Kao prvo i prvo, i apsolutno najvažnije: hvala Bogu da nitko nije stradao. Kao kolateralna žrtva. Kao nesretnik koji se ni kriv ni dužan našao na putu pomahnitaloj »Beloj štrige«.

Posebno pripremljenoj i opremljenoj Toyoti Land Cruiser koja je uslijed klonulosti svog gazde Daria Saletnika dobila neprimjereni »gas« i krenula lomiti sve pred sobom.

Uspješni gospodarstvenik

Pustimo znanosti i pojašnjenje slučaja stručnjacima koji obavljaju autopsiju točnog razloga »ludila« »Bele štrige«, no koliko je nama poznato, a Darija Saletnika smo znali uistinu dugo, desetljećima, i to kroz najrazličitije fokuse gledanja na njegov lik i djelo, on nikad, ali baš nikad ne bi učinio bilo što bi se moglo negativno odraziti na sigurnost prometa. Posebno ne ljudi, djece u njemu. Ne, Dario Saletnik je bio prije i iznad svega – osoba velikog srca za sve oko sebe. Prvak svijeta i čovjek koji je volio ljude.

Vratimo li se u okvire koji žele komunicirati klasičnim rječnikom, Saletnik je bio i uspješni gospodarstvenik. Osnivač je tvrtke Lumbertrans koja se bavila zastupanjem globalno priznatih »Beta« alata, a i prije toga je imao niz uspješnih gospodarskih aktivnosti. Kad je pak osjetio kako su njegovi najdraži, njegova djeca, oni koji su rasli uz rast tvrtke, stasali za njezino preuzimanje, povukao se iz posla. Ne naravno u cjelosti jer osoba rođena 1955. godine tada, pri kraju prvog desetljeća drugog tisućljeća, bila je sve samo ne za – penziju. Bila je za ostvarenje svojih snova, za ovozemaljske avanture bespućima voljene planete.

Dario Saletnik je tako, zajedno s istomišljenicima iz matuljskog i klanjskog kraja 2009. godine krenuo na avanturu putevima Albanije.

– Gremo skupa?

Bilo nam je upućeno pitanje, od kojeg smo pobjegli brzinom svjetlosti. Dario je naime zamislio da se Albanija obiđe najnepristupačnijim putevima. Što nas nije odbijalo, ali jeste predviđeno trajanje te »Ilirske avanture« od mjesec dana. Ali Dario je bio naprosto takav. Temeljit, odan misiji koju je zacrtao. Kretao se kasnije putevima ostalih država Balkana, njegovog sasvim sigurno najdražeg poluotoka, okupljao je oko sebe istomišljenike, konvoje, a nije mu baš ništa smetalo kreće li se zadanom turom i sam. Uostalom kroz većinu »stanova« SSSR-a kretao se bez ikog, da bi pravo malo »prosvjetljenje« donio s odlaskom u himalajske visine, sve do bespuća krova svijeta – Pamira. U tome mu je pomogla i supruga Zdenka, mada je ta avantura iz 2014. godine značila i dodatno osamljenje Daria Saletnika.

Ostvarenje sna

I ma koliko ostao sam, Dario se počeo pripremati za ostvarenje svog sna, osvajanje Mongolije. Da priča bude bolja, barem u onom bešćutnijem, žućem dijelu, s kojem današnji mediji uglavnom i naginju, Dario se razveo, kako od supruge s kojom je ostvario neke od najvećih ofroadersko avanturističkih postignuća, tako i od svog omiljenog UAZ-a s kojim je prošao svaki pedalj naše »svete planine Učke« tako i velik dio Balkana i država najbližeg nam azijskog kontinenta.

– Ja, duhtorice, znan da iman neč stenti, ma ako ne gren š njim va Mongoliju, umret ću odmah. Ako gren na taj put, isto moren umret. Ali baren ću umret sretan.

Riječi su to s kojima se Dario obratio svojoj liječnici prije puta u Mongoliju. Nju je strahovito smetalo što osim tlaka i stentova Saletnik ima i jako visok »šećer«, nerijetko i iznad 20 upozoravajućih jedinica. K tome – ona mu ne vjeruje da je odlazak u Mongoliju, njega samog samcatog i njegove »Bele štrige«, baš ono što želi čitav život, apsolutna realnost.

– Na momente mi nije bilo lako. Znao sam biti sasvim sam u mongolijskim bespućima, državi koja ima najmanju nastanjenost na planeti. S druge strane, zdravstvene vrijednosti koje su mi doma bile ekstremno poremećene, tamo su bile u granicama – savršenstva, isticao nam je Dario.

Oktani u genima

Ako se pak vratimo konvencionalnom »in memoriamu«, ne možemo pobjeći od toga da je Dario dijete jednog od najboljih motociklista Jugoslavije iz vremena iza Drugog svjetskog rata. Luciano Saletnik, rođen 1933. godine, bio je jedan od prvaka Jugoslavije u motociklizmu, dok se Dariovog djeda Dantea može smatrati jednim od očeva ukupnog hrvatskog automobilizma. Osim što je sam samcat u vlastitoj produkciji Dante Saletnik proizvodio automobile, u vremena iza Drugog svjetskog rata uspostavio je jednu od prvih automehaničarskih radionica u Matuljima, jednu od najstarijih u današnjoj modernoj Hrvatskoj.

A onda je, putem društvenih mreža koje Saletnik jako volio i koristio, u svibnju 2018. godine stigla obavijest kako kreće put zapada Starog kontinenta. U lipnju nas je izvijestio kako su on i njegova »Bela štriga« bili na Cabo da Roca, najzapadnijem rtu Europe, da bi nas putem istog komunikacijskog kanala, točno 28. srpnja, obavijestio da mu je u krvožilni sustav ubačeni novi sustav stentova.

Teško se na Dariovom mišićavom, prirodno izbildanom tijelu moglo zamijetiti tragove umora. Dapače, Saletnik je izgledao kao da bi u svakom trenutku mogao »biku rep iščupati«. A u biti srce je bivalo sve slabijim i slabijim. Dok na jednom nije otkazalo. U »Beloj štrige«. Znamo, morbidno zvuči, ali da se samog Dario pitalo kako zamišlja svoj kraj, sasvim bi sigurno to bilo u »Beloj štrige«. Bez kolateralnih žrtava. I bez muke.

Zbogom Dario. I do nekog viđenja u rajskim bespućima. Ti šalji natuknice i fotke, ja pišem. A ‘ko voli neka – gušta.