Znatiželja i upornost

PRIČA O SIROMAŠNOM SELJAKU Kako su mirisna ulja destilerije Linardićevih prije sto godina osvojila svijet

Walter Salković

Guerino Kučić u trgovini / Foto W. Salković

Guerino Kučić u trgovini / Foto W. Salković



Za oca i sina Andriju Linardića iz Martinšćice na otoku Cresu i njihov fascinantan poduzetnički poduhvat s početka 20. stoljeća šira javnost ne bi znala da publicist Pino Tuftan nije 2015. godine, u vlastitoj nakladi, izdao njihove autobiografske zapise u knjižici »Opis otoka Cresa i njegovih stanovnika«. Na svjetlo dana tako je izašla životna priča dostojna filmskog scenarija. Priča o siromašnom, neobrazovanom seljaku koji je zahvaljujući izuzetnoj znatiželji i upornosti osmislio i pokrenuo prvu industrijsku proizvodnju na otoku, destileriju eteričnih ulja koja je svoje proizvode prodavala širom svijeta i poslovala s najpoznatijim farmaceutskim tvrtkama tog vremena.


Dragocjeni dokumenti


Tuftanova knjižica potaknula je povjesničarke umjetnosti Irenu Dlaka i Inge Solis na daljnja istraživanja u arhivima i novinama iz prve polovice prošlog stoljeća. Razgovarale su i s potomcima obitelji Linardić – oni još čuvaju dragocjenu dokumentaciju i predmete iz tog vremena, kao i s današnjim stanovnicima Martinšćice koji se sjećaju destilerije.Rezultat njihovog dvogodišnjeg istraživanja je izložba »Miris pobjede«, postavljena u Creskom muzeju, koja je ponovno ispričala »svjedočanstvo o hrabrosti i upornosti dvojice ljudi koji su u nepovoljnim okolnostima pokrenuli i održali kroz nekoliko desetljeća industrijsku proizvodnju u mjestu koje nikada prije nikakvu industriju nije imalo. Otac i sin Linardić morali su pobijediti siromaštvo, neukost i neiskustvo. Iako je priča o destileriji završila nesretno, gašenjem proizvodnje i odlaskom obitelji, njezin rad moramo promatrati kao blistavu pobjedu nad problemima vremena i prostora u kojima je nastala«, napisala je u uvodu kataloga izložbe njegova urednica, ravnateljica Creskog muzeja Jelena Dunato.


Multimedijalna izložba sastoji se od panoa na kojima je opisana tema, originalnih bočica ulja, fotografija iz obiteljskih albuma, diploma i medalja s izložbi, filma o Linardićima nabavljenog od HRT-a i zračne snimke Martinšćice autora Sandra Taribe. Sa stropa vise mirisni buketići kadulje, biljke na kojoj se u najvećoj mjeri zasnivao rad martišnjanske destilerije. U Creskom muzeju izložba se može pogledati do kraja srpnja, nakon čega seli u vijećnicu u Nerezinama.Priča o Andriji Linardiću, rođenom 1856., u početku je jednaka pričama mnogih siromašnih seljaka koji su se na sve moguće načine borili da prehrane svoje brojne obitelji. Škole nije bilo pa su ga čitati naučila starija braća koju je podučavao otac, a on sam čitati je naučio u vojsci. Otac je bio bačvar i postolar i ta su zanimanja naslijedila njegovi stariji sinovi, a Andriji, kao trećem sinu, ostala je obrada škrte zemlje od koje je jedva preživljavao. Kad su mu umrli otac i braća preuzeo je njihove poslove, ali je uskoro filoksera uništila vinograde i ostavila ga bez prihoda. Budući da u Martinšćici nije bilo trgovine po namirnice se išlo pješke u Cres, pa Andrija uspijeva posuditi početni kapital kako bi otvorio trgovinu koja sve uspješnije posluje i tako započinje poslovni uspjeh obitelji.


U počast vizionarskom radu Linardićevih poznati hrvatski kreator parfema Dejan Levačić stvorio je miris kojeg je Irena Dlaka nazvala »Victory«, a baza su mu eterična ulja proizvedena u destileriji Kučić i to kadulja, smilje i lovor





Andrija Linardić stariji imao je sedmero djece, ali su svi, osim sina Andrije mlađeg, umrli u ranom djetinjstvu. Otac i sin zajedno su vodili trgovinu, a kasnije i druge poslove kao što je bio mlin za mljevenje žita, a sin je upravljao poštanskom sabiraonicom, prodavao karte za više parobrodnih društava, te organizirao lov na tune. No, njihov najveći poduhvat je otvaranje destilerije 1903. godine, prve prerađivačke industrijske proizvodnje na otoku. Kroz trgovačke kontakte dolazili su do raznih informacija, pa su tako saznali da postoji ulje kadulje čija je cijena dosta visoka. Kadulje je na otoku bilo u izobilju, no kako se proizvodi to ulje, nije znao nitko od njihovih obrazovanijih poznanika. U ruke mu je došao članak o modernom stroju za parnu destilaciju eteričnih ulja na Hvaru i Andrija Linardić stariji osobno putuje na taj, u ono doba prilično udaljeni otok kako bi vidio stroj.



Nakon podužeg dopisivanja, jer nije znao njemački, stiže mu ponuda od proizvođača stroja iz Dresdena, golemi iznos za skromnog trgovca. Ali to ga ne obeshrabruje, opet posuđuje novac iz više izvora i naručuje stroj koji stiže u dijelovima, bez uputa za sastavljanje! Linardići sastavljaju stroj, uspijevaju ga i pokrenuti te proizvesti prve količine ulja od kadulje, iako ih sumještani ismijavaju jer ne vjeruju da se od toga može zaraditi. Sljedeće četiri godine šalju uzorke na adrese širom Europe ali nitko nije zainteresiran za otkup. Andrija stariji diže ruke od destilerije, želi stroj baciti u more, ali posao preuzima sin.



Koliki je Linardić ml. bio vizionar pokazuje i njegov zapis u kojem razvoj Martinšćice vidi u turizmu: »Krasna je pako obala oko sve luke (…) sve sami bijeli morski žal, čisto morsko dno, krasno za kupanje (…) mogla bi se Martinšćica s vremenom takmiti sa Čikatom kod Lošinja.«



Uzorak za London


Andrija Linardić mlađi u novinama nalazi vijest da će se u Londonu održati Austrijska izložba na kojoj će sudjelovati i proizvođači iz Hrvatske. Na izložbu šalje uzorak eteričnog ulja od kadulje i krajem godine stiže prva narudžba od njemačke tvrtke Aroma-Werk Carl-Heine&Co. Suradnja se nastavlja i širi na vodeće kemijske i farmaceutske tvrtke iz Njemačke, potom i na SAD, a upiti mu stižu čak iz Japana. Prerađuje prvenstveno biljke s otoka Cresa, a kad nema dovoljno sirovine angažira berače sa susjednih otoka i iz Dalmacije. Iako glavni proizvod ostaje ulje od kadulje, prerađuje lovor, ružmarin, metvicu i mirtu, a među prvima u svijetu proizvodi ulje od smilja. U jednom trenutku je potreba za lovorom bila tolika da ga je uvozio iz Grčke. Koliko je bio sposoban poslovni čovjek pokazuje pisana korespondencija s velikim svjetskim tvrtkama u kojoj on, mali poduzetnik iz Martinšćice na Cresu, uspješno pregovara i diktira uvjete poslovanja velikim tvorničarima. Destilerija izvrsno posluje kroz nekoliko desetljeća, njezini proizvodi osvajaju medalje na svjetskim izložbama, a vrhunac doživljava 1938./1939. godine kada samo u SAD izvozi 6000 kg ulja od kadulje.



Koliko je Andrija Linardić ml. bio sposoban poslovni čovjek pokazuje pisana korespondencija s velikim svjetskim tvrtkama u kojoj on, mali poduzetnik iz Martinšćice na Cresu, uspješno pregovara i diktira uvjete poslovanja velikim tvorničarima



Tijekom Drugog svjetskog rata poslovanje se svodi na prodaju suhe kadulje otkupljivaču u Livornu do 1943. godine, nakon čega potpuno staje. S novom komunističkom vlašću poslovna situacije se mijenja, iako Linardić mlađi nije toga odmah svjestan. Pokušava i dalje voditi destileriju kao poduzetni vlasnik, ali je 1948. godine postrojenje nacionalizirano. Linardić uskoro diže ruke od svega i, narušena zdravlja, odlazi djeci koja su se već preselila u Trst.Upravljanje destilerijom preuzela je zadruga, ali neuspješno, proizvedena ulja su nekvalitetna i ne nalaze kupce. Destilerija je konačno zatvorena 1957. godine, inventar raznesen, a destilacijski stroj bačen u more. Sama zgrada je šezdesetih godina preuređena u restoran koji radi i danas.Jedan od posljednjih radnika u destileriji bio je Ivan Kučić, a nekom čudnom igrom sudbine njegov sin Guerino zainteresirao se za destiliranje lokalnog bilja i krajem osamdesetih godina pokrenuo novu proizvodnju u Martinšćici.


– Sjećam se nekadašnje destilerije, išao sam u prvi razred dok je još radila. Cijelo selo je mirisalo, a takve stvari, mirisi, djetetu ostanu u sjećanju. Od malih nogu sam u polju, bavio sam se poljoprivredom, a oko mene to naše bilje. Dugo sam se bavio i ugostiteljstvom, ali imao sam neku viziju, dogodio mi se klik u glavi i odlučio sam pokušati s destilerijom, opisuje svoje početke Guerino Kučić.


Odličan plasman


U početku je eksperimentirao s destilacijom u kotlu za rakiju, te je konačno odlučio nabaviti pravi stroj i pronašao ga u Australiji. Dopremio ga je u Martinšćicu i započeo s proizvodnjom.– Danas proizvodimo sve što su Linardićevi nekada proizvodili, prerađujemo deset vrsta samoniklog otočnog bilja, te još sadimo ružmarin i lavandu, priča Kučić koji posao vodi zajedno sa suprugom Irenom. Osnovni proizvod su im eterična ulja, od kojih dalje, uz dodatak otočnog maslinovog ulja, izrađuju razne kozmetičke preparate, kreme i sapune.Problema nemaju ni s plasmanom svojih proizvoda. Uz destileriju se nalazi trgovina u kojoj turisti kupuju suvenire koji će svojim mirisima još dugo ispunjavati njihove domove i tako ih podsjećati na vrijeme provedeno na Cresu. Osim toga, snabdijevaju i centre za aromaterapiju i wellnesse otočnih hotela, a njihovi se proizvodi koriste i u alternativnim metodama liječenja.


Destilerija je prerađivala prvenstveno biljke s otoka Cresa, a iako glavni proizvod ostaje ulje od kadulje, prerađivala je i lovor, ružmarin, metvicu i mirtu, a među prvima u svijetu proizvodila je i ulje od smilja



Priča o Linardićima i njihovoj destileriji ne bi bila potpuna bez mirisnog dijela. U počast njihovom vizionarskom radu poznati hrvatski kreator parfema Dejan Levačić stvorio je miris kojeg je Irena Dlaka nazvala »Victory«, a baza su mu eterična ulja proizvedena u destileriji Kučić i to kadulja, smilje i lovor. Tri osnovna Linardićeva ulja tako su sto godina kasnije doživjela novo izdanje, ovaj put u vidu pravog parfema, a vrlo je vjerojatno da bi se njihova destilerija, da je nisu uništile povijesne okolnosti, razvijala upravo u smjeru proizvodnje najskupljih mirisa. Parfem je premijerno predstavljen javnosti na otvorenju izložbe u Creskom muzeju i tom prilikom je prva bočica uručena Sandri Fornasier, unuci Andrije Linardića mlađeg. Parfem se za sada može kupiti u sklopu izložbe u Creskom muzeju, ali se priprema i web-stranica preko koje će se moći nabaviti online. Parfem »Victory«, zajedno s izložbom »Miris pobjede«, sljedeće godine bi trebao krenuti tragom Linardićevih eteričnih ulja za New York, gdje će njihova priča biti predstavljena američkoj publici.