Prije 27 godina osnovana je legendarna 111. brigada HV-a

SJEĆANJA PRVOG ZAPOVJEDNIKA 111. BRIGADE Samo ujedinjeni branitelji mogu imati snagu kakvu su imali i pokazali u ratu

Edi Prodan

Kad se podvuče crta – naše je 1991. godine bilo stvoriti vojnu silu koja će najprije zaustaviti okupaciju, kasnije, nakon profesionalnog ustroja i osloboditi zemlju. Mi smo to učinili, a to što s tom slobodom danas, ma i svih prijašnjih godina poraća čine pojedinci – njima na čast, kaže general Sergio Rabar



Ponos, ponos i samo ponos. Uvijek je osjećaj jedinstven, uvijek je isto kad se sjetim na dane nastanka 111. brigade, na dane kad je nastajala Hrvatska vojska. Ima s protokom vremena i gorčine, mnogo kritičkih osvrta na život Hrvatske nakon oslobođenja, posebno na ponašanje elita, nas ljudi koji su stvarali Hrvatsku vojsku, kao i svih onih tisuća i tisuća koji su oslobađali Domovinu. Ali kad se podvuče crta – naše je 1991. godine bilo stvoriti vojnu silu koja će najprije zaustaviti okupaciju, kasnije, nakon profesionalnog ustroja i osloboditi zemlju. Mi smo to učinili, to što s tom slobodom danas, ma i svih prijašnjih godina poraća čine pojedinci – njima na čast. Mi smo svoje rekli kad je trebalo! Najvažnije su to misli koje su se provlačile za čitavog višesatnog razgovora koji smo s generalom Sergiom Rabarom vodili na njegovom malom imanju u Kokuletovici, prigradskom naselju Rovinja.


– Ja sam rođen i odrastao u Rovinju. Ovo je moja zemlja. I moj skromni dom. Imam voćnjak, masline, volim raditi na zemlji jer me to smiruje. Da, bavim se i politikom, ali moja otvorenost, moja direktnost često stvaraju zabune. Pa mir nalazim na ovom malom imanju, ističe Rabar.


Oficir i Hrvat


S obzirom da se radi o generalu, osobi koja uz svoje ime vezuje čitav niz povijesnih znamenitosti s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, imanje je uistinu skromno. Ali i sasvim dovoljno za sreću njega i supruge kao i unučica koje tu vole boraviti. A i on je naprosto takav – ponos iznad svega i prijezir prema gramzljivosti, stjecanju bogatstva koje se prečesto događa na štetu drugih. Nas je pak u Rovinj dovela činjenica da 111. brigada čiji je general Rabar bio prvi zapovjednik 2. srpnja slavi 27. rođendan.





Vidite, ovdje u Rovinju, na ovom mom malom imanju gdje živim sa suprugom, istaknuo sam i hrvatsku zastavu. Podignuo sam je svečano 25. lipnja, na Dan državnosti, a vijorit će se tu uz sve naše značajne blagdane. Da, na neki način to je i moj protest prema ignoriranju hrvatskih simbola i značaja pojedinih praznika. I dok Amerikanci možda i pretjeruju u isticanju svojih simbola, mi kao da ih se sramimo. Da nema nogometa i utakmica, hrvatsko znakovlje jedva da bi se i vidjelo, ističe Rabar.



– Brigada, i to ustrojena po svim zakonitostima vojne struke, nastala je 2. srpnja 1991. godine. No to je bio tek – svečani čin. Nastajala je ona, najprije u velikoj tajnosti, mjesecima prije. Ja sam kao što je svima poznato bio oficir JNA. Ali sam oduvijek bio i ponosni Hrvat. Dijete partizana koji je u ratu, u antifašističkim borbama izgubio ruku. Uvijek sam bio odgajan u poštenju, svjestan sebe i svoje nacije, ponosan na nju i uvijek susretljiv prema svima drugima. Kad su krenuli problemi, krajem osamdesetih i posebno 1990. godine, JNA je prestajala biti vojskom svih naroda i narodnosti, počinjala je biti naglašeno, ma mogu reći i isključivo srpskom vojskom. Predlagao sam, otvoren kakav jesam, ali ponekad izgleda i pretjerano naivan, stvaranje sustava u kojem bi JNA, u duhu promjena koje su nastajale u svijetu, posebno u Europi nakon pada Berlinskog zida, bila reformirana na način da bi imala republičke i zajedničke postrojbe. Republičke bi po sastavu bile naglašeno nacionalne, zajedničke sastavljane prema dogovorenom modalitetu. Dominantno srpski dio JNA se na takve ideje nije osvrtao, a ja sam, posebno nakon poslovnog posjeta Srbiji u kolovozu 1990. godine, shvatio da nam slijedi – rat. Nemojte misliti s današnje distance da je to u Hrvatskoj većini, pa čak ni političkom vrhu bilo jasno. Ne, ni u primisli im to nije bilo. Pa sam vam se ja lijepo u rujnu 1990. povukao iz JNA. Da, bio je to veliki rizik, jer bio sam prvi djelatni oficir JNA koji joj je rekao – zbogom, ti više nisi moja vojska, sjeća se Rabar.


Pripreme za rat


Prva dva mjeseca nakon tog za mnoge, i ne samo unutar struktura JNA, šokantnog čina, bio je – bez posla. Kasnije je primljen u sustav MUP-a gdje kreće u – osnivanje vojske.– Moram priznati da me tada malo tko razumio. Ja sam uporno ponavljao kako nam slijedi rat, kako se za njega moramo pripremiti, kako nam trebaju ne samo policijske nego i vojne, stručno organizirane jedinice. Nisu te moje stavove prihvaćali kako lokalni, tako ni nacionalni politički čelnici. Razumljivo, tko želi da mu se dogodi rat. Većina je činila sve da do njega ne dođe. Ali, meni je bilo jasno da je on neizbježan. Počeli smo ipak stvarati zametak 111. brigade. Što na bazi struke, što na bazi dragovoljačke emocije. Kasnije, kad se dogodio »Krvavi Uskrs« kao i slovenski rat, sve je svima postalo jasno. Srećom da je moje stavove prihvatila jedna nemala skupina domoljuba i časnih ljudi tako da smo na vrijeme stvorili postrojbu čija je nakana i namjena bila – braniti Hrvatsku gdje god treba. Tako smo se uostalom ponašali čitavog rata koji smo dominantno proveli u Lici, ali časno smo pomogli i Posavini, ma gdje je god trebalo, sjeća se Rabar.Brigada osim što je bila profesionalno ustrojena, imala je prije odlaska na ratište i sve potrebne pripreme kako s dolaskom u konkretni sukob, u konkretni rat ne bi nastala moguća konfuzija.– Ma sve, sve smo obavili. Bojeva gađanja, sve što se ima dogoditi i u ratu. Istina, srce me znalo boljeti kad bismo potrošili metke i mine, ali znao sam da je dobra priprema preduvjet svega tako da smo unatoč neimaštini po pitanju municije odradili sva gađanja, naglašava Rabar.


Istina je, vojne vještine, vojna znanost naprosto vojna profesija traži i određenu dozu strasti. Kontrolirane, naravno. Rat je sam vrh takvog promišljanja, silan je tu i adrenalin. A kad se tako nađete godinama u ratu, vi na neki način punite i tajne ladice u sebi. U njih stavljate strahove i silne stresove jer dok rat traje nema vremena da bi se s njima obračunali, riješili ih se. Kad dođe mir, ili mirovina – vojnik, ratnik se nađe oči u oči sa svojim ladicama. A one se počnu otvarati. E, tu je trenutak u kojem se mora opet biti hrabar, odlučan i spreman na čišćenje tih ladica. Može ih se i zauvijek zatvoriti, mada bolje je da ih se jednom zauvijek očisti.   



Dva rata


Nastavili smo prebirati po mnogim godinama rata, posebno onim nastupnim, sjetili smo se oslobađanja Drenovog klanca što je bila prva sjajna oslobodilačka akcija HV-a, pa smo tao došli i do mira. I ma koliko je rat, od druge polovice 1991. godine do Oluje homogenizirao Hrvatsku kao malo što u njezinoj povijesti, tako je poraće, sve do dana današnjih, donijelo možda nikad veće raslojavanje.


– Početkom devedesetih vodila su vam se dva rata. Jedan je bio krvav, na bojištima kao što je to bilo i ličko, drugi u sjeni naše krvi, onaj za fotelje i dionice. No, dobro, i to je svima poznato. Tempi passati. Ali nikad neću prihvatiti činjenicu da su novac i centri ekonomske moći od kojih su neki nastali upravo na krčmljenju gospodarstva dok smo mi ratovali, razjedinili nas branitelje! Pa kome su potrebne tolike braniteljske udruge?! Potrebna nam je jedna, krovna koja će u sebi imati i sve one specifične jer samo takvi jedinstveni imamo snagu kakvu smo imali u ratu. I ne, ne brinite ne prizivam ja tu bilo kakvu militarizaciju društva. Bože sačuvaj. Upravo suprotno, jedinstvena braniteljska udruga bila bi zaštitnik demokratskih procesa i socijalne pravde. Kad se izlaže svoj život obrani i oslobođenju domovine, pa neće se ti ljudi kasnije kockati s njezinim ugledom i potencijalom! Imam osjećaj da su nas ljudi koji su u sjeni radili dok smo mi ratovali – razjedinili. A znate i sami kako povijest voli takve procese: podijeli pa vladaj, iskren je Rabar.



A bojna vam je posebna priča. Formalno-pravno osnovana je nešto nakon 111. brigade, 24. kolovoza 1991. godine. Činili su je dragovoljci koji su nakon određenih provjera profesionalizirani. Sjajna jedinica o kojoj postoji i jedna dodatna priča. Ja sam naime u razgovoru s predsjednikom i vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom inzistirao da Rijeka i Istra dobiju jednu gardijsku brigadu. Jednu dakle maksimalno profesionalnu vojnu organizaciju koja bi skrbila o tom dijelu Hrvatske i dakako stavljala se na raspolaganje gdje je najpotrebnije. Prvotno je ideja prihvaćena, no kasnije je zbog materijalnog stanja, s onim ljudskim nije bilo nikakvih problema, ta ideja morala biti odbačena. Ipak, razmišljanje je kao dobro i potrebno ostalo, a u jednoj se manjoj mjeri realiziralo kroz – A bojnu. Možemo dakle istaknuti da je A bojna upravo to – manja formacija ali po svim elementima i obavezama jednaka profesionalnim gardijskim brigadama, ističe Rabar.



Prevaga


Razgovor se račva po mnogim rukavcima rata i mira. Nevjerojatno mladolik za osobu rođenu 1948. godine, još nevjerojatnije temperamentan, žestok u obrani svake nepravde. Ali i spreman na ispriku i pomirenje kad i sam krene u krivom smjeru.– Ma pusti, vratimo se mi našoj sjajnoj, pravoj hrvatskoj, domoljubnoj 111. brigadi. Vratimo se mi sjećanju na 53 poginula naša branitelja kao i na 282 ranjena. Vratimo se mi na onih skoro 20 tisuća ljudi koji su u ratu i miru prošli kroz 111. brigadu. Ali da, sam moram opet: upravo zbog njih stvorimo konačno jedinstvenu braniteljsku udrugu ustrojenu po jedinicama koje su djelovale u ratu. Jer da, upravo oni, upravo svi poginuli to zaslužuju. Znate, nije bilo lako braniteljima koje je rat zatekao na terenu, kojima je došao u dvorište. Oni nisu imali izbora, ili oružje u ruke ili smrt. No ne smijemo zaboraviti da su prevagu u zaustavljanju okupacije i oslobađanju donijele upravo postrojbe poput 111. brigade, naglašava Rabar.

Pa je razgovor, uz kavu i sok od bazge nastao u kućnoj radinosti, krenuo u mirnije vode. Mirnije? Možda prije rezigniranije. Jer, kao da se nekako stalno ponavljamo. Sjećanje na zajedništvo u periodu rata i skoro pa razočaranje gospodarskim procesima koji prate slobodu. Koncentracija kapitala kod malog broja ljudi, potraga za egzistencijom kod većine. U tim prigodnim ranim sjećanjima uvijek se pošalje i dobra poruka. Ali se nastavi istim, ne baš dobrim putem. Brojanjem »Iraca«, čuđenjem odnosa nataliteta i mortaliteta, nevjericom da u jednoj Bogom danoj zemlji četiri i nešto milijuna ljudi ne može za sebe, pa i za »uvozne« radnike, osigurati blagostanje.


Borit ćemo se


– Da, da samo konstatiramo. Znate, ja se ničeg ne bojim. Ne samo zato što imam godina koliko imam, ma ne. Pa nisam se bojao prije svih sredinom 1990. napustiti JNA što me moglo koštati glave, nisam ja iz JNA prelazio u drugoj polovici 1991. kad je svima bilo sve jasno. Ma ne, baš kao što se nisam bojao svima sve reći u lice kada bi većina gledala u pod. Zbog čega bih se danas bojao?! Ali da – ipak se nečeg bojim. Branitelji neumitno stare, prođe li još desetak godina, postat će manjina. Neutjecajana. Stoga da – bojim se da je zadnji čas za restrukturiranje naših međusobnih odnosa kao i naše uloge u društvu. Ali, borit ćemo se, još u nama ima snage i želje, završio je razgovor u ugodi Kokuletovice general Sergio Rabar, prvi zapovjednik legendarne, ponosne 111. brigade.