Pet godina razmišljamo o odlasku. Danas je ta ulica slijepo crijevo užeg središta grada. Ima samo jedno rasvjetno tijelo, ne čisti se, ne pere redovito, a za vrijeme blagdana ne kiti. U vrijeme manifestacija taj dio pretvara se u javni wc, kaže vlasnica kafića Sabrina Sokolaj
RIJEKA » Poznati riječki ugostiteljski objekt »starog kova« Rozi bar nakon trideset i šest godina više ne »stanuje« u Ulici Pavla Rittera Vitezovića, a nakon pune 42 godine odlazi iz središta grada. Početkom travnja zatvorio je svoja vrata ali na svu sreću samo nakratko, jer će svoj novi život započeti u obiteljskom prostoru u Ulici Obitelji Duiz 4, u prostoru gdje je nekad bila pizzeria Sokol, u blizini Medicinskog fakulteta. Otvorenje novog Rozija očekuje se krajem travnja, najavljuje Sabrina Sokolaj vlasnica spomenutog objekta – brenda. O starom »Roziju« na staroj adresi – kako nam sama kaže – priča s »njokom« u grlu. Što je razumljivo; emocionalno je povezana s tim prostorom u kojem je od svoje šeste godine radila i gradila posao zajedno sa svojom braćom i roditeljima.
– Prvi »Rozi« otvorio se još 1972. godine i nalazio se u jednoj zgradi u Ulici Janeza Trdine koja je kasnije srušena, a od 1978. godine poslujemo u Ulici Pavla Rittera Vitezovića. Svi misle da je kafić dobio ime po boji, ali je riječ zapravo o imenu moje majke – Rosemaria. Moj otac izabrao je tu ulicu, budući da mu je rečeno da će ona postati produžetak Korza. Još tada se o tome razmišljalo. No, nažalost to nismo doživjeli, priča nam Sabrina Sokolaj.
U vrijeme kada je obitelj Sokolaj započinjala posao, Rijeka nije imala puno kafića koji su bili u privatnom vlasništvu, a koji su po ponudi bili nešto dugačiji od onih »državnih«. Generacije Riječana pamte »Rozi bar« po krafnama sa šlagom (dnevno je u ponudi bilo čak 2.000 krafni), štrudlama, tostu odnosno toplim sendvičima. Tu se mogao popiti prvi veliki macciato, veliki cappuccino ili kava sa šlagom. Uzor je bio Trst, a radilo se od 6 do 22 sata.
Spomenuti prostor u vlasništvu je Grada Rijeke, površine je 112 metara četvornih, a obitelj Sokolaj mjesečno je za najamninu izdvajala 83 kune po metru četvornom, što iznosi ukupno oko 9.300 kuna.
Nije tajna, ali danas je taj dio Ulice Pavla Rittera Vitezovića slijepo crijevo užeg središta grada. Ima samo jedno rasvjetno tijelo, ne čisti se, ne pere redovito, a za vrijeme blagdana ne kiti. U vrijeme gradskih manifestacija taj dio pretvara se u javni wc, saznajemo od naših sugovornika. Doduše, Grad Rijeka godinama razmišlja o uređenju i tog dijela ulice, odnosno njezinom spajanju s Ulicom žrtava fašizma, ali tu namjeru usporava proces »izvlaštenja« privatnih objekata odnosno drvarnic« koje se tamo nalaze.
– Poslijednjih pet godina razmišljamo o odlasku. Velikim dijelom toj odluci kumovala je i kanalizacija u zgradi koja, od kada se izgradila podzemna garaža kod Osnovne škole »Nikola Tesla«, više ne funkcionira kako treba. A i sama zgrada gdje smo se nalazili nekako se nagnula. Nešto se tu poremetilo. Uostalom, za vrijeme južine i kiše tu je jak smrad, fonja. Užasno, a nije da Rijeka oskudijeva kišom. Nakon toliko godina koliko smo u najmu, odlučili smo reći dosta, veli nam Sabrina Sokolaj koja je spremna za novi početak za »stare« prijatelje kojima je već žao što su otišili iz centra grada.
