolazak na autobusnu stanicu za povratak doma. U čekaonici, ali i oko cijele stanice moglo se vidjeti svega i svačega. Vidjeti nekoga kako na sebe nastoji navući čim više pari traperica, bio to muškarac ili žena, pritom nije bilo ništa neuobičajeno. Sram je tu bio apstraktan pojam, važno je bilo samo kako prijeći granicu i vratiti se kući nakon kupovine nadmudrivši jugoslavenske carinike. Mi iz Rijeke smo pritom bolje prolazili jer su na granici smatrali da nismo kupovali puno, dok tako nisu mislili o ljudima iz unutrašnjisti. Nastojali su u toj masi kupaca razotkriti švercere, a šverceri su pak nastojali iskoristiti gužvu za svoj biznis kupovanja i preprodavanja.
Nekim Tršćanima su gužve koje su stvarali Slaveni išle na živce, ali su se s godinama naviknuli. U našem narodu se godinama ukorijenila izreka da se bura se u Senju rađa, u Bakru se ženi, a u Trstu umire. Ova jugoslavenska šoping bura u Trstu umire. Tako je od konca osamdesetih. Sada su neka nova vremena, naši ljudi još uvijek odlaze tamo, ali uglavnom u neke trgovačke centre ili eventualno u Ikeu, ne više kao nekad u jurnjavu za trapericama, majicama, satovima. Jugoslavenska »groznica subotnjih kupovanja« je i Rijeci i Trstu sada samo sve davnija uspomena.
