Veliko betonsko zdanje hotela Park izgrađeno je uz sam stadion Vardara, uz nacionalnu arenu Filip II. Makedonski. Prozori mu s ulične strane gledaju u masivnu betonsku konstrukciju stadiona, udaljenu niti deset metara. Uglednija klijentela odsjest će na drugoj strani, na onoj čiji prozori gledaju na Vardar, na šetnicu uz rijeku koja vodi ravno u srce grada, do Kamenog mosta, simbola Skoplja. Građevina u kojoj se hotel nalazi izgrađena je bespravno. Danas je legalizirana i okićena s pet zvjezdica.

Lijepom Vardarovom stadionu i parku koji ga okružuje ta zgrada je sjela kao šaka na oko, ali prošla su vremena kad su naši narodi i narodnosti polagali račune urbanizmu. U prizemlju hotela – konferencija o novinarstvu, marketingu i PR-u. Mogu li i kako bi trebali skupa. Na šanku kolega Borjan Jovanovski, elegantan i nasmijan. Večeras je jedan od panelista.

S Borjanom se može upoznati cijelo Skoplje, svaka javna figura skopske čaršije, samo ako možeš držati tempo. Nismo se čestito ni smjestili, a već smo bačeni u vatru makedonske politike. Pridružio nam se činovnik makedonske vlade, ured za odnose s javnošću, mlad čovjek, poslovično odijelo i još poslovičnija kravata. On će sažeti političku situaciju iz kuta svog šefa, makedonskog premijera Zorana Zaeva.

– Uspjeli smo vlak vratiti na tračnice i sad čekamo da krene.

Posljednji pozdrav 

Prije dvije godine Makedonija je dobila novog premijera, Zaeva, vođu socijaldemokrata; nakon šarene revolucije, masovnih prosvjeda, nakon juriša nacionalista na Sobranje i krvi oporbenih zastupnika na podu makedonskog parlamenta. Vlast je do tada u svojim rukama čvrsto držao Nikola Gruevski, iz desne, nacionalistički orijentirane stranke VMRO – DPMNE.

Njegov režim (2006. – 2016.) Makedonci neće zapamtiti po dobrom. Kolegi Borjanu Jovanovskom na vrata su jednom donijeli posmrtni vijenac s porukom »posljednji pozdrav« i uručili ga njegovoj supruzi. Tako su u vrijeme Gruevskog tretirani kritički nastrojeni novinari i uopće prema režimu kritički nastrojeni pojedinci.

Gruevski je načet kad su u javnost procurile snimke na kojima najviši državni dužnosnici dogovaraju različita kriminalna djela s ciljem da ostanu na vlasti i u moći. U deset godina vladavine Gruevski je promijenio lice Skoplja, digao na desetine spomenika u okviru kontroverznog projekta Skoplje 2014., na desetine zgrada obukao u stiropor i gips stvarajući grotesknu kulisu jedne promašene politike, da bi Makedonci shvatili da su najstariji narod među narodima, da bi znali da je Aleksandar Makedonski njihov predak, da polažu pravo na njegovu slavu, ime i porijeklo.

Tako je Gruevski izazivao bijes Grčke, s kojom je Makedonija u sporu zbog svog imena, ali kod kuće je profitirao dobijajući glasove makedonskih nacionalista i one neka-se-samo-nešto-gradi glasove. Gruevskog je pomeo val građanskog nezadovoljstva, čemu je znatno pripomogao novac iz američkih i europskih fondova. Nikolu Gruevskog srušilo je, zapravo, koketiranje s Rusima. Sad ga čeka dvije godine zatvora. Na toliko je osuđen u prvom završenom sudskom postupku protiv njega. Kupio je nezakonito mercedes za 600 tisuća eura.

– Da nismo dio geopolitičke priče, ništa od ovog ne bi bilo. Albanci i Makedonci ne bi u ovom bili zajedno. Amerikanci su odigrali ključnu ulogu, kaže kolega Jovanovski.

Nepravedno ime

Nešto više od godinu i pol dana, koliko je na poziciji premijera, Zoran Zaev bavi se makedonskim imenom. S Grčkom je postignut kompromis, nekoć najjužnija jugoslavenska republika ubuduće bi se trebala zvati Sjeverna Makedonija. Organiziran je referendum na kojem je više od 90 posto ljudi biralo dogovor s Grčkom, ali izlaznost nije bila dovoljna pa je referendum propao.

Zaevu je za promjenu Ustava, odnosno promjenu imena države trebala dvotrećinska većina i skupio ju je. U pomoć mu je priskočilo osam VMRO-ovih zastupnika u Sobranju. Neki od VMRO-ovaca koji su stali uz Zaeva na sjednicu Sobranja na kojoj se odlučivalo o promjeni Ustava došli su maltene iz kućnog pritvora, kamo su smješteni pod optužbom za različite kriminalne radnje iz vremena dok su bili dio režima Nikole Gruevskog.

Ovo rješenje s novim imenom države gotovo nikome u Skoplju nije drago. Ljudi ga smatraju nepravednim, ali nužnim. To su nam rekli gotovo svi s kojima smo u razgovarali. Važna im je plaća, važan im je životni standard, žele bolje živjeti. Čekaju da makedonski vlak negdje krene.

Skopski ljudi, žene i muškarci, uglavnom su vedrog duha, strancima su skloni i spremni na svaki način učiniti gostoprimstvo. Skopske ulice su sunčane i u poznu jesen. Gostu nude šetnju orijentalnim dijelom grada, kroz staru čaršiju, gdje stotine ljudi uživaju na suncu, piju čaj u tradicionalnim albanskim kafanama, sjede i jedu u baštama restorana dok ih ulične mačke i psi gledaju pravo u oči. Čaršijska kaldrma pružena je do Bit-Pazara, šarenila voća, začina i jeftinih falsifikata vaših omiljenih robnih marki.

Sve što hoćeš naći ćeš na Bit-Pazaru, uključujući živog pijevca i čokoladice u obliku srca od kojih se navodno diže.

Od Bit-Pazara skopski gost nema kuda nego nazad, opet do Kamenog mosta, nad kojim se dižu državotvorne fantazije bivšeg premijera Gruevskog – laži od gipsa, stiropora i bronce, među kojima strši pozlaćeni, dvanaest metara visoki Aleksandar Makedonski, na propetom konju sa sabljom u ruci. U blizini je i slavoluk pobjede, a svuda unaokolo spomenici ljudima iz makedonske prošlosti, izmaštane i one prave.

Vladavina prava

Ovo je Šiznilend, duhovito će reći politologinja Sonja Stojadinović iz Velesa. S njom i kolegicom Kristinom Ozimec sjedimo na terasi kafića u neposrednom susjedstvu goleme nezavršene crkve što je u centru gradi fondacija Sveti car Konstantin.

 Na ogradi koja ovu gradnju okružuje reklamira se novi album Toše Proeskog, makedonskog pjevača koji je prije jedanaest godina poginuo na autocesti kod Nove Gradiške. Toše je u Makedoniji obožavan. Stare, neobjavljene snimke donijet će brdo novca.

Kristina je istraživačka novinarka, mlada generacija, puna je vatre i to joj se vidi. Ona će nam izoštriti pogled na političku situaciju u zemlji i reći da Zaev do sada nije napravio ono što je šarena revolucija od njega očekivala. Nisu dovoljno radili na vladavini prava, kaže ona, a onih osam glasova VMRO-a nečim je morao kupiti, nečim je te ljude morao pridobiti.

Ako se utvrdi da ih je dobio obećavajući im amnestiju za kriminal – od vladavine prava nema ništa. Mlada kolegica ne pokazuje smisla za realpolitiku, baš kako i treba biti. I ona čeka da vlak koji je vraćen na šine krene. Cijela Makedonija čeka.

– Zaev je došao da promijeni ime, a ne da nama popravi život – tako ljudi rezoniraju, reći će kolegica Ozimec.

Zanimalo nas je što će biti sa spomenicima koji su ostali iz vremena Gruevskog. Na ovo pitanje nitko za sada nema odgovor. Teško je povjerovati da bi njihovo rušenje izazvalo simpatije većine stanovništva. Barem tako za sada rezonira vlast. Uklonjen je samo jedan spomenik, koji je bio postavljen pred skopskim sudom.

Bio je to spomenik Andonu Lazovu Ćosetu, makedonskom teroristu, ubojici povijesne VMRO. Spomenik ubojici s nožem u ruci pred zgradom suda – novoj makedonskoj vlasti se to učinilo previše. O drugim spomenicima se ne govori. Jedva, zapravo, da se u političkom životu Makedonije o nečemu govori, osim o promjeni imena, što iritira mnoge sudionike šarene revolucije. Od Zaeva su očekivali više. Očekivali su sve. Međutim, na sve se još uvijek čeka, a vrijeme curi.

Sveta borba, tužni skup

Uporno se čeka i ispred Sobranja, gdje su pristalice VMRO-a digli šatore prosvjedujući protiv Zaeva i njegove politike. Dogovorom s Grčkom, on prodaje zemlju, smatraju oni. U kakvom se VMRO trenutno rasulu nalazi najbolje pokazuje sastav tužnog skupa pred Sobranjem.

Tamo smo zatekli tri starija čovjeka, opsjednuti su Makedonijom, makedonskim imenom i poviješću, iako već nakon prvih desetak minuta jasno možete vidjeti da ovi ljudi o povijesti i politici nemaju ama baš nikakvog pojma.

Gjorgo Angeleski, jedan od ljudi iz organizacijskog odbora prosvjeda, objašnjava nam zastavu Makedonije.

– Ovo je prvo sunce Aleksandar Makedonskog, kaže pokazujući staru makedonsku zastavu, onu koja je zbog grčkih pritisaka morala biti promijenjena. Svuda oko nas su spomenici: ispred Prometej s vatrom, s lijeva komunistički prvaci koji su nakon Drugog svjetskog rata proglasili Makedoniju republikom, a s desne osnivači VMRO-a.

Prometej je odjeven u smiješne gaće, koju su mu obučene naknadno jer su se članice VMRO-a kod predsjednika stranke bunile što se Prometeju vidi pišo. Gjorgo nam sad kaže da su gaće spomeniku, koje izgledaju poput pelene, stavili socijaldemokrati.

Doduše, on ne zna da se radi o Prometeju, nego misli da je u pitanju Ptolomej.

– Ptolomej treba da bude bez gaća, kaže nam Gjorgo, jer su svi ljudi u njegovo vrijeme hodali goli. Kako se zimi nisu smrzli – to ne zna. Kaže da su svi nastali od Makedonaca, a Makedonija je, prebrojao je, osam puta spomenuta u Bibliji.

Njegov pradjed Anđele Anđeleski imao je 700 koza, 350 ovaca, 20 goveda i konja, a Ćose je ubijao špijune koji su prodavali Makedoniju, baš ovakve kakvi je i danas prodaju. Borba koju Gjorgo vodi sveta je borba.

S njim je u borbi i Rade Panevski.

– Ma kakvi sjeverci, mi smo vijekovima Makedonija. Hiljade i hiljade godina!

Svakog radnog dana ispred Sobranja se skupi pedesetak sudionika svete borbe. Na pola sata blokiraju ulicu i život može dalje. Stranka kojoj vjeruju proživljava duboke potrese, ali neće proći dugo – Gjorgo i Rade dobit će ponovo pojačanje, ponovo će biti brojni kao u vrijeme dok je režim Nikole Gruevskog bio najmoćniji. Do tada, spavaju u šatorima i – čekaju.

Poza – poslovna 

Navečer u hotelu Park otmjeni mladići geliranih frizura puše cigare. To su sinovi ovdašnjih poslovnih ljudi, poza im je – poslovna. U pokrajnju prostoriju, gdje se iza zavjese odvija zabava za goste vlasnika hotela, odlaze dugonoge gošće. Iza sebe ostavljaju težak miris parfema. Ispred su skupocjeni automobili. Vozila hotelskih gostiju u garažu će smjestiti livrejisani vratar. Ovdje, u ovom legaliziranom betonskom zdanju sate i dane krate rijetki tranzicijski pobjednici i imućniji gosti grada.

Potonjima će sutra na glavnom skopskom trgu uporne romske momčadi prodavati parfeme za dva i sunčane naočale za deset eura po komadu. Armani, Versace, Ray Ban. Lažnjaci, baš kao i golemi Aleksandar na glavnom skopskom trgu u čijoj sjeni love mušterije.

Pred večer će se premjestiti u Debar Maalu, gdje turiste gutaju skopski kafići i restorani, u kojima se čini da je život baš onakav kakav bi trebao biti. To je varka, laž koju turistima priča boemski dio grada. Ta laž najljepša je skopska priča. Sve drugo je – čekanje.

Jedan skopski grafit uvjerljivo kaže: Nema pari, nema mir!