Genijalni umovi

TKO SU I KAKO ŽIVE HRVATSKI GENIJALCI Na listi 30 najinteligentnijih na svijetu i trojica Hrvata

Siniša Pavić

Ivan Ivec IQ 174, Mislav Predavec IQ 190 i Nikola Poljak IQ 183

Ivan Ivec IQ 174, Mislav Predavec IQ 190 i Nikola Poljak IQ 183

Tri superinteligentna Hrvata našla su se na listi 30 najinteligentnijih ljudi na svijetu web stranice Superscholar u društvu u kojem su primjerice Stephen Hawking, Grigori Perelman, Noam Chomsky, Magnus Carlsen, Judit Polgar…



ZAGREB – Svako toliko objavi se lista najinteligentnijih ljudi na svijetu. Svako toliko na njoj je i pokoji naš sugrađanin. I svako toliko ostatak nas je u čudu, bilo da smo uvjereni da možemo mi i bolje, bilo da smo istinski fascinirani jer znamo da bolje ne možemo. A i vremena su nekako takva da se čini kako tu pameti nema, pa je »čudo« tim veće.


Nikola Poljak, Ivan Ivec i Mislav Predavec našli su se na listi 30 najinteligentnijih ljudi na svijetu web stranice Superscholar u društvu u kojem su primjerice Stephen Hawking, Grigori Perelman, Noam Chomsky, Magnus Carlsen, Judit Polgar…


Dobar razlog da nađemo makar kojeg od njih pa vidimo mogu li se da izdaleka prepoznati da su drugačiji. Odmah valja reći, vi koji očekujete portret Sheldona Coopera, ostavite svaku nadu. Ovo je čeljad koja ne može biti »običnija« nego što jest, ako već nisu dovoljno inteligentni da ne otkrivaju baš sve svoje tajne.


Što je uspjeh?




Istini za volju, do Iveca nismo uspjeli doći. S Poljakom smo komunicirali mailom. No zato smo Mislava Predaveca vidjeli oči u oči i odmah nas je razoružao svojim stavom naspram ljestvice 30 najinteligentnijih da smo mu morali reći – ne budite tako skromni, pohvalite se kad vam je IQ 190!


– A što bih trebao – na to će pomirljivo Predavec.


Pitamo ga koliko ga čini sretnim to što je u biranom društvu, a Predavec, kao da čita neka buduća pitanja koja mu kanimo postaviti, veli kako oni što žive u Americi, a na listi su, jamačno imaju neka bolja primanja, neke povlastice, ali…


– Mi koji smo ostali živjeti u Hrvatskoj, ne bismo tu ostali da nam nije dobro. Imamo ispunjen život i ako ništa, živimo u ljepšem okruženju, možda i s manje stresa. Nije sve u ambicijama i nekakvom postignuću. A i što je to uspjeh!? Možete ga imati, a da niste sretni – veli nam Predavec.


Priznaje da viša inteligencija olakšava dio življenja.


– Lakše rješavate svoje životne, egzistencijalne probleme, lakše se recimo snalazite za novac. Lakše prolazite školu, lakše funkcionirate među ljudima. Ponekad može biti i otegotno, recimo kad ste pametniji od šefova, haha. A morate poštivati hijerarhiju, slično kao recimo u politici – kaže Predavec.


Politika i pamet


E, da, politika, pa još naša za koju se čini da u nje pameti i nema.


– To je stroj. Tu se broje ruke, ili glasovi. Više je to lukavost nego inteligencija – smatra Predavec.


Znači, najbolje nam se u startu lišiti iluzije da nas pametni vode!?


– Ne vode nas glupi, ali je istina da možda ima i inteligentnijih od njih. No, politika je sustav. Tu ovisite o drugima. Jedan čovjek bi prije riješio problem nego svi. U politici se morate usaglašavati s drugima, to jako sporo ide, svatko ima svoju volju i na kraju je najvažnije kako održati svoj položaj. Tek onda na red dolazi opći interes – veli Predavec.


Ilustrira to primjerom Mosta. Došli su s idealima, a kad im je pozicija došla u pitanje, pokazalo se da su krvavi ispod kože.


Mislav Predavec rođen je 1967. godine. Profesor je matematike i računarstva na Zdravstvenom učilištu. Razveden, otac dvoje djece, živi sa sinom i, kaže, dobro mu je. Priznaje kako nekada sebe uhvati da, za razliku od drugih, i previše analizira neke stvari oko sebe. A sve je, što se inteligencije tiče, počelo davno i nekako »klasično«. Naučio je ranije od drugih čitati i pisati, brže je usvajao gradivo i, što je posebno važno, imao je poticajnu sredinu kod kuće.


– Mene je djed jako poticao. Kad ste u poticajnoj sredini, punim plućima upijate sve informacije. Primjećujem da danas djecu više toliko sve ne interesira, jer nemaju gdje i kako te informacije upotrijebiti. Mene je sve zanimalo i sve sam mogao zapamtiti. Morate imati poticajnu sredinu kod kuće pa dosta toga ovisi o odgoju u obitelji – priča Predavec.


Prvo testiranje


Godina je 1998. MENSA dolazi na ovo područje. Prvo testiranje u bivšoj državi bilo je te godine u Beogradu. Mislav je htio poći, ali mu se put izjalovio. Godinu kasnije MENSA provodi testiranje u Zagrebu.


– Morao sam poći i vidjeti mogu li stići do plafona. Šestoro nas je riješilo sve, stiglo do tog plafona, IQ 176. Tad sam se zapitao postoji lli i nešto više – priča Predavec.


Tu kreće suradnja s Ivanom Ivecom koja će uroditi izradom njiihovih testova inteligencije, testova visokog ranga koji mjere daleko iznad spomenutog plafona, do nekih 210. I sami su se testirali i rezultati im variraju od IQ-a 185 do 196. To nas vodi do priče o standardnim devijacijama, o skalama i načinima mjerenja inteligencije. Ivec i Predavec odustaju od istraživanja s tablicama koje daju astronomske rezultate. U njih je plafon 200.


– To smatramo gornjim zidom. Najinteligentnija osoba među sedam milijardi ljudi je ona koja ima IQ 200, 201, a budući da je na zemaljskoj kugli do sada živjelo oko 100 milijardi osoba, ta bi se brojka penjala i do 210. Dakle, najinteligentnija osoba koja je ikada postojala imala je IQ 210. IQ 190 bi trebalo posjedovati samo sedam ljudi u svijetu. Međutim, ima svakakvih testova i oko kvalitete nekih smo dosta skeptični. Nije nam cilj ići s lakšim testovima da bi bili popularniji i da nose veću zaradu. Idemo na kvalitetu koja svemu daje težinu – pojašnjava Predavec.


Posve pojednostavljeno, danas se došlo do testova koji su toliko teški da nisu ni vremenski limitirani. Toliko su teški da vrijeme ne igra ulogu već samo to možete li ga uopće riješiti! Jednostavno dođete do svog maksimuma nakon kojeg znate da bolje ne može. Odnosno; s kvocijentom inteligencije 170 jedan je čovjek na njih 100.000, sa 176 jedan na milijun, a sa 190 koliko ima Predavec, jedan na milijardu se nađe.


I što sad?


Nego, povratak iz vojske, testiranje i saznanje da ste iznimno inteligentni. Što tad!?


– Što!? Ništa. Imao sam 21 godinu, bio druga godina studija, znači mlad i nadobudan student. Neko vrijeme sam bio medijska zvijezda, a to mladom čovjeku svakako imponira. A onda je došao taj nesretni rat u kojem sam i sam participirao – priča Predavec.


Nije, kako kaže, mogao te ’91. mirno na televiziji gledati što se događa. Banija, Velebit, Oluja… Kostajnica, gdje je umalo završio u obruču. Inteligencija je tih godina služila da glava ostane na ramenu. Nakon rata kraj fakulteta i normalan neki život. Pitamo kako to nije nikada poželio iskoristiti svoju veliku inteligenciju za neku veliku materijalnu dobit.


– Kako znate da nisam, haha – smije se »tajanstveno« Predavec. Ne žali se. Primjerice, imali su otac i on trgovinu u Zagrebu 1989. godine za koju su svi znali. Jer, bilo je to u doba kad se po robu išlo u Graz, dok su u Zagrebu egzistirali Vrutak, Unikonzum i Slavija.


– Nije da nisam imao i da nemam, ali kad-tad sve te materijalne vrijednosti apsolvirate i tražite zapravo ljubav u drugim ljudima – veli Predavec.



Ljeti se zna, ljeti je Predavec na Krku. Na njemu ljetuje već 40 godina.


– Čižići, Škrtići, Pinezići. Znam bodule u dušu, i Riječane moje koji tu ljetuju. Ništa se tu nije sve ove godine promijenilo. Prijatelji smo i mogu mi reći i da sam i glup, a da se ne naljutim, haha. Ljeti smo svi jednaki kad je staro društvo skupa. Vežu nas samo emocije – ističe Predavec.



Nego, tri naša čovjeka među 30 najinteligentnijih! Koliko smo kao narod inteligentni? Prilično. A što nam je činiti da budemo sretno društvo?


– Ma samo da nema rata i da nitko nije gladan – kazuje Predavec.


Pred kraj razgovora priznaje i da je manje znatiželjan nego je nekad bio.


– Htio bih i znati manje, ali to ne ide. Na žalost, ružniji doživljaji se duže pamte. Taj elektromagnetski zapis u mozgu je dublji – veli Predavec.


Kaže i da dolaze sigurno mladi lavovi koji će njega i kolege poslati u ropotarnicu povijesti.


Do tada on je jedan od milijardu kojem je IQ 190, najinteligentniji čovjek u Hrvata koji živi sasvim normalan život. Zapravo, ova zadnja rečenica zvuči logično da logičnija biti i ne može.


Poljak: Moguće je da su Hrvati natprosječno inteligentni, ali je puno vjerojatnije da smo prosječni


Nikola Poljak profesor je fizike na PMF-u. Rođen je 1982. godine. Kvocijent inteligencije mu je 183. Bavi se i znanstvenim radom, eksperimentalnom fizikom visokih energija. Pitamo ga godi li vidjeti svoje ime na ovakvim listama


– Iako godi biti na takvoj listi, ne pridajem tome preveliko značenje. Liste se sastavljaju dosta proizvoljno te miješaju osobe koje su postigle dobre rezultate na IQ testovima, poznate znanstvenike, uspješne šahiste…


Što zapravo znači kada piše IQ 183?


– Pretpostavlja se da je IQ raspodijeljen na populaciji po tzv. normalnoj ili Gaussovoj raspodjeli. Prosječna vrijednost IQ-a normirana je na 100. To načelno znači da prosječna osoba ima IQ negdje u blizini tog broja (možda malo više ili malo manje). Za IQ ljestvice bitno je znati kolika je standardna devijacija, što se može shvatiti kao neka mjera vrijednosti jednog IQ boda. U čestoj su uporabi tri ljestvice, devijacije 15, 16 i 24. Vrijednost od 183 na devijaciji 15 (na toj je ljestvici izmjerena ta vrijednost) je oko 5.5 standardnih devijacija od prosjeka. Teoretski, takvu vrijednost postiže oko jedne osobe na njih 150 milijuna.


Kada ste shvatili da ste drugačiji od drugih? Je li klincu teže ili lakše živjeti s tim da je pametniji?


– Teško je reći. Mislim da kao dijete netko može shvatiti da je možda nešto bolji ili brži u računima ili razumijevanju, no ja se osobno nisam osjećao posebno ili izdvajao od okoline. Sudjelovao sam na raznim natjecanjima, no isto su tako sudjelovali i moji školski prijatelji, koji su često postizali i bolje rezultate pa se nisam osjećao izdvojeno. Kad sad malo bolje promislim, vidim da je razlika među nama možda bila što sam ja često postizao jednake rezultate uz manje napora, odnosno učenja, no to je sve.


Kada ste prvi put osjetili potrebu testirati se? Što kad ste shvatili da vam je IQ velik; je li se život promijenio?


– Na prvo ozbiljno testiranje otišao sam na nagovor prijatelja tijekom studija. Radilo se o testu MENSE s kojim sam se kvalificirao u gornjih dva posto populacije. Nakon toga rješavao sam nekolicinu testova dizajniranih za mjerenje visokog IQ-a, na kojima sam postigao citirani rezultat od 183. Realizacija da mi je IQ velik nije me posebno pokrenula, mislim da sam nastavio u životu raditi isto kao i do tad.


Tko vam je izmjerio, odnosno s kojim testom ste mjerili i izmjerili ovaj IQ od 183?


– Radilo se o testu koji mjeri matematičku inteligenciju. Taj test nema vremenskog ograničenja te je za rješavanje problema obično potrebno doći na neku novu ideju, a ne razmišljati u standardnim okvirima. To je ustvari i bit inteligencije – netko tko je inteligentan ne posjeduje nužno velik broj informacija, ne mora biti ni elokventan, ali se dobro snalazi u novim situacijama i otvoren je novim idejama.


Je li vama visoka inteligencija pomogla u životu i kako? Je li vam donijele neke benefite? Nosi li veće inteligencija i veću mudrost a onda i veću životnu sreću?


– Rad u znanosti sigurno profitira od inteligencije jer se radi o zanimanju u kojem se traže nove ideje. Tako da mi je vjerojatno to pomoglo u karijeri. Uz to, mislim da nema nekih posebnih drugih benefita. Iako živimo u doba kad se kaže »da svi mogu sve«, možda je inteligentnoj osobi lakše uspjeti u znanosti. S druge strane, rođeni sam antitalent za nogomet, a mislim da nikad ne bih mogao ni biti glazbenik. Inteligenciju nikako ne bih izjednačavao s mudrosti. Jedno je sposobnost stvaranja novih ideja, dok je drugo produkt životnog iskustva. Zato su mudraci često stariji ljudi za koje se zna da su puno prošli u životu te mogu ponuditi koristan savjet u raznim situacijama.


Tri Hrvata u biranom društvu. Govori li to išta o inteligenciji hrvatskog naroda?


– Mislim da ne. Hrvati imaju i 3-4 miljardera pa ne tvrdimo da smo bogati. Moguće je da smo kao narod natprosječno inteligentni, ali je puno vjerojatnije da smo sasvim prosječni.


Ono što mene čudi jest da vas, koliko znam, nitko još nije pokušao »vrbovati«. Recimo, država. Imate li možda kakva rješenja na lageru pa da ova zemlja krene put naprijed?


– Iskreno, državnom politikom se ne bavim pretjerano, što zbog nedostatka vremena, što zbog manjka vjere u sustav. Imam nešto malo uvida, a možda i utjecaja, na nastavu prirodoslovlja u školama gdje jasno vidim da je u prosječnom društvu iznimno teško postići konsenzus, pa time i krenuti prema naprijed.


Smeta li vas što se od inteligentnog svijeta traže i očekuju neke nadnaravne moći? Ili to što se očekuje da ćete bez puno truda doći do velikih materijalnih dobara?


– Pa, i da i ne. Načelno, rijetko tko zna za moje IQ rezultate, koje i ja smatram zanimljivosti više no što nečim što bi definiralo moj put ili poziv. Tako da mislim da nema ni nekih posebnih očekivanja od mene od kolega. A što se tiče materijalnih dobara, mislim da smo tu u narodnom prosjeku.