Šefovi dviju najjačih stranaka, na Konvenciji su završno izbrusili svoj lik i djelo. Jednom je to, ne pukne li pod pritiskom Crkve, uspjelo, a drugi je, čini se, sam i ničim izazvan sebi posjekao granu na kojoj sjedi i pada prema dnu demonstrativno držeći ruke u džepovima
Živimo u uzbudljivim vremenima«, oduvijek je zvučalo kao kletva na ovim prostorima. Srećom, aktualno vrijeme ipak nije toliko uzbudljivo kao neka relativno nedavna kad su se stvarale države i uništavala društva (s pojedinačnim životima na akcijskom popustu), ali Hrvatska svejedno nikako da se uglavi u mirnu političku rutinu kojom se često brodi sredinama mandata.
Ovdje je stalno rokenrol i »Ništa nas ne smije iznenaditi«.
Dosta se sjetiti samo itekako utemeljenih analiza koje su baš ovu godinu izdvajali kao onu kroz koju će aktualna Vlada najlakše proći, jer u 2018. godini nema izbora za niti jednu razinu vlasti, a isto tako ni izbornih kampanja i histerije koju one uvijek nose sa sobom.
U neobičnom obratu povijesnih silnica, eto, dok čitate ovaj tekst vjerojatno se pred sjedištem HDZ-a skupljaju tisuće i tisuće (deseci tisuća?) konzervativnih prosvjednika bijesnih jer je Vlada prihvatila Istanbulsku konvenciju, a i Sabor će, čim prođe Uskrs.
Tako će, dakle, u budućnosti politički analitičari (oni pametnije vrste, koji tumače prošle događaje, a klone se predviđanja budućih) gotovo sigurno govoriti o burnoj 2018. godini i baš ovih nekoliko tjedana s prelaska zime u proljeće izdvajati kao ključne dane za zbivanja koja će se odvijati idućih mjeseci, ali i godina.
U ovih nekoliko tjedana, naime, svjedočili smo ubrzanom tečaju procesa stvaranja i razgradnje političkih lidera, procesu toliko razorno jasnom da bi se mogao predavati na fakultetima koji se bave političkom znanošću. Dva po funkciji glavna igrača na političkoj pozornici, šefovi dviju najjačih stranaka, na Istanbulskoj konvenciji su završno izbrusili svoj lik i djelo političkog lidera. Jednom je to, ne pukne li pod pritiskom Crkve uspjelo, a drugi je, čini se, sam i ničim izazvan sebi posjekao granu na kojoj sjedi i pada prema dnu demonstrativno držeći ruke u džepovima.
Kraj povlačenja
Ne bude li prevrata, a gotovo je sigurno da neće, Andrej Plenković će biti veliki politički pobjednik Istanbulske bitke. Čovjek za kojeg se ozbiljno i na osnovi bezbroj indicija sumnjalo da nema kapaciteta za lidera i da mu je politika oklijevanja jedini zaštitni znak, udario je šakom o stol kad se trebao još jednom povući pred ultrakonzervativnom strujom u vlastitoj stranci.
Ti isti ljudi koji su sad oko Konvencije na suprotnoj strani od Plenkovića su ga najvjerojatnije i doveli na čelo stranke kao potez očajnika koji ih ne može previše koštati u situaciji kad je politički bankrotirao Tomislav Karamarko. Plenković je u cajtnotu pred izbore 2016. godine mogao završiti samo na dva načina – kao gubitnik, pa bi se ambicioznog briselskog eurozastupnika desnica u HDZ-u riješila jednom zauvijek, ili kako iznenađujući pobjednik – pa bi HDZ ostao na vlasti, a Plenkovića bi, valjda, već nekako kontrolirali.
Drugi scenarij se ostvarivao sve do neki dan. Plenković se pred stranačkom desnicom uglavnom povlačio i odugovlačio, no na Istanbulskoj konvenciji koja je bizarno napuhnuta do razmjere oruđa za rušenje kršćanske civilizacije, odlučio je reći dosta. I bit će po njegovom.
Dakle, HDZ je definitivno dobio lidera. A ostali će morati biti tiho do nekog budućeg izbornog kraha.
Priča s vanjskom politikom i liderstvom je, pak, naličje prošlog tjedna. Jer, dok se Plenković unutar stranke jasno profilira u vođu, hrvatska vanjska politika ima bolni suficit liderstva koji je čini tragično-komičnim slučajem na europskoj pozornici. Naime, praktički u istom danu se dogodilo da je predsjednica u svom svečanom stilu objavila kako se telefonski čula s Putinom i ponovila poziv za posjet Hrvatskoj. Tu večer, međutim, EU se u odnosu prema Rusiji, zbog atentata u Velikoj Britaniji, praktički zaustavila pred samim početkom sveopćeg diplomatskog rata. Sama Unija je sljedeće jutro povukla veleposlanika iz Rusije, a slične mjere spremaju i mnoge članice.
A premijer Plenković, koji je sudjelovao na summitu, mora odgovarati na pitanja o pozivu koji je Kolinda Grabar-Kitarović uputila Putinu! Možda i može bizarnije, ali neće biti lako naći za to primjera. Čak i ako u obzir uzmemo Davora Bernardića.
I tu dolazimo do drugog »junaka« ove priče. Naime, kako sad stvari stoje, taj Plenkovićev izborni krah je malo dublje zakopan u budućnosti. Jer, SDP vodi Davor Bernardić. Davor Bernardić je bolno netalentiran za posao kojim se bavi. Dakle, politiku. No, stvari stoje i još gore. Jer su očito bolno netalentirani za taj isti posao i ljudi koji ga okružuju, a koji tvore ono što se naziva »vrhom stranke«.
Jer, samo ljudi koji su beskrajno netalentirani za politiku mogli su izvesti performans oko Istanbulske konvencije kakav je prošli tjedan izveo SDP. Dakle, u situaciji otvorenog rata unutar HDZ-a, u situaciji kad defacto Crkva poziva na pobunu protiv Andreja Plenkovića, Bernardić i njegovi su se potrudili (i uspjeli u tome!) pokazati kako je i SDP brod koji škripi i pušta na sve strane.
Presjele kokice
Dakle, imaš priliku uz kokice i pivo (sokić, svejedno) promatrati kako se direktan politički protivnik muči i rasipa vlastitu biračku bazu. Sve što trebaš napraviti je prosuti tu i tamo koju političku frazu o važnosti Istanbulske konvencije i uživati u prizoru. Ali, ne! Bernardić i njegovi su odlučili kako SDP neće glasati za ratifikaciju bude li Vlada imala na nju ograda – iako im je bilo jasno da ograde nemaju nikakvu pravnu težinu. I, naravno, progresivniji i manje poslušni članovi SDP-a su se javno pobunili. Pa je medijima, umjesto priče o drami u HDZ-u, dominirala priča o drami u HDZ-u – i SDP-u!
I nije to Bernardiću (i njegovima) prvi put da sami sebi pucaju u koljena kad za to nema nikakve potrebe. Skoro svakih nekoliko tjedana iz te »kuhinje« sleti neka izjava ili stav koju moraš triput provjeravati jer nisi siguran je li to zaozbiljno ili se netko samo dobro zeza.
Stoga je teren za Andreja Plenkovića trenutno, unatoč buci s (dijela) tribina, izrazito povoljan za igru. Najjača opozicijska stranka se guši u vlastitim bizarnostima i teško je za vjerovati da će u jednom trenutku Bernardić »sazrijeti« ili da će se makar okružiti ljudima koji razumiju tu čudnovatu igru koja se politikom zove. Ostatak opozicije – u ovom trenutku – ili je nedovoljno jak, ili, diplomatski rečeno, nedovoljno ozbiljan da ugrozi poziciju najdominantnije stranke.
A opozicija unutar nje je na priči oko Konvencije dobila poruku o tome da su u sadašnjem rasporedu snaga – drugotni.
Andrej Plenković, dakle, pred sobom potencijalno ima otvoreno i ne previše nemirno more, te potvrđenu poziciju stranačkog lidera. Ima tome već dobrih devet godina da je neki predsjednik/ca HDZ-a uživao u takvom trenutku.
U zemlji u kojoj uzbudljiva vremena nikad ne prestaju, sudbina tog Plenkovićevog prethodnika dobra je, međutim, opomena o prolaznosti.
