Imamo EPK! Bio bi to najkraći rezime događanja koje je započelo zanimljivim, ali kako su Riječani pokazali ne i provokativnim, performansom u režiji Milo Moire, njemačke artistice švicarskih korijena. Ne provokativnim zato jer njezine savršene obnažene obline (»ne bi ju boljom ni Meštrović napravio« – bio je primjerice jedan od upućenih joj komentara) to ne bi provocirale, već zbog toga što je to – Rijeka. Grad i ljudi koji bez ikakvih predrasuda primaju svakojake pomake, kamo li ne golu šetnju središtem grada. Prošla je tako povorka od Dolca i sada već bivše adrese Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, preko Korza gdje su posebne artističine naočale, skrojene poput nekadašnje dječje maske za ronjenje, na platnima ispred Malog salona projecirale vidno polje njemačke performerice. Da bi na Jadranskom trgu, ispred banke koja je nekad nosila riječko ime, silno nabujala zahvaljujući brojnim srednjoškolcima koje je privukla nestvarna slika obnaženog ženskog tijela u pokretu.

Magnet za mlade

A »ima Boga« mogli su, ali nisu jer su se nalazili u »Benčiću« iščekujući procesiju, uzviknuti gradski čelnici Vojko Obersnel i Ivan Šarar kad je ispred Kapucinske crkve Gospe Lurdske Moireinim prolaskom na simbolični način bilo povezano pedeset prošlotjednih tisuća štovatelja sv. Leopolda Mandića i na stotine tisuća »backpackera« koji će zahvaljujući EPK nahrupiti u Rijeku. Grad koji će se, to sad već možemo iznijeti kao konstataciju bez »if« zadrške, unatoč skepticima ipak transformirati u jedino mogućem, svakako i željenom smjeru: u magnet što će u Rijeku privlačiti pretežito mlade, ali i sve one druge turiste željne specifičnih sadržaja. Nekad klasičnih, tradicionalističkih, ali ipak najviše provokativnih kao što je to uostalom i sama impresivna retrospektiva Toma Gotovca koja je na najbolji mogući način ne samo otvorila novu zgradu MMSU-a u »Benčiću« nego i anticipirala smjer u kojem će se novi riječki art-kvart razvijati. Umjetnost bez kompromisa, provokacija kao legitimno sredstvo mijenjanja ustaljenih, učmalih, zatupljujućih navika.

Muzejska zvijezda

Pa zbog čega su uopće toliko puta zatražili MIR, kad im EPK tako dobro pristaje, kad su i prije trebali i morali do njega? Bilo je to pitanje koje se dalo iščitati kod većine od stotinjak gostiju pristiglih iz Zagreba. Na žalost među njima nije bilo ministrice kulture Nine Obuljen Koržinjek, ali ju je zato dostojno zamijenila Nevena Tudor Perković, načelnica sektora za razvoj kulture i umjetnosti koja je H-blok »Benčića« doživjela kao nešto najimpresivnije što se umjetničkoj Hrvatskoj u zadnje vrijeme dogodilo. Govorili su to i pogledi ugledne novinarke Mirjane Rakić, ma svih Zagrepčana koji su s pravom zaključili kako Gotovac iako njihov, zapravo na najbolji mogući način pristaje upravo – Rijeci. I ma koliko nam to ne rekla, indikativnim smješkom to je potvrdila i Vlasta Delimar, istaknuta performerica, umjetnica koja je unatoč strasti prema dinamičkoj projekciji vlastitog golog tijela na »Gotovca« stigla do grla zakopčana u naglašeno crvenu, svečanu haljinu. I u predvorju nove hrvatske muzejske zvijezde pretresala društvenu zbilju s najznačajnijim »slobodnim strijelcem« riječke kulturne zbilje – Damirom Čargonjom Čarlijem.

Stara garda

A zadovoljna je s impresivnim buđenjem »Benčića«, apsolutno novim kulturnim središtem Rijeke, bila i stara garda, plejada ljudi čiji su se kreativni vrhunci poput potresa valjali Rijekom u vremenu omeđenom od kraja sedamdesetih pa sve do istog razdoblja osamdesetih godina prošlog stoljeća, zapravo do pred sam rat. Njih je možda i bilo u najvećem broju, ili nam se zbog generacijske bliskosti samo tako činilo, a oni su pak jasno dali do znanja kako je mitska, slavljena, novovalna Rijeka konačno dobila svoj – nastavak. Kako će se u »Benčiću« opet žariti i paliti jako dobra glazba, kako će se buduća scena sada kretati prostorom na čijem će se jednom kraju nalaziti svevremenski »Kont«, na drugom – »Benčić«.

U svakom slučaju – savršena je »vibra« strujila H-blokom i kroz tisuće ljudi isijavala optimizmom. Ugodom dolaska i boravka na mjestu koje fascinira nevjerojatno nepretencioznom pretencioznošću. Mjestom gdje caruje sadržaj, mjestom gdje ma u kakvom se »dress codeu« netko pojavi ima pravo ravnomjerno uživati. Uostalom kao što je to rekao kipar i glazbenik Željko Kranjčević Winter, danas jedan od ključnih umjetnika koji stvaraju scenu, kazališne kulise HNK Ivana pl. Zajca – ovo nije »pssst« kultura, ovdje se ima pravo glasno i sretno govoriti, a da to nikom ne smeta.

I ma koliko klasični turizam, ili barem ono što bi se očekivalo od institucije poput ministarstva turizma, možda i ne »pasao« u »Benčić«, zapravo je upravo ministar turizma Gari Cappelli bio idealni »visoki gost« čija je nazočnost rekla kako je karta najzanimljivije Hrvatske dobila svoju najposebniju, unikatnu točku.

Babica Gotovac

Imamo EPK! Čestitke i Emini Višnić, izvršnoj direktorici tvrtke »Rijeka 2020« koja je u petak 22. rujna 2017. godine započela konkretnu provedbu EPK projekta. I ma koliko većini tog dana do 19 sati zapravo nije bilo jasno što se to točno Rijeci ima dogoditi, »ma što je uopće taj EPK«, svega dva sata kasnije višetisućnom mnoštvu bilo je sve potpuno čisto: dogodit će joj se promjena atmosfere, odbacivanje malodušja i depresije, dogodit će joj se novi hoteli i apartmani za iznajmljivanje, dogodit će joj se prije svega umjetnost koja je kao malo kojem gradu u državi upravo njoj tako prirođena. Kultura i artizam i to kao vrhunski proizvod, silno poticajani i po turizam, opet stanuju u Rijeci.

Da, nije da bi se Gotovcu tako nešto možda uopće dopalo. Jer manifestacija otvaranja MMSU-a ma koliko nije bila zamorna – formalna ipak jeste. No, ma što o svemu pojedinci, pa i on sam, mislili, upravo je Tom Gotovac Rijeku pretvorio u grad specifičnog artizma i turizma, upravo je on bio ta dugoočekivna »babica« koja je obavila porod – nove Rijeke.