Lela Vujanić voditeljica je programskog pravca Kuhinja unutar projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Vrijeme je kraćih rezimea godine za nama, stoga Vujanić odmah pitamo kako zadovoljna odrađenim poslom u 2018.

– Pokrenuli smo novi glazbeni program Ciklus Furioza, proizveli drugo izdanje festivala Porto Etno, kroz dva događanja proslavili Svjetski dan migranata, započeli novi projekt Diversity Mixer, okupili široku mrežu lokalnih i europskih partnera vezano za novi program One City: One Goal. Osim tih »kućnih« produkcija, dakle programa koje je proizveo tim Rijeke 2020, tu su i brojni partneri – ustanove i organizacije koje su unutar Kuhinje proizvele također sjajne programe poput npr. Festivala queer i feminističke kulture-Smoqua, Petog ansambla, Festivala europske kratke priče, RoUma, interdisciplinarnog umjetničkog projekta Risk Change, da ovako taksativno nabrojim samo neke. Ostvarili smo suradnje s različitim riječkim zajednicama i akterima »scene« – posebno draga mi je ona s Penzićima, odnosno Maticom umirovljenika ali i mnogim drugima, doseljenicima u Rijeku, Centrom za odgoj i obrazovanje, LGBTQ zajednicom, lokalnim glazbenim promotorima, studentima kulturologije, umjetnicama i umjetnicima, kulturnim radnicima, novinarkama i novinarima. U tom smislu, obzirom na brojnost i kvalitetu programa, ostvarene suradnje, godinom sam zadovoljna. S druge strane, godina je bila hektična, obilježena kadrovskim nedostacima – primjera radi cijeli tim Kuhinje je donedavno brojio samo dvije osobe – i izrazitim birokratsko-administrativnim opterećenjem. Osobno mi je žao što nismo više bili prisutni u nekim relevantnim društvenim temama i događanjima, poput npr. propasti brodogradilišta. Čini mi se da kultura može i mora aktivno sudjelovati u takvim procesima. U nedostatku tog angažmana, mogu čitateljicama i čitateljima samo preporučiti dva umjetnička rada koji svjedoče toj moći kulture da daje glas i mijenja percepciju: jedan je rad Nadije Mustapić i Tonija Meštrovića »Minuta šutnje« za hrvatska brodogradilišta, a drugi je dokumentarni film »Godine hrđe«, pulskog redatelja Andreja Korovljeva, koje se nadamo predstaviti prilikom beogradske promocije Kuhinje sljedeće godine.

Programi pravca Kuhinja jedni su od onih programa koji su ipak nešto vidljiviji u javnosti, odnosno prijemčiviji publici?

– Različiti programski pravci su na različite načine otvoreni i prijemčljivi javnosti, kod Kuhinje se jednostavno radi o velikom broju javnih događanja, i suradnji s različitim zajednicama pa pretpostavljam da je zbog toga i vidljivost nešto veća. Drugi programski pravci – koji su možda više infrastrukturno usmjereni ili im je većina produkcija koncentrirana u 2020. će svoju pravu vidljivost doživjeti nešto kasnije.

(Ne)realna očekivanja 

Jeste li zadovoljni odazivom Riječana na programe?

– Nisam. Dolazeći u Rijeku očekivala sam puno veći šušur vezan za EPK, pa onda i veću posjećenost događanja, posebice od strane mladih, obzirom na činjenicu da je Rijeka sveučilišni grad. Sada, na kraju godine, čini mi se da je posjećenost zapravo bila dobra – obzirom na broj stanovnika, općenitu posjećenost kulturnih događanja kao i na brojne probleme kao što su ekonomska kriza i iseljavanje, s kojima su se grad i zemlja suočili u posljednjem desetljeću. Svejedno mislim da se tom posjećenošću, posebno dopiranjem do drugih grupa ljudi, onih koji ne spadaju u »usual suspects« kulturnih događanja, moramo puno više pozabaviti u godini koja je pred nama.

Svi ti programi su i prilika za druženje ne samo onih izravno ili neizravno uključenih u projekt već i publike. Jeste li imali priliku poslušati komentare? Čime su zadovoljni, a koje su najčešće kritike?

– Nekoliko je razina kritike vezanih uz EPK – od političke, kadrovske, programske – o kojima ste uostalom izvještavali i u Novom listu. Konkretniji prigovori su se – vezano za program Kuhinje – odnosili na izbor lokacija za programe. Također smo dobili i puno prijedloga programa i suradnji koje možda nismo bili u mogućnosti realizirati u ovoj godini – a vezani su specifične potrebe različitih društvenih grupa.

Ono što se možda najviše zamjera cijelom projektu EPK jest činjenica da nije dovoljno otvoren na van, odnosno da ga grad još uvijek ne »osjeća«?

– Nedavno je pokrenuta velika kampanja »Uključi se«, putem koje građani mogu predlagati vlastite projekte kao što su Civilne inicijative i Zeleni val, kao i odlučivati o izboru istih kroz Vijeće građana, otvoren je RiHub kao novi prostor javnog života, u proizvodnju programa uključeni su mnogi. Ipak, i sama mislim da grad još uvijek ne osjeća dovoljno projekt kao svoj. Mogući razlozi za to su brojni, a nerijetko se tiču i ogromnih očekivanja – od infrastrukture do programa. EPK ne može riješiti sve probleme ovoga grada – npr. popravljati prometnu infrastrukturi što se od projekta nerijetko očekuje.

Druga stvar je da se projekt EPK se ne događa u vakuumu i ne postoji i ne razvija se sam po sebi, već na njega utječe cjelokupni ekonomski i društveno-kulturni okvir. U slučaju Rijeke, ostatka Hrvatske i zemalja južne europske periferije, to onda znači i posljedice deindustrijalizacije, fleksibilizacije rada i radnih odnosa, nemogućnosti pronalaska adekvatnog zaposlenja, kontinuirane ekonomske nesigurnosti, iseljavanja. Kada tome dodate promjene u kulturnom polju kao što su komercijalizacija, estradizacija kulture, smanjenje javnih sredstava financiranja, kao i dramatične promjene u medijskom polju poput nestanka specijaliziranih novinara, nestanak rubrika u kulturi ili pak časopisa, nedovoljna kapacitiranost postojećih redakcija, onda je jasno da i ti građani i građanke koji bi projekt trebali osjećati kao svoj, imaju brojne prepreke.

Foto Nataša Radović

Da parafriziram poznatog sindikalistu Maria Ivekovića iz Novog sindikata koji je rekao da solidarnost treba netko organizirati, tako i tu participaciju treba netko organizirati. Nadam se da ćemo u sljedećoj godini u tome biti puno uspješniji.

Radikalna otvorenost 

Kuhinja je programski pravac koji otvara teme migracija i emigracija koje su danas posebno aktualne?

– Dvije velike Kuhinjske, ali i riječke, teme su manjine i migracije. Rijeka je u prošlosti iskusila često dramatične emigracije i imigracije, a danas se kao goruća tema nadaje odlazak mladih zajedno sa ženama, često penzionerkama koje na kraju svog radnog vijeka pokreću novi radni ciklus kao njegovateljice u okolnim zemljama. S druge strane, migracije su zasigurno jedna od tema koja će odlučiti političku budućnost cijelog kontinenta. Kuhinja se migracijama bavi na različite načine – prezentirajući interdiscipliniranu umjetnost s temom migracija, kroz glazbene, gastro i diskurzivne programe, u suradnji s doseljenicima u Rijeku, ali i onima koji su iz Rijeke otišli.

Uostalom, i vi ste zapravo na neki način »migrant«, iz Siska, odnosno Zagreba preselili ste u Rijeku. Kako dišete Rijeku i Riječane?

– U Rijeku sam došla prije nešto više od godine dana kako bi radila na ovom projektu. Grad dobro poznajem i zapravo jako volim još od dolazaka na njegove glazbene festivale. Sjedenje na Kontu, šetnje Indstrijskom ulicom, kupanje na Pećinama poslije Hartere dio su tih iskustava, a nezaobilazan riječki vizual, tako dobro prikazan u seriji »Novine« mi svaki dan izmami ushićenje. Na kišu sam se u potpunosti navikla, dok mi brojnost stepenica i nedostatak grijanja još uvijek izmame pokoji zlobni komentar.

Je li Rijeka »luka različitosti«?

– Rekla bih da jeste. Nedavno provedeno istraživanje »Je li Rijeka multikulturalan grad?« dokazuje da Rijeka još uvijek jest otvorenija od mnogih drugih gradova i regija u Hrvatskoj, a suživot, pa i zajednička kulturna proizvodnja različitih nacionalnih i religijskih zajednica to i dokazuje. I sama kandidacijska knjiga Rijeke 2020 s kojom se Rijeka izborila za titulu Europske prijestolnice kulture pisana je upravo s te pozicije – radikalne otvorenosti.

Rijeka i Sisak imaju dosta sličnosti? I Sisak ima bogatu industrijsku nazovimo ju baštinu?

– Jako lijepo ste to rekli – nazovimo ju baštinom. Nekadašnja mjesta proizvodnje koja su generirala i bogatstvo društvenog i kulturnog života danas su postala mjesta baštine, predmet bavljenja konzervatora i kustosa. Spomenula bih i Željezaru Sisak te posebnu vrstu kulturne politike koju je proizvodila sama tvornica koja se očitovala u sintagmi Umjetnici u udruženom radu. Ta vrsta kulturne politike, bazirane na radikalnoj jednakosti, u kojoj kultura nije tržište već je uz obrazovanje temelj koji svima treba omogućiti da budu subjekti društvenog života i dalje vidim kao uzor i u svom današnjem radu. Vezano za baštinu, ona može ponovo postati djelatna nova proizvodnja i nadam se da će se to kroz infrastrukturne projekte obnove unutar EPK i pokazati.

Bogatstvo manjina 

Vratimo se malo na programe održane u 2018. Pokrenut je Ciklus Furioza. Možda i program namijenjen najširoj i nešto mladoj publici. Kako ste zadovoljni s prvim izdanjem?

– U okviru Ciklusa Furioza smo u ovoj godini riječkoj publici predstavili Punčke, te premijerno Chelseu Wolfeu suradnji s Distune promotion te Ingu Mauer i Rrose u suradnji s klubom Crkva. Osim zaista izvanredne suradnje s navedenim lokalnim promotorima, drago mi je da smo se s Furiozom otvorili i za taj drugi, mlađi tip publike. Smatram da je Rijeka upravo u području glazbe i glazbenih programa, one koncertne i klupske kičme grada i najtanja, u ukupnoj kulturnoj ponudi grada. Upravo zbog toga u Kuhinji imamo glazbene programe – poput Porto Etna i Furioze, a trenutačno pripremamo još jedan koji bi uključivao brojne riječke zborove.

Riječanima ste otkrili i neke nove koncertne prostore, poput prostora ispred DeltaLaba i Trga Riječke rezolucije te doveli glazbenike koji još nisu nastupali u gradu?

– Jedan od kriterija Ciklusa Furioza je otkrivanje Rijeke i njenih iznimnih lokacija publici iz regije koja ih možda prvi puta upoznaje. Problem koncertne infrastrukture je bolna točka Rijeke, što vjerojatno znaju svi koji su ikada ovdje pokušavali organizirati koncerte. S druge strane, Rijeka zaista ima iznimne lokacije – od Torpeda i zapravo cijele Industrijske, potpuno neiskorištene Vodovodne ulice, pojasa Luke. Osim obnove industrijske baštine koja je zacrtana kandidacijskom knjigom, postoje brojna druga mjesta i prostori u Rijeci koje bi trebalo pokrenuti i ispuniti životom. Ne mislim da nužno sva trebaju biti ispunjena kulturom, ali se nadam da ćemo kroz programe poput Furioze stvoriti neka potpuno nova mjesta glazbenog i kulturnog života.

Porto Etno festival preseljen je na novu lokaciju i pretvorio se u dvodnevnu feštu glazbe i gastronomije. Jesu li takvi programi put do publike?

– Porto Etno je definitvno jedan od programa koji lako komunicira s publikom, djelomično i zato što se oslanja na već postojeću Etno smotru i bogatstvo kultura zajednica nacionalnih manjina grada, a djelomično i zato što spaja uvijek popularne glazbu i gastronomiju. Sada već mogu najaviti da će Festival iduće godine trajati tri dana, širiti se po cijelom gradu te svoj program strukturirati tako da na različitim lokacijama zadovoljava interese njegove zaista raznolike publike.

Solidarnost i otvorenost 

Zanimljiva je i suradnja s riječkim nogometnim klubom. Kako se HNK Rijeka te njezini navijači uklapaju u Kuhinju, odnosno u EPK?

– Potpisali smo sporazum s Nogometnim klubom Rijeka. Izuzetno mi je drago zbog te suradnje jer nam je to prilika da kulturu ali i specifične vrijednosti EPK projekta gurnemo u neke drugačije prostore i publike. U programu ćemo kroz velika i atraktivna javna događanja predstaviti europske nogometne klubove i navijačke skupine s ciljem promicanja solidarnosti i otvorenosti kroz sinergiju sporta i kulture. Većina programa održat će se u 2020. na stadionu Kantrida.

U fokusu vašeg interesa oduvijek su bili mediji i percepcija nazovimo ih »drugačijih«? Kako projekti poput EPK mogu učiniti da te »drugačije« javnost više ne percepira – drugačijim? Tu možemo govoriti o migrantima, manjinama, osobama s invaliditetom, LGBTQ zajednici, a u najširem kontekstu i ženama?

– U nekom mom osobnom shvaćanju, kultura i mediji upravo tome i služe – da različite društvene skupine, nedominantni svjetonazori i politike dobiju svoje mjesto i svoj glas, ne samo u smislu reprezentacije već i u smislu sudjelovanja u medijskoj i kulturnoj proizvodnji. U konačnici se radi o tome da nam trebaju kultura i mediji koji zaista predstavljaju raznolikost društva u kojemu živimo. Koncept socijalne uključivosti je temelj cijelog EPK projekta. Vezano za Kuhinju, dodala bih tome i specifično iskustvo jugoslavenskog socijalizma i Pokreta nesvrstanih, kao uzor u stvaranju novih prostora društvenosti baziranih na jednakosti i solidarnosti.

Priprema 2020. 

Što planira Kuhinja u 2019.?

– U 2019. nastavljamo sa svim programima pilotiranim u ovoj godini, te započinjemo s novim nogometnim programom One City: One Goal. Velik dio godine će – osim proizvodnji dosadašnjih programa – biti zapravo fokusiran na pripremu 2020. Također započinjemo s regionalnim predstavljanjem projekta, pa će se tako Kuhinja, a zapravo Rijeka i njene teme predstaviti u KC Gradu u Beogradu, jednotjednim programom koji započinje Delikatesnim ponedjeljkom, 18. ožujka 2019.

Kako stojite s financijama? One su danas možda i najbolnija tema EPK?

– Nisam zadužena za financijsku konstrukciju projekta, pa ne bih to ni detaljnije komentirala. Nadam se da će svi partneri u projektu ispuniti svoje, unaprijed dogovorene obveze. Što se tiče Kuhinje – zbog same prirode njenih programa, čini mi se da se društveni utjecaj ne mjeri nužno i količinom uloženih, odnosno potrošenih novaca. Ipak, za produkcijski kompleksne i međunarodno vidljive programe i događanja, kakve Rijeka mora proizvesti u 2020. taj novac postaje jako bitna stavka.

Što želite EPK u 2019.?

– Veću participaciju Riječanki i Riječana – kao publike ali i aktivnih proizvođača programa. Više studenata i mladih na kulturnim događanjima. Rijeku koja je upravo zbog svoje kulture ponovo stavljena na regionalnu i europsku mapu utjecajnih gradova.