Akcija za pohvalu

GENIJALNA IDEJA MILANA VUKAJLOVIĆA ‘Oživimo riječka kvartovska igrališta i vratimo djecu u sport”

Edi Prodan

Ne želi više gledati prazna i zapuštena kvartovska igrališta - Milan Vukajlović / Foto Damir ŠKOMRLJ

Ne želi više gledati prazna i zapuštena kvartovska igrališta - Milan Vukajlović / Foto Damir ŠKOMRLJ

Moj je prijedlog da se riječke tvrtke ujedine i dio profita investiraju u obnovu igrališta. Benefit od svega bila bi veća zainteresiranost mladih za bavljenje sportom, a i radnici bi dobili mogućnost organiziranja sportskih nadmetanja poput nekadašnjih radničkih sportskih igara



Ali tata, pa tamo nema ni koša! Svojevrsni šok, razočaranje, srećom ne i deprimiranost, zahvatili su Milana Vukajlovića – znanog riječkog sportaša, košarkaša, kao i dokazanog košarkaškog djelatnika koji se zadnjih godina iskazao kao sportski direktor hrvatskog košarkaškog hita KK Škrljeva – nakon što mu se sin Ivan vratio s igrališta koje mu je otac toliko hvalio. Nekad napučeno košarkaško borilište koje se nalazi u apsolutno mitskom prostoru, kolijevci generacija i generacija zametskih sportaša – rukometaša, nogometaša, boćara – mjesto gdje se nalazi i jednako toliko poznat prostor za svakovrsne zabave kao i ugostiteljski objekt u kojem su odigrane bezbrojne kartaške partije – danas je tužno ogoljen. Do te mjere da na jednoj do dvije ploče uopće nema – obruča.


– Da, bio sam žalostan što je meni tako drago mjesto o kojem sam sinu pričao s toliko emocija danas sve samo ne privlačno. Za bilo što, ne samo za sportska nadmetanja. Danima mi se ta slika, taj kontrast koji se dogodio između moje memorije i vremena današnjeg, nije brisala iz pamćenja. No, nisam tip koji plače nad nesretnom sudbinom. U pravilu, takve situacije doživljavam kao izazov, pojašnjava Vukajlović.


Voljni moment


Osim optimističnog karaktera, stasitom Vuku, kako ga velika većina prijatelja zove, podloga takvom razmišljanju je i dugogodišnje bavljenje sportom. Ili, kako bi se današnjim modernim sportskim rječnikom pojasnilo, on je čovjek velikog voljnog momenta. I nemalog iskustva kad je u pitanju sjećanje na najrazličitije oblike sportskih događanja kojima je i sam svjedočio.




– Činjenica je da sam nakon odlaska iz KK Škrljeva krenuo u oživljavanje KK Zamet. Košarka je oduvijek bila moj sport, a iako je jako dobro poznato da je ovaj dio Rijeke zapravo jedna od najznačajnijih baza hrvatskog rukometa, krenuo sam u okupljanje ekipe. Za sada je riječ o 17 kadeta i juniora koji uspješno nastupaju unutar svojih liga, a zanimljivo je kako sam do njih dolazio pomalo neobičnim skupljanjem po riječkim kvartovskim košarkaškim igralištima, naglašava Vukajlović.


Ono što je u tom svom »skeniranju talenata« također uočio, bila je činjenica da su bazni sportski tereni u jako lošem stanju.


– Kad pomislim na svoju mladost, prisjećam se vremena u kojima se košarka igrala na svakom koraku. Kvartovska igrališta su bila ne samo mjesta na kojima se »haklalo«, ona su bila i puno više od toga. Bila su to mjesta odrastanja, formiranja ličnosti, mjesta na kojima su se rađale prve ljubavi. Danas su na njima uglavnom uništene infrastrukture koje koriste rijetki dečki, oni istinski zaljubljenici u košarku, pojašnjava nam Vuk.


Vraćanje duha


I kao u nekom dobrom filmu, na toj razmeđi počinje i lijepa zametska košarkaška priča. Svi kojima je prišao, svi ti mladići koje je »vrbovao« za krenuti baviti se košarkom u KK Zamet, njegov su poziv i prihvatili. Oživio je klub kojem je najvažnija osobina zajedništvo, ona istinska radost bavljenja sportom. Košarka je u pravilu sport koji te osobine na najbolji način i promovira. No, ma koliko bio uspješan u zidanju novog riječkog sportskog kolektiva, Vukajlović nije prestao smišljati model prema kojem bi krenulo vraćanje duha, kao i kvalitetne infrastrukture kvartovskim igralištima.


– Sjećate li se kako su nekad bile popularne »radničko-sportske igre«? Bila su to natjecanja u kojima se igralo unutar jedne firme, unutar pojedinih branša, sastajali su se tako naftaši, metalci, grafičari. Sastajali su se i omladinski zadrugari, pioniri, omladinci, veterani. Natjecalo se na prigodnim kratkotrajnim turnirima, ali trajale su te igre i kao ligaška nadmetanja. Bilo je tu veselja i prave natjecateljske »grinte«, kao i onoga što je najvažnije – u zdravom tijelu, zdrav duh. Zadnjih nekoliko desetljeća takav način organizacije sporta postao je potpuno nepoznat, sjeća se Vukajlović.


Nove bolesti


K tome, moderna tehnologija na neki način mlade drži »zarobljene« uz najrazličitije ekrane. Manje uz kućne PC-ije ili prijenosna računala, skoro poput pošasti uz one koji svijetle s pametnih telefona. Posljedica je u socijalnom smislu otuđenje, komunikacija samo uz pomoć virtualne stvarnosti, kao i sve naglašenije degenerativne bolesti vezane uz »držanje« tijela. A kvartovska igrališta – ona su tako žalosno prazna….


– Kad sam povezao sve te činjenice, došao sam do zaključka da je obnova nečega što bi se zvalo »gospodarske igre« naprosto nasušna potreba. Možda se današnji radnici ili njihovi poslodavci ne naganjaju na betonskim ili igralištima prekrivenim asfaltom, ali svakako imaju potrebu za gibanjem, odnosno druženjem. Danas se to naziva »team building«, ali jasno je k’o dan da je sportsko nadmetanje jako važno za izgradnju kolektivnog duha koji može pridonijeti i privrednim pobjedama – ističe Milan Vukajlović.


Na toj točki logičkog razmišljanja događa se i presudni »klik« povezivanja starog zametskog košarkaškog igrališta bez jednog koša, radničko-sportskih igara i apsolutno originalnog, nadasve zanimljivog modaliteta obnove igrališta.


– Moja je zamisao zapravo vrlo jednostavna. U Rijeci i njezinoj okolici posluje velik broj uspješnih tvrtki. Riječ je o tvrtkama koja sasvim sigurno imaju radnike zainteresirane za bavljenje sportom. Moj je prijedlog da se po zakonski definiranom obrascu takve tvrtke ujedine te da dio svog profita investiraju u obnovu igrališta. Nije tu riječ o pretjeranoj investiciji, mora se obnoviti podloga modernim materijalom koji olakšava trčanje i igranje te ploče i koševi. Ideja je da se organiziraju i »gospodarske igre« između ekipa tih tvrtki-donatora. Vjerujem da je to moguće, a benefit od svega bila bi veća zainteresiranost mladih za bavljenje sportom, a i radnici bi sasvim sigurno dobili tako im draga organizirana sportska nadmetanja, ispričavam se – »team building«. Pomoć je već pružio Grad Rijeka, zahvaljujući razumijevanju pročelnice za sport, Vere Begić, i tajniku RSS-a, Slaviši Bradiću, zadovoljan je Vuk.


Radost druženja


Naime, kada se objedine sredstva desetak ili više firmi, investicija uistinu nije pretjerana, a oni na taj način imaju privilegij koristiti zametsko košarkaško igralište koje su jednim dijelom i oni obnovili. Hoće li svestrani sportaš Milan Vukajlović naići na razumijevanje, hoće li ga neka buduća povijest Rijeke pamtiti kao obnovitelja modernih »radničkih sportskih igara«? Pa – morala bi! Njegova se razmišljanja jako dobro uklapaju u prevladavajući trend nezadovoljstva sportskim rezultatima, uopće stanjem sportskih ekipa koje se kreću riječkim borilištima.


– Istina je da danas imamo reprezentativna sportska borilišta, no nemamo rezultate. Nekad nismo imali ni približno takvu kvalitetu sportskih igrališta, ali smo imali jako dobre klubove i njihove rezultate. U rukometu, košarci, vaterpolu… Tajna je bila u tome da su sportski talenti počinjali na kvartovskim igralištima. Krenemo li u njihovu sustavnu obnovu, a mislim da je moj model »gospodarskih igara« možda i optimalan, kroz nekoliko godina morali bismo opet dobiti razvijeni, kvalitetni sport. Uostalom, zadnjih mjeseci se zahvaljujući »Opatijskoj inicijativi« jako mnogo raspravlja o neophodnosti osmišljavanja novog modaliteta financiranja sporta. Bilo bi jako dobro da do njega i dođe, da se »Opatijska inicijativa« jednog dana istakne kao prijelomnica koja je spasila sport, ne samo u Rijeci, nego i u cijeloj Hrvatskoj, zaključio je Vukajlović.


I, što se čeka? Novac na kup, pa u obnovu podloge i koševa zametskog igrališta. Može i putem »radnih akcija«, jer ma kako se vremena mijenjala, ma kako nas oblikovali pojedini politički sustavi, radost druženja, pretvaranja zapuštenog u novo i privlačno, pa i sama amaterska sportska nadmetanja, nemaju zamjenu. Zvali ih »radničkim«, »gospodarskim« ili pomodno »teambuildingskim«, druženje uz sport nema premca. Milan Vukajlović je k tome nevjerojatno uporan čovjek. Uzalud ga ignorirali ili odgovarali od ideje. Kao i u vremenima dok se bavio sportom, uvjereni smo da će se i u ovom obnoviteljsko-organizacijskom smislu izboriti za svoju misao – ideju od koje će najveću korist imati zajednica.