RIJEKA  Brojna obitelj i prijatelji okupili su se u domu Vjere Matešić kako bi najstarijoj Krimejčanki čestitali 103. rođendan. Još uvijek iznimno vitalna i aktivna Vjera Matešić rođena je na Krimeji na blagdan Sv. Vida 1913.  i ovdje provela cijeli život. Rodna joj je kuća udaljena samo nekoliko stotina metara od stana u kojem sad živi, a ondje se morala preseliti 1968. godine, kad su dom njezinih roditelja rušili zbog izgradnje nebodera.

Uz svoju voljenu Krimeju oduvijek je bila vezana i za Hreljin rodno mjesto njezinih roditelja, gdje joj je njezina obitelj prije tri godine bila priredila veliko slavlje za okruglih stotinu doživljenih ljeta. I jučer su u dom Vjere Matešić dolazili brojni čestitari, a najljepše želje poslali su joj iz Grada Rijeke, Udruge antifašističkih boraca i antifašista Rijeke i podružnice UABA Krimeja te Mjesnog odbora Krimeja.

 – Ovdje sam se rodila, ovdje živim i umrijet ću na Krimeji. Da mi je netko prije rekao da ću doživjeti stotu odgovorila bih mu da je lud, a sad evo slavim i 103. rođendan i dalje dok živim, živim. Uvijek sam živjela zdravo, nikad nisam ni pušila ni pila, a tako sam i svoju djecu odgajala, kaže Vjera Matešić.

Priča kako je na Krimeji, nedaleko svoje kuće od 1934. do 1946. vodila svoj dućan, poslije se nakratko zaposlila u Tvornici papira, a od 1948. godine pa sve do odlaska u mirovinu radila je u Jadroliniji. Ondje je, pričaju nam čestitari, pamte kao odlučnu sindikalisticu, koja je vodila brigu o radnicima i svojim službenicima.

– Svega sam u životu prošla, svakakvih nepravdi doživjela, ali nikad nisam odustajala. Čovjek mora biti hrabar. Otac mi je na samrtnoj postelji rekao morat ćeš pljunuti u šake i raditi ako misliš djecu odgojiti. Sve sam u životu sa svojih deset ruku napravila i dvoje djece odgojila. Imala sam dobru djecu, a sad imam i dobrog zeta, četiri unuka i četiri praunuka, priča gospođa Vjera.

Jedan od njezinih unuka poznati je Krimejski feštar Saša Čaušević, a pod stare dane gospođi Vjeri  najveću radost i zadovoljstvo daje druženje s njezinim praunukom Mariom Čauševićem.

– On mi je najdraže dijete. On me na životu drži i on me izvukao iz svega kad sam prije devet godina ostala bez svoga sina, kaže Vjera Matešić.

U proteklo stoljeće i kusur njezina voljena Krimeja poprilično se promijenila. Prisjeća se gospođa Vjera kako su nekad kraj njene rodne kuće imali i vrt, brinuli se za koze, prasce i ostalo blago. Sve to sad su zamijenili armiranobetonski neboderi, a polako su u bolja sjećanja odlazili i ljudi iz njezine generacije, s kojima je rado razgovarala. No, zajedno s njima pomalo su odlazili i dobri ljudi.

 – Sve je manje dobrih ljudi. Nekad su ljudi jedni drugima rado pomagali, a sad svatko gleda samo sebe, kaže sa sjetom Vjera Matešić.

 Ipak, ostalo je dovoljno onih dobrih da se u njenom domu okupe kako bi joj izrazili čestitke i zajedno se proveselili.