Uspješna donatorska večera

KUĆA UTOČIŠTA Dobrota koja spašava iz ponora bijede i gladi

Edi Prodan

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

RIJEKA Večer u kojoj su emocije i ona tako obična, a sve teže dostižna ljudskost obojili svaki trenutak druženja u Kući utočišta, dnevnom centru za beskućnike i ostale marginalizirane skupine građana bila je istodobno rezignirajuća jer je dodir sa siromaštvom bio takao snažan, a opet i silno poticajna jer jako je lijepo vidjeti koliko je malo potrebno da se – spasi ljudska sudbina. Kad je o Kući utočišta riječ, riječ je o jednoj od najaktivnijih takvih ustanova u Rijeci koja je na svoju desetu godišnjicu, otvorena je 2007. godine, od centra za poludnevni boravak postala – dnevni centar za građane ugrožene siromaštvom. – Usluge Kuće utočišta dnevno koristi sedamdesetak osoba, uglavnom beskućnika, ovisnika, osoba narušena psihičkog zdravlja, ljudi koji su ostali bez ikakvih materijalnih primanja. Cjelodnevni boravak korisnika u dnevnom centru traži i odgovarajuće sadržaje koji su nužni za rehabilitaciju i resocijalizaciju te su važan čimbenik početka rješavanja njihovih problema.

Dobra ekipa


Stoga, nedavno je pokrenuta tromjesečna humanitarna akcija kojom se žele oplemeniti sadržaji prostora i djelatnost Kuće utočišta što se nalazi u riječkoj Ulici dr. Frana Kresnika, istaknula je to dr. Veronika Mila Popić, voditeljica Centra, na donatorskoj večeri koja je okupila uistinu zanimljivu ekipu. Od saborske zastupnice Ines Strenja Linić, preko sveučilišnog profesora Marinka Lazzaricha, fotografa Nikole Kurtija, televizijske novinarke Ane Radišić, naprosto niza ljudi iz uspješnih tvrtki koji vole pomoći, ali ne vole biti spominjani u medijima. Večer, odnosno večeru je obilježila inovativna i nadasve kreativna kuharska umješnost Srđane Jevtić koja je pripremila jedan ukusni kvarnerski meni. Od mariniranih inćuna do totanja u umaku od vrbenskog prošeka.

Pristupačno i ukusno




Osim što je bilo ukusno, riječ je bila i o namirnicama koje nisu nužno preskupe da ne bi mogle postati dijelom naših svakodnevnih prehrambenih navika. Ma i onda kad nemamo, zapravo imamo. A to se na večeri u Kući utočišta tako lijepo moglo razaznati – materijalno je ono što nam u životu zapravo najmanje treba. Slušajući sudbine i priče ljudi koje je nesebičnost sestara milosrdnica iz Kresnikove i Depaul Hrvatske, izbavila iz ponora bijede i gladi su zapravo jednoznačne – nikom, baš nikom ne treba biti loše samo kad bismo malo, malo više bili – ljudi. Kad ne bismo okretali glavu od tuđih problema uvijek i iznova bili zabavljeni samo samima sobom i svojim egoizmom. I baš zato, ne samo što nam je Božić blizu, nikad nemojmo okretati glavu od tuđih problema, počnimo volontirati i pomagati drugima. Jer ma kakvi i od kuda bili, uvijek smo samo jedno i jedino – ljudi.