Davor Radović

40 GODINA U VESLANJU: Rano jutro, bonaca, čamci i gliser s čarobnim pogledom…

Igor Duvnjak

Davor Radović/S. DRECHSLSER

Davor Radović/S. DRECHSLSER

Od 15. ožujka do 15. lipnja kada su na rasporedu regate, te u rujnu, treninzi su nam u pet i trideset ujutro. Moramo odvježbati prije no što dečki odu u školu. To mi je nešto jedinstveno. Meni je to super. Recimo, bude bonaca i svi mi dođu na trening, posada osmerca, četverca i ostali. Nema većeg zadovoljstva. A biti u gliseru za vrijeme treninga poseban mi je gušt - kaže Radović.



RIJEKA Veslački dom »Jadrana« na Delti, tamošnji treninzi i izlazak na more, to je svakodnevnica samozatajnog Davora Radovića, već desetljećima znanog i cijenjenog riječkog veslačkog imena. Ide zbilja »utabanim stazama», po kojima mu »noge same idu« jer tako živi skoro pola stoljeća. Upravo obilježava trenerskih četrdeset godina u svom voljenom klubu, a taj staž mu se proteže na skoro pola stoljeća s obzirom da je prije toga bio aktivan veslač. Osim u klubu, u stručnom je stožeru juniorske reprezentacije Hrvatske, do 2012. je bio u seniorskoj reprezentaciji. Po onoj da »čovjek snuje, a Bog određuje« ta se priča s jednim zapletom rasplela sasvim drugačije jer je Radović mislio postati nogometaš, ali je umjesto na Kantridi završio u sasvim drugom dijelu grada pod Učkom.


– Nas petorica klinaca s Vežice smo pošli na nogometni stadion Kantrida, htjeli smo igrati nogomet. Trener klinaca je bio pokojni Ivan »Đalma« Marković. Međutim, nakon pet treninga, kada smo došli šesti put, treninga nije bilo, ulaz je bio zatvoren. Razljutili smo se, rekli smo da više nećemo na nogomet i svi smo kasnije otišli u Veslački klub »Jadran«. Ja sam i do dan danas ostao u tom klubu na Delti – prisjeća se Davor Radović dječačkog rastanka s loptom i sastanka sa veslima s početka sedamdesetih.





U ta vremena to je bilo itekakvo stjecište Riječanki i Riječana, odmah uz nakrcano Gradsko kupalište i obližnje stecište vaterpolista »Primorja«.


– To Gradsko kupalište je tada bilo hit, mnogi su tu dolazili na kupanje, a od sportaša vaterpolisti su bili sa desne, a mi veslači sa lijeve strane. Ja sam tada pošao u taj sport radi te četvorice prijatelja, nisam ni znao što je veslanje. Još prije toga sam ovdje blizu dolazio na kupanje s roditeljima. Kasnije smo se kupali na Pećinama, tu bi se samo spustili s Vežice, iz ulice Drage Gervaisa.



 Veslanje je sport daleko od reflektora pozornice, namicanje nužnih sredstava je uloga koje se nitko radio ne prihvaća.


– Živimo od gradskog i županijskog proračuna. Strahovito nam puno pomažu, ali iznos je svake godine sve manji i manji. Mi se krpamo kako znamo. Imamo dva stara kombija, moramo ih imati da za njih zakačimo prikolicu. Sveli smo se na to da vidimo veslače samo s kombijima na prikolici. Imamo jako dobru suradnju s Vaterpolskim klubom »Kvarner Opatija«, posudimo im kombi. Na regate idemo s kombijima jer nemamo novaca za autobus, koji bi stajao oko 5000 kuna do Zagreba i natrag. Vozimo do tamo starom cestom, samo da uštedimo i idemo na što više regata.


– Sada u klubu, nažalost, imamo samo dva seniora, koji se tek razvijaju. Dolazi nam jedna generacija, ne znam što će biti. Bojim se da neće biti ništa od tih seniora, jer za njih treba puno više. Nisu to novci da bi oni dobili nekakve hranarine, toga nemamo već »stotinu godina«. Inače, standard nam je itekako pao. Kada sam veslao, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ujutro smo dobijali svaki pola litre mlijeka i sendvič. Sada nema ništa od toga.



Nisu tada bila ni blizu vremena kada kao danas roditelji odvoze djecu na treninge i vraćaju ih kući.


– Na treninge smo dolazili pješice, tako smo i odlazili ili bismo se vraćali autobusom. Bilo je teško ići doma pješke. Boljele su noge budući da je sistem treninga bio drugačiji, onaj intervalni. Znači da nakon svakog treninga ako nisi »mrtav ili nisi puzao«, to nije to. Puno puta mi se znalo događati, naročito zimi, da uđem u autobus na Mrvom kanalu i da idućoj stanici izađem jer bi mi bilo mučno od iznenadne vrućine.



Treninzi su bili u režiji slavnog riječkog imena, trenera Borisa Tučića.


– Trener Tučić nas je »ubijao«. radilo se stalno na štopericu, znači uteg na leđa, radiš pola minute sa 10 sekundi odmora i onda opet pola minute i tako do besvjesti. Nije bilo interneta kao danas, kada ja i dan danas učim, iako sam godinama u ovom sportu i prošao sam puno toga. Stalno se događa nešto novo, a onda je bila neka šablona, po kojoj se stalno radilo.


Katica za sve


Nakon nekoliko godina napornih treninga i nastupa odlučio se za izlazak iz čamca, počeo je trenersku karijeru koja traje 40 godina.


– Imao sam neku »žicu« za to. Prije toga sam 1973. godine bio juniorski državni prvak u četvercu bez kormilara, već tada sam Tučiću »krao« sve treninge iz kabine gdje ih je spremao. On se stalno ljutio, pitao se tko mu to krade. Kao da je u meni bio neki crv, nešto kao da me vuklo da budem trener. Kasnije sam u Rijeci upisao Pedagošku akademiju, stekao sam podlogu da postanem trener 1978. godine. Kada sam se vratio iz bivše JNA, tu me već čekalo radno mjesto. Zaposlio sam se u klubu preko tadašnje SOFK-e, deset godina sam bio profesionalac.


Okušavajući se u novoj ulozi, od učenika postavši učitelj, počeo je stecati iskustva koja mu i danas kažu dosta toga.


– Razlika između te dvije uloge je »dan i noć«. Ti kao veslač uzmeš vesla i veslaš, a kao trener moraš raditi sve. To je naročito kod nas u malom klubu, gdje moraš biti sve. Recimo, ja sam u posljednjih dvadeset godina trener, vozač kombija sa prikolicom, delegat kluba na regati, vođa puta, u jednoj osobi imam tolike funkcije. Prije je bilo drugačije, imao sam i vođu puta, naročito u vrijeme Borisa Polića. On bi sve organizirao, nismo toliko misliti. Sada sve moram sam.


Bila je to era raznih riječkih sportskih entuzijasta u raznim klubovima i sportovima, takvih je danas malo ili ih uopće nema.


– Danas je sve manje i manje takvih ljudi. Kod nas se u klubu vrti puno ljudi, imamo brojnu rekreaciju, ali stalno treba nekog poticati. Nitko se sam ne sjeti nešto poduzeti. Teška su vremena za sport, ne znam kako će to ići dalje.


Sa spomenutim Polićem, Borisom Tučićem, Franom Kazijom i brojnim drugima proveo je i provodi skoro pola stoljeća, četiri desetljeća kao trener.



– Sve mi je to prošlo brzo, prebrzo. Bilo je raznih doživljaja za pamćenje. Bilo je lijepih rezultata. Recimo, Marin Perinić je bio tri puta zaredom u tri godine svjetski prvak u četvercu s kormilarom za seniore do 23 godine. Prije toga je 1995. godine bio drugi na svijetu među juniorima, a onda je 1996., ’97. i ’98. osvajao naslove kao mlađi senior. Te godine su bile fantastične za klub. Tada je Boris Tučić bio glavni trener, a ja sam mu bio izvršitelj. To su bila zlatna vremena kluba.


Frane Kazija je također ostavio snažan pečat u hrvatskom i riječkom veslanju kao veslač i potom kao trener, on je, kao i Tučić, pomogao Radovićevoj karijeri.


– Frane Kazija je naš olimpijac iz 1964. godine, tada je nastupao u osmercu u Tokiju. Dugo je bio trener u klubu, sada ga nema nekoliko mjeseci jer je nešto boležljiv. On je također klupska legenda. Inače, trener u klubu u spomenutom proteklom razdoblju smo bili Boris Tučić, Frane Kazija i ja, mi smo se u nekim razdobljima dugo zadržali. Apsolutno da mi je druženje s tim ljudima kao treneru jako puno pomoglo. Tučić mi je dao osjećaj za disciplinu, za sistematičnost. Uz to je bio progresivan, tražio je stalno nešto novo. Imao je jako dobre veze s Talijanima, stalno je donosio neke programe. Kazija me pak naučio suptilnosti, tehnici veslanja. Ne po mišljenju kako veslač mora biti kao kanadski drvosjeća. Naprotiv, veslač mora imati osjećaja, a Frane me naučio tome. Svaki od te dvojice trenera imao je neku svoju dimenziju.


Jutarnji gušti


Radović i brojni prije njega, kao i sadašnji mladi veslači, dolaze desetljećima u legendarni »Jadranov« Dom na Delti, jedini sportski punkt koji je još preostao od nekadašnjeg bogatog sportskog života koji se tu odvijao među nadaleko poznatim skladištima. Tu se ljudi nađu na treningu, na hakli, na druženju.


– Jedinstveno je to mjesto u riječkom sportu. Na zgradi smo napisali Veslački Dom, to se nije mijenjalo do kada sam došao u klub, osim što smo povremeno obojali neke pločice. Sada je tu kontejnerski terminal, što nam malo remeti rad, brodovi i remorkeri nam smetaju pri ulasku u more stvarajući valove. Osim ovih stvari, sve je ostalo isto. Recimo na našem igralištu već 50 godina rekreativci igraju mali nogomet. U posljednjih trideset godina sam član te ekipe, igra se srijedom i subotom, to ide »s koljena na koljeno«.


Davor i njegovo društvo se ravnaju po onoj »tko rano rani, dvije sreće grabi«. Ustaju u terminima raznosača mlijeka, treninzi su im u cik zore. Radoviću je sve to poseban gušt.


– Ne cijelu godinu, ali od 15. ožujka do 15. lipnja kada su na rasporedu regate, te u rujnu, treninzi su nam u pet i trideset ujutro. Moramo odvježbati prije no što dečki odu u školu. To mi je nešto jedinstveno. Meni je to super. Recimo, bude bonaca i svi mi dođu na trening, posada osmerca, četverca i ostali. Odradim trening kako spada i u sedam i trideset sam slobodan, cijeli dan je preda mnom. Nema većeg zadovoljstva. A biti u gliseru za vrijeme treninga poseban mi je gušt. Rekao sam da ću biti trener dok budem imao tu želju, taj crv koji me vuče da idem na trening. Tu sam svaki dan, svakog dana kada je bonaca, ja sam u gliseru.



– Po uvjetima za trening ne možemo se mjeriti sa ovima iz Zagreba, koji vježbaju na Jarunu. Tamošnji trener Nikola Bralić, koji vodi braću Sinković, za mene najbolji trener na svijetu, kada napravi program, ima odstupanja možda tri posto budući da uvijek može izaći na vodu. Ja uvijek moram raditi paralelno dva programa, jedan ako je more dobro, drugi ako je bura. Onda idemo u veslaonicu ili u teretanu ili idemo na trčanje ili vježbano na ergometar. To je kompenzacija za trening, no najbolji trening je veslanje, ostalo je nešto drugo, kao da košarkaš vježba s kuglom, a ne s loptom. Kada sam studirao, samnom je bio košarkaš Ivica Maslak, četvrtkom i petkom su ga oslobađali nekih vježbi da mu ne bi smetale u njegovim šuterskim treninzima za utakmicu.



Prema svemu sudeći on namjerava proslaviti i pedeseti »trenerski rođandan«. Proteklih godina radno mjesto mu je dvorana »3. maja« na Kantridi.


– Došla je nova uprava, pomislili su da mi je vrijeme da odem, ali ne dam se jer sam ravnopravan ostalima. Sada su zaposlili profesionalno od 1. svibnja trenera koji će mi biti zamjena, Dražena Škodu. Učim ga, ali bude li zdravlja, nastavit ću.


Izraz da je veslanje njegov život u ovom slučaju nije melodramatična poštapalica.


– Veslanje mi je sve, sve sam podredio tome. Hvala obitelji, supruzi Višnji i sinovima Dariju i Damiru koji me razumiju i podržavaju. Također i velika hvala kolegi na poslu Damiru Predovanu – Medi koji posljednjih trideset godina uskače kada odlazim na regate i na pripreme. Ove godine sam tako išao na Svjetsko juniorsko prvenstvo vodeći četverac bez kormilara. Nije me bilo skoro cijelog ljeta. Nešto sam koristio godišnjeg odmora, za ostalo me on mijenjao.



– Pokojni Boris Polić bio je alfa i omega našeg kluba. Nama kao da je bio drugi tata. Stvarno me je volio. Govorio bi mi »ćo mali, ćemo ovo, ćemo ono«… Bio je interesantan. Bilo je zanimljivih doživljaja s njim. Jedan je kada smo išli na regatu u Brno. Bio je vođa puta, a ja sam vozio taj kombi s prikolicom. Išli smo kroz Beč i ja mu velim da moramo skrenuti desno, a on kaže da ne i veli »samo ti vozi, ter san ja vođa puta. hoće li se mene slušati ili ća..«. Ušli smo tako u jednosmjernu ulicu, a s prikolicom smo imali petnaest metara dužine. Pokazao mi je da je tu preko staro bečko kupalište, ali što imam od toga kada moram ići 500 metara u rikverc. Tada sam bio neuk u toj vožnji s prikolicom, bio sam mokar od znoja dok sam se izvukao. 


Davor svjedoči o općepoznatoj Borisovoj odanosti i ljubavi prema »Jadranu«.


– Kada je riječ o »Jadranu«, mogao je sve. Nije se ustručavao otići kod nekog generalnog direktora za pomoć. Recimo, odlazio je tadašnjem direktoru onda moćne »Transadrije« Ključaričeku. Ovaj je kasnije za Polića govorio »ja ga izbacim kroz vrata, on uđe kroz prozor. Šta ću s njime, dam mu određenu novčanu pomoć za klub samo da ga se riješim«. Polićeve »ća nećeš dat neš za onu dicu« je imalo ploda, stalno je nešto dovlačio za klub.