Volgograd, prvotno Caricin, a od 1925. do 1961. godine Staljingrad, obilježava 75. obljetnicu završetka Staljingradske bitke, jedne od najvećih bitaka u povijesti ratovanja, bitku koja se smatra psihološkom prekretnicom Drugog svjetskog rata.

U središtu obilježavanja obljetnice bit će Mamajev Kurgan, jedan od epicentara bitke, i golema 85 metara visoka skulptura Domovina zove, i danas najviša skulptura žene na svijetu (kada je postavljena 1967. bila je najviša skulptura uopće).

Kako javljaju ruski mediji, na obilježavanju obljetnice očekuje se stotinjak gostiju iz desetak država. Među njima je i Bernard de Gaulle, nećak vođe Slobodnih Francuza Charlesa de Gaullea, koji je u razgovoru za ruske medije kazao da je pobjeda Crvene armije u toj bitci bila iznimno važna za Francuze, pripadnike otpora, prenosi portal russkiymir.

Gosti iz svijeta

Među stotinjak službenih gostiju ne očekuje se nikoga iz Ukrajine. Rusija i Ukrajina četvrtu su godinu u veoma lošim odnosima, a čini se da je i obljetnica bitke prigoda za to da bi se naglasili promijenjeni odnosi između dvije države. Uoči obljetnice gradski vijećnici Kijeva raspravljali su o preimenovanju niza ulica i trgova koji su nazvani po zbivanjima i ljudima iz sovjetskog razdoblja. Uz ostalo, predlaže se preimenovanje Avenije staljingradskih heroja, izvještava Russia Today, sklona ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

REUTERS

Staljingrad je u ljeto 1942. godine kada je započela velika njemačka ofenziva (u kojoj su sudjelovale i talijanska, mađarska i rumunjska vojska) imao oko 600.000 stanovnika, današnji Volgograd ima više od milijun. U sljedećih nekoliko mjeseci u tim je ratnim operacijama, a Staljingradska bitka bila je njihov centralni dio, s obje je zaraćene strane poginulo i ranjeno više od 1,8 milijuna vojnika, više od 600.000 osovinskih i nešto manje od 1,2 milijuna sovjetskih. Grad je neraskidivo povezan s bitkom.

– Grad će zauvijek biti povezan s tom bitkom. To je naša sudbina, kazao je direktor Staljingradskih muzeja Aleksej Vasin, a prenosi Hina, i dodaje: »Nije riječ samo o domoljublju i junaštvu. Naše bake i djedovi više nisu živi. Svi preostali svjedoci ove bitke umiru. Uskoro nam više neće moći pričati priču ovog grada«. Muzej posvećen bitci prošle je godine posjetilo dva milijuna ljudi.

Prekretnica rata

Namjera je njemačke vojske velikom ljetnom ofenzivom 1942. godine bila zauzeti Staljingrad i prodrijeti dublje na Kavkaz i zauzeti važna i velika naftonosna polja. Isprva je njihova ofenziva bila uspješna i već krajem kolovoza 1942. godine njemačka vojska dolazi na rubove grada. Staljingrad je bio važan simbolički, zbog naziva, ali je imao i veliku stratešku važnost. Bio je važno industrijsko i ključno prometno središte na putu Volgom iz unutrašnjosti Rusije do Kaspijskog jezera.

U kasno ljeto 1942. u gradu su započele ulične borbe, a sovjetski zapovjednik general Vasilij Čujkov odlučio je da njegovi vojnici moraju biti u stalnom bliskom dodiru s neprijateljem. Tom je taktikom uvelike otupio njemačku ofenzivnu oštricu. Ratno zrakoplovstvo bilo je gotovo nemoguće koristiti jer nisu postojale jasne linije između osovinskih i sovjetskih jedinica, a u uličnim borbama tenkovi su bili neefikasni.

Domovina zove

Preokret se zbio u drugoj polovici studenoga kada je Crvena armija izvela ofenzivu sjeverno od grada i odsjekla 6. njemačku armiju. Iz tog se okruženja njemačka vojska nije izvukla, Hitler je odbijao svaku pomisao o tome da joj dopusti proboj. Šesta armija bila je elitna njemačka postrojba, sastavljena od iskusnih vojnika i zapovjednika i moderno naoružana. Opkoljeno je bilo 330.000 vojnika, ubrzo su zapali u goleme probleme s opskrbom, a ozbiljan neprijatelj bila im je i oštra zima. Na koncu se predalo njih nešto više od 90.000.

Staljingradska bitka bila je psihološka prekretnica Drugog svjetskog rata. Iako je Treći Reich u gotovo isto doba doživio težak poraz u Sjevernoj Africi, potpuno uništenje elitne njemačke armije preokrenulo je tijek rata na istočnom, najvećem bojištu Drugog svjetskog rata.

Sudbina pukovnije iz NDH

U Staljingradskoj bitci, u samome gradu, uz njemačku vojsku borila se i 369. pojačana pješačka pukovnika, sastavljena od vojnika iz NDH. Ta je jedinica službeno bila dio njemačke vojske, a na odori su imali i hrvatsko znakovlje. Ante Pavelić odlučio je već u srpnju 1941. godine, desetak dana nakon njemačkog napada na SSSR, pripomoći Hitleru u toj borbi. No, NDH nikada nije objavila rat SSSR-u (ali jest SAD-u), pa je organiziranje dobrovoljačke jedinice koja će biti dio njemačke vojske bio način za sudjelovanje u tom ratu.

Pukovnija je isprva imala oko 4.000 ljudi, a u ratu je sudjelovala od 1941. godine. Njeni su pripadnici bili u Staljingradu od početka uličnih borbi, a većina njenog borbenog djelovanja bila je oko željezničke pruge blizu Volge, te uz glasovitu tvornicu »Crveni Oktobar«. Na kraju bitke predalo se oko 700 pripadnika pukovnije. Među njima je bio i njen posljednji zapovjednik pukovnik Marko Mesić. Odvedeni su u zarobljeništvo gdje je umrlo njih još oko 300. Preostalih 400 ušlo je u 1. jugoslavensku brigadu u sklopu Crvene armije kojima su priključeni i drugi jugoslavenski zarobljenici u SSSR-u.

Priključenje toj brigadi bio je način oslobađanja iz zarobljeništva. Ta je jedinica sudjelovala 1944. godine u bitkama za oslobođenje Srbije, a i njome je zapovijedao Mesić, koji je prije rata bio časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Mesić je umirovljen 1945. godine, a 1948. godine, nakon sukoba s Informbiroom, je ispitivan, kao i mnogi drugi koji su sudjelovali u ratu boreći se u sklopu sovjetskih jedinica. Godine 1950. pod nerazjašnjenim okolnostima pao je pod vlak i kao težak invalid, bez obje noge, živio u Zagrebu do smrti 1982.