Glavni riječki imam o migrantskoj krizi

Hajrudin ef. Mujkanović: Izbjeglice treba integrirati, a ne izolirati u geta

Mirjana Grce

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Europske države trebaju  statusno riješiti islam i priznati ga kao jednu od službenih religija i time otvoriti  novo poglavlje odnosa tamošnjih muslimana i država u kojima žive. Model koji mi imamo u Hrvatskoj postaje sve prepoznatljiviji u svijetu



Od sredine rujna kada je počeo neprekinuti dolazak izbjeglica i migranata s Bliskog istoka, kroz našu je zemlju prema zapadu Europe prošlo više od 300 tisuća tih nesretnih ljudi. I dalje iz dana u dan stižu nove vijesti na temu izbjegličke krize i njezinog rješavanja – o tome, kao i nekim pitanjima o muslimanima u Hrvatskoj razgovaramo s prof. Hajrudinom ef. Mujkanovićem, glavnim riječkim imamom.


– Teško je gledati sve te ljude, posebno majke i djecu, koji su iz velike nevolje krenuli u neko bolje sutra, napustivši svoju matičnu državu i sve ono što su kroz život stekli. Horora koji se tamo događa mi ovdje nismo svjesni i teško sebi možemo objasniti što se tamo zbiva. Jedino možemo naslutiti što se krije u pozadini svega  i tko bi trebao snositi najveću krivicu. Čini mi se da je Europa u početku bila dosta nespremna primiti val izbjeglica, nezapamćen u modernoj ljudskoj povijesti. Ne radi se o tisuću ljudi, nego stotinama tisuća – samo kroz Hrvatsku je do sada prošlo više od 300 tisuća ljudi, a više od dva milijuna ih je raseljeno iz Sirije. Europska unija još uvijek nije spremna odgovoriti na izbjegličku krizu jer nije usuglasila jedinstvenu strategiju koja bi se odnosila i na zemlje Europske unije i na države izvan Europske unije. Kriza bi, ako se nastavi kao do sada, mogla proizvesti nezadovoljstvo u pojedinim zemljama jer nemaju razrađenu strategiju prihvata izbjeglica.


 Nažalost, čudnom scenariju na Bliskom istoku u stvaranju uvjeta za rat nisu imune i neke europske države. Prisjetimo se Iraka, Libije, a sada se Europa i drugi suočavaju s posljedicama te kratkovidne politike. Danas je na sceni Sirija oko koje se svi bore,  sigurno su posrijedi samo interesi, a za običnog  čovjeka i ono napaćeno dijete nitko ne mari. Zar i mi nedavno nismo imali Vukovar pa i Srebrenicu, od kojih danas imamo samo bolna sjećanja, a za koja su krivi oni koji nisu zaustavili masakr na vrijeme, a mogli su, da su htjeli. Zar nije moguće zaustaviti masakr, a time i iseljavanje ljudi u Sirije? Moguće je, samo je pitanje kada će oni koji su odgovorni za takav scenarij reći dosta je, ostvarili smo svoje interese.




Srušeni su dugogodišnji diktatorski režimi u Iraku i Libiji, a sada je na redu Sirija. Žalosno je da ti ljudi moraju napustiti svoje zemlje i otići negdje drugdje da bi možda sutra bolje živjeli.


Ne mogu sakriti svoje zadovoljstvo kao građanin Republike Hrvatske za ono što je činila i dalje čini za te nesretne ljude. Republika Hrvatska po broju stanovnika i geografski u odnosu na druge europske zemlje nije velika zemlja, ali je učinila i dalje čini možda i preko svojih mogućnosti pružajući ljudsku ruku pomoći tim nesretnim ljudima na njihovom dugom i neizvjesnom putu k Europi.


Sraz kultura


Zapravo, Hrvatska čini sve što može da im pomogne, kao i svi dobronamjerni ljudi te vjerske i druge zajednice u Hrvatskoj. Ti ljudi, nažalost nemaju alternativu i oni će nastaviti svoj put. To je zakon neminovnosti, kao kad voda negdje poteče, mora nekuda i otići. I čini se da će  doći do svoga cilja, zemalja zapadne Europe. Njihovo putovanje jasno pokazuje da su se većina, ako ne i svi, preko noći našli u stravičnim životnim okolnostima u kojima se kockanje s vlastitim životima ne može usporediti s hororom u kojem su živjeli.


U ovom velikom valu izbjeglica iz Sirije je i veliki broj migranata podrijetlom iz Afganistana, Pakistana i drugih država koji se pripajaju, bježeći opet od nekog državnog režima u svojoj zemlji da bi našli smiraj i zadovoljstvo životom u nekoj državi Europske unije. Oni nisu u istoj situaciji kao Sirijci i vjerojatno će neke države prema tim izbjeglicama biti rigoroznije i sigurno će teže dobiti azil, a sigurno postoji i varijanta da ih se vrati nazad.


Većina tih ljudi, sami kažu, sada bježe od rata, ali žele i bolji život. Mnogi se vjerojatno u svoje domovinu, bar uskoro, neće vratiti. Kako ih integrirati u europska društva i kulturu?


– To je jedno od najvažnijih pitanja za države u koje dolaze ti ljudi i te bi države morale imati već razrađenu strategiju njihovog prihvata i integracije u europsko društvo. Po mom mišljenju veliku ulogu mogu imati i vjerske »muslimanske« zajednice u dotičnim državama, ali to će biti sigurno težak posao s obzirom na to u kakvoj se situaciji nalaze islamske »nacionalne« zajednice muslimana u Europi. Naime, poznato nam je da su islam kao religiju priznale  samo četiri europske države, Hrvatska, Belgija, Austrija i Španjolska, dok to druge države nisu učinile, što znači da nije riješeno statusno pitanje tamošnjih muslimana. U integraciji doseljenika prvi korak moraju učiniti države u kojima će boraviti migranti, a to je da već sada upoznaju novu kulturu ljudi koji dolaze iz jednog drugog kulturnog okruženja. Jer u neposredni dodir dolaze dva kulturološka i politička bloka koji nisu bili u međusobnom dodiru. Oni su u potpuno neravnopravnom položaju, jedni dolaze, a drugi možda baš i nisu sretni što ih vide. Možemo reći da će mnogi scenariji biti otvoreni i čini mi se da su mali izgledi da problem preko noći bude riješen. Ne bi se smjelo dogoditi da se ti ljudi getoiziraju nego da kroz svoju integraciju prihvate društvo u kojem će  sutra živjeti i da doprinesu njegovom razvoju. Na putu integracije, osim države, najveći doprinos moraju dati tamošnji muslimani kroz svoje zajednice, a koji u tim državama žive  niz godina, sada možda već druga i treća generacija. Na koncu, to im je i obaveza. U kontekstu rečenog bitno je spomenuti da je Sirija bila zemlja blagostanja, a prema mojim saznanjima, preko prijatelja koji žive i u Zagrebu i u Rijeci, Sirijci su uvijek dobro živjeli, školovali se bolje u odnosu na druge arapske zemlje, većina njih govori jedan ili dva europska jezika. Damask, nekad grad divljenja i nauke danas je samo mjesto spominjanja, mjesto terora i horora. U ovom valu izbjeglica veliki broj migranata je iz Pakistana, Afganistana i drugih država koji vjerojatno, također bježe od nekog diktatorskog režima ili nekih drugih nama nepoznatih razloga. I problemi koji se pojavljuju među izbjeglicama u stanju kaosa, prema saznanjima, izazvani su ponajviše od onih koji nisu iz Sirije.

Samostalnost Islamske zajednice


Nažalost u mnogim europskim zemljama postoje nacionalne muslimanske zajednice, zajednice Arapa, Bošnjaka, Turaka i drugih, što predstavlja dodatni problem u komunikaciji s državom. Situacija u Hrvatskoj je drugačija i Islamska zajednica je nadnacionalna, zajednica svih muslimana koji u njoj žive bez obzira na njihovu nacionalnost. Obišao sam dosta europskih zemalja, Austriju, Švicarsku, Njemačku, Francusku i znam da muslimanske zajednice tamo nemaju status vjerske zajednice nego su to obično »zavičajni« klubovi ili udruženja. Islam kao religija nije priznat u tim državama, izuzev u Austriji. Problem je i u tome što u tim državama ne postoji jedinstveni predstavnik svih vjerskih »muslimanskih« zajednica koji bi imao zadatak voditi brigu o svim muslimanima u zemlji i u dogovoru s državom nalaziti najbolja rješenja na obostrano zadovoljstvo, kako države tako i njenih građana. Samo na takav način, putem dobre komunikacije, mogu se ostvariti dobri rezultati. Put integracije će tako sigurno biti lakši, a država će onda znati jasne potrebe i probleme muslimana jer će biti artikulirani putem zajedničkog nastupa svih pripadnika Islamske zajednice.


U Hrvatskoj imamo Islamsku zajednicu koja je s državom ugovorom definirala pitanja od zajedničkog interesa, naravno na temelju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica čijim je člankom 9., stavkom 1 omogućeno potpisivanje posebnog ugovora s državom. Na taj način Zakon daje dobru osnovu za djelovanje vjerske zajednice štiteći sve neophodno za nesmetano djelovanje. Između ostalog, Zakon sadrži odredbu kojom su vjerske zajednice, a time i Islamska zajednica, samostalne i slobodne u organiziranju unutarnje strukture, povezivanja s drugim vjerskim zajednicama, dok je prostor zajednice nepovrediv. Na čelu Islamske zajednice je predsjednik Mešihata i muftija za Hrvatsku koji je odgovoran pred državom za ispunjavanje svih stavki temeljem potpisanog Ugovora.



U Islamskom centru u Rijeci bilježimo i velik porast posjeta turista iz Europe, muslimana, jer mi smo im prva stanica na kojoj se mogu raspitati gdje za vrijeme godišnjeg odmora mogu zadovoljiti neke svoje svakodnevne potrebe, od halal prehrane u restoranima, do toga gdje mogu doći na odmor. Zašto dolaze? Jer ovdje imaju zaokruženu ovu priču – Islamski centar s džamijom, a s druge strane restorane i hotele koji u svojoj ponudi pružaju halal hranu i drugo što im je kao muslimanima bitno tijekom boravka na godišnjem odmoru.



Učiti o kulturi


 Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz Hasanović često govori da »Hrvatska ima najbolje riješeno muslimansko pitanje u Europi« i da taj primjer može poslužiti kao »model rješavanja muslimanskih manjina u svijetu, ali i kršćanskih manjina u islamskom svijetu«.


– Hrvatska je, kao što sam spomenuo, dobro riješila statusno pitanje muslimana. Model koji mi imamo u Hrvatskoj i koji se pokazuje vrlo učinkovitim postaje prepoznatljiv ne samo u Europi već i šire, i nešto je što bi se moglo ponuditi Europi u cilju rješavanja statusnih pitanja muslimana. Riječ je o odnosima s državom koje smo spomenutim Ugovorom uredili 2002. godine, a na temelju službenog priznanja islama iz 1916. godine., čime su riješena sva prava i obveze muslimana u Republici Hrvatskoj. Tim Ugovorom je definirano pravo na vjeronauk u srednjim i osnovnim školama, pravo na osnivanje vlastitih srednjih i osnovnih škola, dječjih vrtića, pravo na dušobrižništvo u vojsci, policiji, zatvorima, pravo na izgradnju vjerskih objekata, pravo na blagdane, pravo na javnu televiziju i javne medije, pravo na određenu participaciju u državnom proračunu za aktivnosti i rad imama itd. Iduće godine ćemo obilježiti 100 godina od službenog priznanja islama kao religije u Republici Hrvatskoj i tim povodom će biti održano niz značajnih manifestacija, simpoziji, konferencije, izrada i predstavljanje enciklopedije i drugo.


Svakako kad govorimo o položaju muslimana u Hrvatskoj ne smijemo zaboraviti da je u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj ratovalo više tisuća muslimana, a 1180 ih je položilo svoje živote braneći državu Hrvatsku. Tome svjedoče brojni spomenici, kako u Zagrebu tako i u Rijeci. Oni su nas, kao i svi branitelji, obvezali i obvezuju da izgrađujemo društvo po mjeri svih njegovih građana. Mi smo na tom tragu i želimo da tako bude vjerujući da će ipak zdrave snage Europe sačuvati stečevinu Europe kao progresivne, demokratske i visoko standardizirane zemlje i da će pravo na život, rad, vjeru i njeno izražavanje moći konzumirati svi njezini građani bez obzira na to da li pripadaju nekoj od crkava ili nekoj od vjerskih zajednica, a time i muslimani. Stoga, u kontekstu rečenog, najbolje rješenje mnogih europskih država je statusno riješiti islam i priznati islam kao jednu od službenih religija i time otvoriti jedno novo poglavlje odnosa tamošnjih muslimana i država u kojima žive.


 U jednoj nedavnoj tv-emisiji »Otvoreno« teolog kršćanske provenijencije Ivica Šola rekao je da će se dolaskom u Europu tolike mase izbjeglih ljudi događati »susret kultura« i da to pitanje treba rješavati učenjem Europljana o tim ljudima i njihovoj kulturi.


– Mislim da je potpuno u pravu jer dolaze ljudi koji imaju drugačiji pogled na svijet, živjeli su u jednom drugačijem ambijentu, i to je sigurno sudar ili bolje reći susret dviju kultura. Iako je ta, drugačija kultura već prisutna u Europi jer veliki broj muslimana iz arapskog svijeta odavno živi u europskim zemljama. Možda bi države u koje ljudi dolaze zaista trebale učiti o toj kulturi, o tim ljudima kako bi ih što bezbolnije i bolje integrirali u društvo. Pitanje svih pitanja je integracija tih ljudi u društvo u koje dolaze. Dakle, važno je da se ti ljudi ne izoliraju, da se ne zatvaraju u nekakva geta, da ih ni država, a ni društvo ne izoliraju, nego da ih integriraju, da to društvo prihvate kao svoje i da ih društvo prihvati. Asimilacija je proces koji se događa svakome i to treba promatrati razumno. Međutim, ako ih država izolira to neće biti dobro jer će ti ljudi sigurno otići u nekakve krajnosti, što nije dobro ni za države u kojima žive, ni za njih osobno, kao ni za vjerske zajednice kojima pripadaju, a ni društvo u cjelini. Tada su svi na gubitku. Već sam spomenuo da imamo svijetlih primjera u Hrvatskoj, možda ne veliki broj, ljudi s arapskog područja, većinom su Sirijci, koji su se uspješno integrirali u društvo, uspješni su u svom poslu, uspješni su poduzetnici, liječnici, profesori, vole ovu zemlju i doprinose njezinom razvoju i prosperitetu.


Međutim bojazan Europljana ili možda dijela Europljana od migranata koji dolaze nešto je što treba razumski prihvatiti, jer nepoznato nam je uvijek prepreka da stvari sagledamo sa svih strana. Nažalost, uz val izbjeglica iz Sirije veliki broj je onih koji se uz Sirijce žele domoći Europe pod svaku cijenu. Sigurno je da uz tako veliki broj ljudi mogu biti i oni koji možda u Europu žele zbog nekih drugih razloga, napraviti, primjerice, dodatnu pomutnju u ocrnjavanju kako islama tako i muslimana. Vjerujem da nadležne službe država poduzimaju sve mjere kako do toga ne bi došlo. U odnosima zajednice muslimana i država u kojima žive ne bi bilo dobro da se dogodi bilo kakav neželjeni incident koji bi narušio dosadašnje odnose i suživot koji postoji.



Mi u Hrvatskoj imamo omogućenu halal ishranu. Sjećam se kad sam došao u Rijeku da tada nije bilo dućana u kojem se mogao kupiti neki halal proizvod. Sada postoje skoro dvije i pol tisuće halal proizvoda koje možete kupiti u mnogim centrima diljem Hrvatske. Dakle, ja svoje potrebe, koje su mi vrlo bitne, mogu zadovoljiti u jednoj maloj državi poput Hrvatske i to mi je znak da sam tu zaštićen kao potrošač, ali i kao musliman.



Centar za kulturu dijaloga


 Islamski centar u Rijeci s Džamonjinom džamijom djeluje već dvije godine. Kako je zaživio?


– Prije svega sam zahvalan dragom Bogu da smo sagradili ovakav objekt i zahvalan sam svim ljudima koji su na bilo koji način pomogli i dalje pomažu rad Islamskog centra. Zahvalan sam i Gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, svim službama koje su u okviru svojih mogućnosti bile na raspolaganju u realizaciji našeg projekta. Sretni smo da smo dobili ovakav objekt, prepoznatljiv i u arhitektonskom smislu, jer akademski kipar, pokojni Dušan Džamonja, kako se kaže, »pogodio je u sridu«, znao je što je htio. Objekt se u potpunosti uklopio u ambijent Rijeke, a sigurno je kroz svoj izgled i gradu Rijeci dao jedno novo lice. Živim u centru 24 sata i uvijek nanovo prepoznajem njegove ljepote, a to potvrđuju i mnogi posjetitelji koji često primijete neke ljepote koje mi i ne primjećujemo. Islamski centar je otvoren 24 sata na dan i otvoren je za sve koji ga žele posjetiti i upoznati se s njegovim aktivnostima. Mislim da je centar na neki način promijenio sliku Rijeke u smislu da je postao prepoznatljiv zajedno s drugim vjerskim objektima.


Mi nismo centar gradili samo za muslimane. Molitveni prostor je namijenjen nama za molitvu, ali centar i mi kao vjerska zajednica, a to nam je cilj, otvoreni smo široj javnosti. Vidimo pomake, jer tjedno imamo po nekoliko organiziranih posjeta, što iz Rijeke, što iz drugih krajeva. To su dobre prigode koje koristimo da posjetiteljima iz prve ruke kažemo što je to islam, što je Islamska zajednica, da im bar pokušamo dati pravu sliku islama i muslimana. Centar je u tom smislu polučio dobre rezultate, a radimo i na tome da drugim institucijama i udrugama ponudimo naš kongresni centar za održavanje raznih skupova, konferencija, okruglih stolova i sličnog. Evo, i zadnji znanstveni skup i okrugli stol koji je održan 17. listopada, govori da centar nije samo za muslimane nego za sve koji žele u njega doći. Tema je bila »Perzijsko arapska medicina i njeni odsjaji u srednjovjekovnoj medicinskoj baštini«, a predavači su bili profesori s Medicinskog fakulteta, profesori s Teologije u Rijeci, iz Zagreba, Sarajeva, pa čak iz Irana. Pokušali su reći koliki su doprinos muslimani, znanstvenici na području medicine tijekom povijesti dali medicini. Taj skup je ujedno bio prva manifestacija u nizu u povodu obilježavanja 100. godine priznanja islama u Hrvatskoj. Tim povodom ćemo u svibnju iduće godine održati još jedan simpozij, a studenom 2016. u Opatiji će biti održan Svjetski halal dan u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, Grada Opatije, Turističke zajednice Kvarnera i Opatije. Vjerujem da će građani prisustvovati tim značajnim manifestacijama.


 Na što Islamski centar u Rijeci stavlja naglasak u svom radu?


– Mislim da je naša misija graditi dobre odnose sa svima, sa svim vjerskim i drugim zajednicama, sa svim građanima, s lokalnom zajednicom. Centar je otvoren dijalogu i vidim da se svi koji dođu dobro u njemu osjećaju, da uviđaju da se želimo svakome posvetiti, da svatko može pitati sve što želi i da želimo dati pravu informaciju.


Imam dojam da su od otvorenja džamije u Rijeci srušene mnoge predrasude koje su možda postojale. Grupe koje dođu u Islamski centar planiraju ostati pola sata, a ostanu po sat-dva ovisno o razgovoru, pitanjima, diskusiji koja se otvori. Mi smo zajednica koja nije  svrha sama sebi i zatvorena unutar sebe. Dakle, mi moramo govoriti o islamu, jer ako nećemo govoriti mi, govorit će netko drugi i time može, možda nenamjerno nanijeti štetu. Isto tako, ako o kršćanstvu neće govoriti kršćani, svećenici, govorit će netko drugi, pa će se sigurno u tome pogriješiti i napraviti štetu koja može biti šteta ne samo za zajednicu već i društvo u cjelini. Zapravo, mislim da živimo istinski zajedništvo, jer naglašavam naš dobar odnos s Gradom i Županijom, dobar odnos s vjerskim zajednicama i drugim institucijama i udrugama. Mislim da je to jako vrijedno, da ljudi u nama svima vide nekakve moralne autoritete, i u tome moramo biti najbolji primjer. Radimo na tome da ovaj Islamski centar bude centar za kulturu dijaloga, odnosno most povezivanja u ovom dijelu Europe. Smatram da bi to bio velik iskorak, ne samo za Islamski centar nego i za Rijeku i našu cijelu regiju.