Lič je 1914. godine imao 2.800 stanovnika, kaže Josip Tomić iz Etnografske udruge »Sv. Juraj« koja je postavila pažnje vrijednu izložbu s mnoštvom originalnog materijala iz tog razdoblja
Svijet i Hrvatska
Koliko je ljudi iz Liča bilo pozvano u rat teško je reći, pretpostavljamo između dvije i tri stotine, mada treba imati u vidu i onu teoriju po kojoj se broj pozvanih određuje tako da se broj poginulih množi sa bojem deset. U tom slučaju bi čak oko 700 ljudi s ovog područja bilo pozvano u rat. No, pravih i činjeničnih podataka još nemamo, a ono što sigurno znamo je da su unovačeni Ličani upućivani na Galicijsko ratište, odnosno na bojišnicu na rijeci Soči, rekao nam je Josip Tomić.
Zanimljivo je da je Lič tada imao oko 2.800 stanovnika, a po do sada obavljenim istraživanjima u Prvom svjetskom ratu poginulo je sedamdesetak ljudi.
Rum za juriš
Uz pomoć članova Etno udruge »Sv. Juraj«, Dražena i Nataše Starčević došli smo i do vrlo zanimljivog svjedočenja o ratnim usponemama jednog od Ličana koji je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, koji se često naziva i Veliki rat. Riječ je o Vjekoslavu Starčeviću čiji je sin Ive Starčević ispričao svojoj kćeri Dinki niz pojedinosti iz vrlo zanimljivog života njenog djeda koji kao osamnaestogodišnjak odlazi u SAD i radi u pensilvanijskim rudnicima da bi se 1912. godine parobrodom Karpatia vratio u Hrvatsku, sudjelujući pri tom povratku i u spašavanju nesretnika s Titanica. Dvije godine kasnije pozvan je u rat, piše njegova unuka Dinka Pirak i pojašnjava.
– Bio je pripadnik Karlovačke pukovnije koju su slali u Galiciju. Tamo je ratovao na bojnom polju i u rovovima. Život u rovovima nije bio lak. To su bili prostori veličine dva do tri metra pod zemljom i prokišnjavali su pa je blato u njima bilo do koljena. Spavali su u teškim uvjetima i slabo se hranili. Na drugoj strani, pedesetak metara dalje bili su Rusi u istoj situaciji. Svaka dva tjedna pukovnija je spremana za tzv. »ponovljene juriše«, a te su se pripreme svodile na to da svaki vojnik pred svojim nadređenim mora popiti pola litre ruma. To se zvalo »rum za Sturm«, odnosno rum za juriš.
Bijeg preko pustinje
Iz rovova su, pričao je djed, jurišali uz povik »bajonete na puške« (Bajonetten auf). Na određenu zapovijed svi su morali u trenu izaći iz rovova i krenuti prema ruskoj strani koja je čekala. Obračuni su bili vrlo krvavi, mrtvih i teško ranjenih bilo je posvuda, a po završetku bitke obje bi strane otvarale prostor za izvlačenje mrtvih i ranjenih. Kada je bilo vidljivo da će Austrija propasti, pukovnik Karlovačke pukovnije u pregovorima s ruskim zapovjednicima dogovorio je 1917. godine predaju čitave Pukovnije. Moj je djed kao zarobljenik dodijeljen u kuću ženi s djetetom čiji muž je već poginuo u ratu. To je tada, naime, bio običaj kako bi se nadoknadio gubitak poginulih muškaraca. Moj djed u tom je »zarobljeništvu« ostao do 1919. godine kada odlučuje pobjeći i to čini u društvu s jednim suborcem. Preko pustinje Karakorum prelaze u Perziju, zatim u Tursku i potom kući u Hrvatsku, prisjeća se Dinka Pirak priče jednog od onih Gorana koji su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu i preživjeli