Na današnji je datum, 25. rujna, prije točno stotinu godina u Londonu umro hrvatski političar, publicist, novinar i urednik Frano Supilo. Od pravaša na rubu srbofobije postao je arhitekt hrvatsko-srpske koalicije koji je težak politički poraz doživio zbog lažne optužbe da je agent i špijun Kraljevine Srbije; prometnuo se u mađarona koji je s Ugarskom raskrstio zbog njene željezničarske pragmatike, bio je zagovornik jugoslavizma koji je istupio iz Jugoslavenskog odbora. Takva salta, a da pritom ostane ne samo politički relevantan nego da ostane središnjom figurom hrvatskog političkog života gotovo četvrt stoljeća, osim Supila mogao je izvoditi još samo Stjepan Radić dvadesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč svim svojim taktičkim mijenama Supilova je politika uvijek bila dosljedna: zalagao se za ujedinjenje hrvatskih zemalja i za izba- vljenje Hrvata i hrvatskih zemalja od vlasti Habsburgovaca. Hrvatsko pitanje središnje je pitanje njegova političkog djelovanja, a svoj je politički credo sažeo u članku koji je objavio 1893. godine u dubrovačkoj »Crvenoj Hrvatskoj«.

Taktičke promjene

»Ili će Hrvati pobijediti snagom svog vlastitog pokreta, ili će veliki događaji Monarhije riješiti hrvatsko pitanje kao dio jednog kompleksa, ili će vanjski prevrati oboriti Monarhiju. Mi se uzdamo u sve troje. A narod treba pripravljati, kad ga događaji pozovu da bude spreman. Malo ih je koji tako misle. A dan bi mogao doći iznenada. Bruke li narodu, ako ne će znati što da učini. Isprika je uzaludna. Sam je onda svoju sudbu napisao«, pisao je Supilo. Sva su njegova salta bile taktičke promjene koje je poduzimao ne bi li ostvario svoj strategijski cilj.

Supilo je rođen u Cavtatu 30. studenoga 1870. godine. Politikom je obilježen od svoje petnaeste. Za vrijeme posjeta prijestolonasljednika nadvojvode Rudolfa Dubrovniku bio je jedan od rijetkih koji je nadvojvodi zviždao zbog čega mu je zabranjeno školovanje u svim školama Austro-Ugarske. Ipak, lokalne vlasti tom težačkom sinu dopuštaju daljnje školovanje. Upisuje pomorsku srednju školu (izbačen zbog sukoba sa školskim vlastima), a završava poljodjelsku školu i zapošljava se kao putujući učitelj.

Nije dugo izdržao kao putujući učitelj, seljake je podučavao kako da suzbiju filokseru. Nakon pobjede autonomaša i Srpske stranke u Dubrovniku, Supilo 1890. pokreće tjednik »Crvena Hrvatska«. Deklarira se kao pravaš, starćevićanac. Njegovi su tekstovi oštro usmjereni protiv srpske politike, ali ne protiv Srba (njih naziva braćom) i to je novum u pravaškom odnosu spram Srba. Protivi se srpskom političkom ekskluzivizmu, tada kroz pokret Srba-katolika snažno prisutnom u Dubrovniku, i odbacuje srpsku politiku koja osporava i negira narodno i državno pravo Hrvatima. Svoj cilj, rušenje autonomaško-srpske vlasti u Dubrovniku je postigao, a kao nakladnik je financijski gotovo propao. Biti novinar, urednik i nakladnik u to doba, pa još u Dubrovniku, a ne Zagrebu, značilo je baviti se poslom koji nije lukrativan. Drugačije nije moglo ni biti. Nepismenih je u Dalmaciji bilo 83 posto, u Banskoj Hrvatskoj oko 66 posto. Supilo je svoj tjednik prodavao u 600 do 700 primjeraka. Novinarstvo i izdavaštvo shvaćao je onako kako su ih tada shvaćali mnogi u Hrvatskoj. Njemu novine nisu primarno bile sredstvo za širenje informacije nego sredstvo za širenje političke ideje i platforme, a ni jedne novine nisu imale tako snažnog političara na svom čelu kao one koje je uređivao Supilo. U to doba Supilo 1895. ulazi u vodstvo Stranke prava, ali nakon raskola s Josipom Frankom postaje jedan od vođa dalmatinskih liberalnih pravaša.

Luča i barjak politike

Veliki iskorak Supilo je napravio koncem 19. stoljeća kada seli na Sušak/Rijeku. U dogovoru s dioničarima Primorske tiskare preuzima »Hrvatsku slogu«. Njemu dioničari potpuno prepuštaju uređivanje lista, jamče solidnu plaću (kojom će vraćati dugove nastale izdavanjem »Crvene Hrvatske), a eventualnu dobit će vlasnici i Supilo ravnomjerno dijeliti. Supilo mijenja naziv novina. Isprva je u igri bio naziv »Mali list«, ali shvativši ograničenja pridjeva »mali« odlučuje se za »Novi list«. Taj pridjev »novi« označavao je novu politiku za koju će se list pod Supilovim vodstvom zalagati. Prvi broj »Novog lista« (od 1907. »Riječkog novog lista«) izlazi 2. siječnja 1900. na Sušaku. U programatskom tekstu Supilo piše »program ‘Novog lista’ bit će i ostati hrvatski program na načelima Stranke prava. Nastojat ćemo samo da se taj ne sastoji samo u vici ‘Živila slobodna, samostalno i ujedinjena Hrvatska’ nego na polaganom i neprekidnom radu«. Vrlo brzo Supilo se sudario s ograničenjima cenzure, već trećeg dana njegove novine, sredstvo kojim je iskazivao svoju političku platformu, sabotirala je kolportaža. Supilo »Novi list« seli u Rijeku i u tome je politički paradoks tadašnje Hrvatske. Rijeka je, ugarskom prijevarom zvanom »riječka krpica«, bila pod izravnom jurisdikcijom Ugarske, a ne Banske Hrvatske, a upravo zato što je bila u Ugarskoj, gdje su propisi o slobodi novinstva bili liberalniji nego li u Banskoj Hrvatskoj, Supilo seli »Novi list«. Njegove novine bile su luča i barjak nove hrvatske politike, bolnog trna u peti Habsburgovaca, a u godinama uoči Prvog svjetskog rata i dominantne promađarske politike u Banskoj Hrvatskoj o čemu je, upravo u tom kontekstu, pisao i Miroslav Krleža, spominjući »Supilov fijumanski ‘Riječki novi list’«, u »Zastavama«.

Pokrenuo je novine koje su bile središnje političke novine tog doba, a Rijeka je bila središte njegovog političkog djelovanja. Za Supila Rijeka nije tek grad, ona je strategijska hrvatska točka za ostvarenje i njegovog plana nacionalnog ujedinjenja, mjesto gdje se susreću Dalmacija, Istra i Banska Hrvatska, idealno mjesto za političko djelovanje, ujedno i mjesto ugroženo mađarizacijom i germanizacijom.

Riječka rezolucija

Do novog obrata u Supilovoj politici dolazi 1903. kada se formulira politika »novog kursa«, a čije je ishodište u Dalmaciji, tada na udaru germanizacije. Cilj je te politike ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje položaja unutar Austro-Ugarske, a u sklopu te protugermanizacijske politike taktički surađuje s Mađarima i Talijanima. Supilo se zalaže za hrvatsko-srpsku slogu, a zajedno s Antom Trumbićem najvažniji je tvorac Riječke i Zadarske rezolucije iz 1905. Riječkom rezolucijom podupire se ugarska oporba u ostvarenju državne samostalnosti, a ističe se zahtjev za osiguranjem samostalnog političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja Hrvata. Traži se nacionalno ujedinjenje, odnosno pripojenje Dalmacije Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, a taj zahtjev dolazi od političkih prvaka dalmatinskih Hrvata. Traži se uvođenje ustavnog uređenja, jamstvo političkih sloboda i izmjena Hrvatsko-ugarske nagodbe posebno u financijskome dijelu. Riječka rezolucija bila je prevrat u hrvatskoj politici. U njoj su sudjelovali političari iz svih hrvatskih zemalja, većine relevantnih stranaka (uz iznimku Frankove Čiste stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke braće Radić), kao i politički predstavnici Srba u Hrvatskoj. Rezolucija je rezultirala znatnim poboljšanjem odnosa hrvatskih i srpskih političara u Hrvatskoj, a posljedica toga bila je Zadarska rezolucija usvojena dva tjedna nakon Riječke.

Foto. S. DRECHSLER

Vrhunac te Supilove politike bilo je stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije s čije je liste izabran u Sabor 1906. godine. Sljedeće godine odustao je od svoje promađaronske politike i to zbog željezničarske pragmatike kojom je Ugarska htjela provesti jezičnu mađarizaciju na željeznici. Koalicija je pobijedila i 1908. godine, a nakon toga je uslijedio udar Habsburga na nju. Godine 1909. organiziran je Friedjungov proces nazvan po povjesničaru Heinrichu Friedjungu koji je u bečkom »Reichspostu« objavio seriju članaka protiv Koalicije i Supila. Protiv Supila je pokrenut sudski proces, zasnovan na dokumentima koje je falsificiralo austro-ugarsko poslanstvo u Beogradu, a kojim se njega htjelo prikazati kao agenta i špijuna Kraljevine Srbije. Moralno i pravno proces je doživio debakl, Friedjung je diskreditiran, a Supilo je pobijedio, ali je politički doživio težak poraz. Brojni članovi Koalicije su ga napustili, distancirali su se od njega, zbog čega je on napustio Koaliciju. Ona je pobjeđivala na izborima u Hrvatskoj do kraja postojanja Austro-Ugarske, uredno je za vrijeme Prvog svjetskog rata podržavala ratne kredite, a njen novi vođa Svetozar Pribićević zakrenuo ju je prema unitarnom jugoslavizmu.

Litoralni Hrvat

Prvi svjetski rat Supilo je proveo, kao i mnogi drugi slavenski političari iz Austro-Ugarske, u emigraciji. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih političara koji je mogao doprijeti do ruskog ministra vanjskih poslova Sazonov ili britanskog Greya, o njemu se govorilo kao o čovjeku kapaciteta za ministra vanjskih poslova. No, to je razdoblje njegovog konačnog osobnog i političkog sloma. Godine 1915. sastao se s predsjednikom vlade Kraljevine Srbije Nikolom Pašićem u Nišu i doživio duboko razočaranje. On je zagovarao južnoslavensko ujedinjenje na ravnopravnoj federalističkoj osnovi, a shvatio je da za Pašića ujedinjenje nije ništa drugo nego proširenje Srbije. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora u Londonu 1915. godine, a bio je i čovjek koji je razotkrio Londonski sporazum koji su sile Antante, zapadne zemlje u koje se toliko uzdao, sklopile s Italijom ne bi li ona ušla u rat na njihovoj strani. Spoznaja da bi po tom sporazumu veliki dio hrvatske obale Jadrana trebao pripasti Italiji, kao i spoznaja da su njime predviđeni teritorijalni ustupci Srbiji na račun Bosne i Hercegovine i Hrvatske ga je dotukla. Supilo, litoralni Hrvat, shvatio je da ono što bi se danas zvalo međunarodnom zajednicom, i to onom u koju se uzda, radi protiv njegovog temeljnog političkog cilja ujedinjenja hrvatskih zemalja i to na imperijalnoj bazi.

Nacionalni romantik

Zalagao se za demokratsko ujedinjenje jugoslavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost zasnovanoj na federalizmu buduće države. Osim s Pašićem zbog svojih se stavova sukobio i s većinom u Jugoslavenskom odboru iz kojega je istupio 1916. Na njegovo duboko razočaranje, posebno susretom s Pašićem, osvrnuo se Miroslav Krleža u eseju »Slom Frana Supila« iz 1928. godine. U tom se eseju Krleža osvrnuo i na Supilov jugoslavizam napisavši »Frano Supilo, koliko god je bio nacionalni romantik do posljednjeg trena svoga života i koliko god nije nikada otkrio jednostavnu istinu da su samo socijalne teze svijetla u današnjoj tmini, ipak je imao toliko pameti da ne laže sam sebi: on nije mogao deklamirati hrvatskim vojnicima po ruskim zarobljeničkim logorima kako će naše probleme riješiti sadrena štukatura Meštrovićevih kipova, i tako je logično istupio iz Jugoslavenskog odbora i ostao usamljen i sam«. Supilo je podržao Krfsku deklaraciju iz 1917. godine iako u njoj nije bilo definirano uređenje buduće jugoslavenske države. Shrvan porazima i duševnom bolesti umro je u bolnici u Londonu 25. rujna 1917. godine, sam i napušten. Posljednjeg dana života zatražio je toplu kupku, a kada je izašao iz kade naglo je posrnuo, klonuo i umro u 47. godini života. Njegovo tijelo osam je dana bilo doslovce na ledu, dok se nisu ispunili engleski propisi o kremiranju. Njegov je pepeo pohranjen u spremištu pogrebnog poduzeća, godinama zaboravljen, sve dok poduzeće nije nagovijestilo da će ga baciti u Temzu. Pepeo je preuzeo i svom ga domu čuvao Pavle Mitrović, a 1928. godine konačno je prevezen u Dubrovnik gdje je i sahranjen kao gotovo zaboravljeni velikan hrvatske politike.