Život u siromaštvu

U Rijeci se statistički smanjuje broj socijalno ugroženih obitelji. Dosta ih se iselilo u – Njemačku

Mirjana Grce

Pritisak zaposlenih prema Centru više nije kao nekada  / Snimio Vedran KARUZA

Pritisak zaposlenih prema Centru više nije kao nekada / Snimio Vedran KARUZA

Prema našim informacijama, značajan dio od tih stotinu obitelji je iselilo iz Hrvatske, i to najviše u Njemačku, a ostali koji više nisu u sustavu uspjeli su se zaposliti, i to ne samo sezonski



RIJEKA Na širem riječkom području se i tijekom ove godine nastavio smanjivati broj građana koji žive od državne socijalne pomoći, tzv. zajamčene minimalne naknade utemeljene na crti od 800 kuna mjesečno po osobi.


Riječki Centar za socijalnu skrb je u listopadu evidentirao 1.281 osobu korisnika te skromne pomoći – 506 samaca te 775 građana koji žive u 235 kućanstava.


Među njima je 637 nezaposlenih radnosposobnih osoba prijavljenih Zavodu za zapošljavanje, 11 umirovljenika, 259 odraslih nesposobnih za rad te 367 njihove djece i dva studenta.




Prema riječima Karla Balenovića, ravnatelja riječkog Centra za socijalnu skrb u zadnje dvije godine se broj obitelji koje žive od zajamčene minimalne naknade smanjio za više od stotinu.


Angažiran pristup


U proteklih godinu dana broj takvih kućanstva je na riječkom području smanjen za 50-tak, odnosno za više od 160 građana. Od rujna prošle godine do listopada ove godine, među tim je ljudima, iz sustava primanja zajamčene minimalne naknade izišlo 80-ak radnosposobnih osoba i 63 djeteta.


– Prema našim informacijama, značajan dio od tih stotinu obitelji je iselilo iz Hrvatske, i to najviše u Njemačku, a ostali koji više nisu u sustavu uspjeli su se zaposliti, i to ne samo sezonski. Nezaposleni radnosposobni ljudi koji žive od zajamčene minimalne naknade, bilo samci bilo obiteljski ljudi, su oni koji su teže zaposlivi, koji su već dugi niz godina izvan svijeta rada i koji su zato već izgubili i motivaciju i radne navike. Ako i nađu kakav posao, onda je to na vrlo kratko vrijeme, ili pak sami ne mogu izdržati i izvršavati radne obveze pa odustaju. U velikoj većini su to ljudi koji su u godinama u kojima se odlazi u mirovinu, ali svi bi oni i njihove obitelji živjeli puno kvalitetnije da rade neki posao, bar kao pomoćni radnici u jednostavnijim zanimanjima. U tom smislu bi i pristup prema njima trebao biti drugačiji, empatičniji od strane poslodavaca, uopće puno angažiraniji kako bi ti ljudi pomalo stekli povjerenje u sebe i svoje radne sposobnosti, objašnjava Balenović.


Općenito kaže da građani koji žive od državne pomoći preživljavaju jako teško, da im olakšanje znači eventualni dječji doplatak i pučka kuhinja Grada Rijeke, kao i sve gradske, odnosno lokalne socijalne subvencije.



I dalje nam je veliki problem smještaj u domove starijih i nemoćnih osoba, uglavnom samaca koji su se i psihički razboljeli. Na području Primorsko-goranske županije je smještaj za njih gotovo nemoguće pronaći i zato ih većinom upućujemo u udomiteljstvo na područje Križevaca, Bjelovara, Vrbovca ili u neke domove socijalne skrbi koji su namijenjeni za ljude u takvoj potrebi. Tako udaljeni smještaj za njih nije dobar, često nas i oni sami mole da ih vratimo u ovaj kraj gdje su proživjeli sav dosadašnji život, gdje imaju prijatelje, znance, daljnje rođake. Njihovo je nezadovoljstvo veliko. Za većinu tih ljudi najbolji bi smještaj bio u stambenim zajednicama uz potporu, kakvih je već nekolicinu otvorio Dom za odrasle osobe Turnić, poručuje ravnatelj riječkog Centra za socijalnu skrb Karlo Balenović.



– Pokazalo se da je od velike pomoći tim ljudima i pravo na umanjeno plaćanje električne energije. Od kada to postoji, tih 200 kuna mjesečno za kućanstvo, u Centru više nema traumatičnih scena zbog isključenja struje. Ljudi paze i štede, i uglavnom uspijevaju ostati u toj potrošnji, a kod manjega prekoračenja, ili u izvanrednim obiteljskim problemima, Centar im može pomoći jednokratnom novčanom pomoći. Nažalost i dalje ima građana kojima je struja isključena već godinama i koji nemaju mogućnosti platiti taj redovito veliki dug od više desetaka tisuća kuna. Centar im nažalost ne može pomoći, poručuje Balenović.


Ljudi se »stisli«


Pitamo traže li u Centru za socijalnu skrb pomoć i zaposleni građani čije su plaće vrlo male i koji zasigurno jedva spajaju kraj s krajem.


– Od građana koji primaju male plaće najviše nam se za pomoć obraćaju oni koji su bolesni i trebaju pomoć za kupovinu dodatnih lijekova. Pomoć traži i dio umirovljenika s minimalnim mirovinama, a isto tako i obitelji s više djece i to za neke izvanredne troškove, poput školskih izleta. Možemo im pomoći jedino jednokratnim novčanim pomoćima. Pritisak zaposlenih prema Centru više nije kao nekada, što znači da zaposleni redovito primaju plaću, da nema onih na čekanju, a i da su se ljudi »stisli« u onoliko koliko imaju, analizira Balenović.