Odlazak bivšeg ministra

UZDRMANI MOST Stranka Bože Petrova nije samo u delikatnoj, već i u proturječnoj situaciji

Dražen Ciglenečki

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

Vlaho Orepić je tražio izričitiju ideološku profilaciju Mosta, ali Nikola Grmoja kaže: Ne možemo si priuštiti luksuz profiliranja jer bismo izgubili dio nezavisnih gradonačelnika i načelnika



Krajem prosinca 2015., SDP i Most dogovorili su praktično sve detalje koalicije u kojoj bi premijer bio Božo Petrov. No, onda su se čelni ljudi Mosta zbog nečeg preplašili te suradnje i raskinuli su je bez suvislog objašnjenja. Da nisu to učinili, ta je Vlada s Petrovom na čelu i Vlahom Orepićem kao ministrom sada mogla biti točno na polovini mandata. HDZ bi u tom slučaju bio u parlamentarnoj opoziciji i prolazio kroz turbulentno razdoblje unutarnje borbe za prevlast i potrage za novim političkim identitetom.


Umjesto toga danas su u oporbi i SDP i Most i obje stranke imaju problema s pozicioniranjem na političkoj sceni. Socijaldemokrati pod vodstvom Davora Bernardića nikako ne uspijeva vratiti biračku podršku iz vremena Zorana Milanovića, a vrh stranke u dvojbi je kakav uopće SDP žele. Most je, pak, u recentnim anketama izgubio status treće najjače stranke u Hrvatskoj, jer je Živi zid postao popularniji, a napustio ih je Orepić, koji daje, istina posve nejasne, izjave da je Most potrebno resetirati i pronaći mu neki drukčiji politički sadržaj. Stranka koju su u Metkoviću formirali Božo Petrov i Nikola Grmoja, s idejom da okuplja nezavisne liste po cijeloj Hrvatskoj, nalazi se, dakle, na određenom raskrižju i moraju odabrati put kojim će dalje krenuti. Pritom ne skrivaju žaljenje što bivši ministar unutarnjih poslova više nije u Mostu.

Dodatno smo se homogenizirali


– Žao mi je zbog toga. A ako me pitate je li ovo šteta za Most, jest šteta je. Otišao nam je netko tko je bio ministar i to je svakako šteta, praviti se da se ništa nije dogodilo ne bi bilo ni realno ni pošteno. Ali, mislim da to dugoročno ipak neće imati loš utjecaj na Most. Nakon ovoga smo se dodatno homogenizirali, iz razgovora s ljudima na terenu i našim zastupnicima zaključio sam da je odlučnost u Mostu da nastavimo s promjenama sada još i veća, rekao nam je Grmoja, politički tajnik Mosta. Koliko god on zvučao tipično političko demagoški, jer skoro svaka stranka poslije gubitka važnog čovjeka tvrdi da će biti još jači, Grmojine riječi nisu bez osnove. Dvogodišnje iskustvo Mosta u nacionalnoj politici pokazuje da rastanci s nekim pojedincima njih doista mobiliziraju. Nakon parlamentarnih izbora 2015., Most je izbacio zastupnika Dragu Prgometa, kojeg su slijedile zastupnice Gordana Rusak i Irena Petrijevčanin Vukasnović, a sidro je digao i Stipe Petrina. U nekoliko tjedana spali su s 19 na 15 zastupnika. No, tih se je 15 držalo na okupu tijekom burnog mandata Vlade Tihomira Oreškovića sve dok je HDZ nije odlučio srušiti. Tada su se iz Mosta izdvojili i Ivan Lovrinović, Ivica Mišić i Jure Martinović, koji su bili spremni sudjelovati s Tomislavom Karamarkom u preslagivanju parlamentarne većine. Aktualni saborski saziv Most je započeo s 13 zastupnika, ali su im se naknadno priključili Hrvoje Runtić i Tomislav Žagar. Orepićev odlazak potaknuo je nagađanja tko će mu se iz Kluba zastupnika Mosta pridružiti, ali nije sasvim izvjesno da će se to dogoditi. I to ne zbog svjetonazorskih vrijednosti koje su kohezivni čimbenik u klasičnim strankama. Mostovci nisu ideološki istomišljenici, ali imaju snažno izražen osjećaj lojalnosti, skoro da funkcioniraju kao sekta. Ako vjeruju da ih netko nastoji razbiti, a sumnjiče Orepića da je povezan s Ivicom Relkovićem, nekadašnjim savjetnikom Bože Petrova koji ima Udrugu nezavisnih gradonačelnika i načelnika općina konkurentsku Mostu – zbijaju redove. Posljedica toga je i činjenica da je Miroslav Šimić odustao od zamrzavanja zastupničkog mandata i do daljnjeg ostaje u Saboru.

Koliko može izdržati protestna stranka


Međutim, upitno je koliko dugo protestna stranka kakva je Most može izdržati, a da se ne raspadne baš zbog nepostojanja vezivnog ideološkog supstrata. Parlamentarna demokracija u krizi je u niz europskih država, a posljedica je pojava stranaka koje artikuliraju nezadovoljstvo brojnih građana razočaranih tradicionalnim stranačkim sustavima. Dok su i neke od tih novih opcija ideološki vrlo prepoznatljive, poput ljevičarskih Podemosa i Syrize ili krajnje desničarske Alternative u Njemačkoj, Most, kao i Živi Zid više sliče talijanskom Pokretu pet zvijezdica, jednoj mješavini svega i svačega. Teško je politički definirati taj Pokret, ali i Most, iako njegovi osnivači imaju snažan katolički background. Pogotovo to vrijedi za Živi zid, čudan spoj antikapitalističke retorike, ideja o državnom socijalizmu, nacionalizma i spremnosti za izravnu akciju. I Most i Živi zid različiti ljudi različito doživljavaju i to je dobrim dijelom razlog njihovog uspjeha. Zato bi izričitija ideološka profilacija Mosta, što je, čini se, zagovarao Orepić, automatski suzila njihovu biračku bazu. Most je, znači, u delikatnoj, proturječnoj situaciji. – Mislim da guranje Mosta u samo jednom smjeru, stavljanje nas u točno određenu ladicu, ne bi pridonijelo jačanju stranke nego suprotno. Mi si ne možemo priuštiti luksuz takvog profiliranja, jer bismo vjerojatno u startu izgubili dio nezavisnih gradonačelnika i načelnika općina. Nama i dalje cilj mora biti promjena stvari koje opterećuju život svih građana, bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju. Mostu, doduše, predbacuju da se bavimo i temama koje se mogu shvatiti kao svjetonazorske, ali ja ih ne smatram takvima. Otvaranje državnih arhiva nije svjetonazorsko pitanje. Nisam još sreo političara koji bi imao pozitivan stav prema Udbi. Nisam nikad čuo, primjerice, kolegu Arsena Bauka da opravdava metode Udbe, objašnjava Grmoja kako zamišlja budućnost Mosta. Ali, objektivna otegotna im je okolnost to što stranku nisu formirali da bi bila oporba nego korektiv vlasti. Dosad su dva puta u Vladi nastojali biti korektiv HDZ-u, a opozicija su tek šest mjeseci. Na to upozorava i Relković.– Most teško u oporbi pronalazi neku svoju političku nišu i zato je u stranci očito nemir. Nisu unutar sebe još pomireni s tim da su oporba, ističe Relković.

Startali s porukom »svi su oni isti«


Osim toga, Most je zakoračio u nacionalnu politiku s porukom »svi su oni isti«, naglašavajući tako svoju distancu prema ostalim stranakama. No, nakon što je Most u svega godinu i pol bio u dvije Vlade, sve ih se više percipira kao te »iste«. Pravo da deklariraju da nisu kao drugi sada ima Živi zid, čijim je pristalicama, dok su u Saboru Ivan Pernar, Ivan Sinčić i Branimir Bunjac, sasvim svejedno koliko ta stranka ima zastupnika. U anketama Živi zid bolje kotira nego kad su imali četiri zastupnika više, koliko ih je napustilo u ovom sazivu. – Živi zid je po mentalitetu oporbena stranka, njih ne zanima nikakva Vlada i preuzimanje odgovornosti. Nisu kao Most i zato im je lakše, ocjenjuje Relković. Svjestan je toga i Grmoja. – Živi zid je protestna stranka koju podržavaju i lijevi i desni. Žestoki su u kritici establišmenta, a nisu kompromitirani zato što nisu bili dio državnih struktura i uključeni u donošenje loših odluka, zbog kojih pate hrvatska država i društvo. Očekujem ipak da Živi zid ponudi i konstruktivne prijedloge, pa onda s njima možemo i surađivati na pojedinim temama, napominje politički tajnik Mosta.Živi zid ne pokazuje nikakve ambicije biti jezičac na vagi između HDZ-a i SDP-a, što je uloga koju si je namijenio Most. Ali, kad bi Živi zid na idućim parlamentarnim izborima osvojio više mandata nego Most to bi predstavljalo ozbiljan udarac za ovu stranku i sugeriralo potrošenost njezine koncepcije.