Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
Ispis članka: 'Rijeka je u mnogo toga avangarda': Igor Mandić o današnjoj Hrvatskoj, iseljavanju, ljevici i desnici - Novi List

NoviList.hr

'Rijeka je u mnogo toga avangarda': Igor Mandić o današnjoj Hrvatskoj, iseljavanju, ljevici i desnici

Književnik i fenomenolog

11. veljača 2019 08:12

Napisao: Aneli Dragojević Mijatović

Mi državu nemamo, nismo suvereni, jer nemamo fiksirane granice, nemamo kapital i vraćamo se u Austro-Ugarsku. Austrija nam drži banke a Mađarska tehnologiju, naftu, plin, željezare... Prema tome, to je točno podjela po sistemu Austro-Ugarske, i mi države nemamo. To su bile iluzije mitomana 90-ih da će pukim drečanjem u jednom podrumu: »Mi raskidamo sve veze...«, da će dobit' državu

Foto Vedran Karuza

Književniku, kritičaru i fenomenologu Igoru Mandiću Sveučilište u Rijeci dodijelilo je počasni doktorat za izniman doprinos nastanku i razvoju kulturalnih studija u Hrvatskoj. Sam Mandić novinarima je kazao kako mu inicijativa riječkog Sveučilišta laska jer akademske zajednice bije glas da su autarkične.

Ovo je, dodao je, prvi put da akademska zajednica opaža nekoga izvan svoga bedema. S Igorom Mandićem razgovarala sam prošli tjedan na Rektoratu riječkog Sveučilišta, i to uoči same svečanosti. Tada je oprezno rekao da »još ne zna kako se osjeća jer tek mora vidjeti kako će ga ugledni ljudi primiti, hoće li ga ismijati ili biti dobrohotni.«

– Makar sam diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nisam se nikad bavio striktno akademskim poslom i bio u tom miljeu. A budući da su akademske zajednice autarkične, naročito ove fakultetske, koje su zatvorene, samorodne – one se razmnažaju unutar same sebe reproducirajući kadrove da bi oni reproducirali kadrove u istu jednu besmislenu i beskrajnu svrhu repetiranja uvijek istoga – onda je pravo čudo bilo da se netko dosjetio da se može baciti pogled preko granice tog autarkičnoga sela ili grada, ili utvrde, preko bastiona te autarkije. I da se primijeti nekoga tko sa strane, vidi vraga, radi možda neki sličan koristan posao, a na drukčiji način, dakako nepredviđen akademskim pravilima ponašanja i pisanja, nego na nekakav beletristički, spisateljski, intelektualistički potpuno samosvojan način.

Ali opet, kad se to malo bolje istraži, vidi se da zasniva nešto što je duboko istinski vezano s važnim temama koje se obrađuju baš u toj istoj autarkičnoj sredini. I kako je Odsjek za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci jedini takav u Hrvatskoj, zahvaljujući inicijativi nekih pisaca koji su istovremeno i akademski građani ovdje, rodila se ideja da se moju malenkost na taj način učini, više-manje simbolično, članom zajednice, a sa željom da to ima neki povratni efekt u javnosti, da se vidi kako akademska znanost nije učmala, dosadna, besplodna, samozatvorena i samoreproduktivna, nego da ona kao magnet privlači ljude koji su »nanjušili« važne teme iz tog istog kruga. Kad su mi kolege iz Hrvatskog društva pisaca, odnosno kada mi je prof. dr. Nikola Petković rekao da mu je sinulo i da ima podršku u toj ideji da me se podrži za počasnog doktora, ostao sam »paf«. No, dobro sam znao da imam golemi dokazni materijal da to uistinu zaslužujem jer tu je mojih 60 godina pisanja, od kojih je najmanje 40 grupirano oko tema koje su protokulturološke studije u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, pa čak i u europskom okružju, i prije frankofonog i angloameričkog kruga. Mnoge moje ideje, neću reći da ih je netko prepisao, ali kasnije su akademizirane na superuglednim sveučilištima po Americi i Engleskoj.

I kada sam usporedio te fakte, opet sam ostao »paf«, kako se to originalno kaže. A u tom mišljenju su me podržali i stručnjaci za dotičnu tematiku. Vrlo je suvislo obrazloženje dala gospođa Maša Kolanović (doc. dr. Maša Kolanović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, op.a.), također član akademske zajednice, koja je, i tekstualno, i kronološki usporedila moje pisanje s onim što se događalo u svijetu na temu kulturoloških, ne može se reći znanosti, nego zanimanja, jer ništa što je humanističko nije znanost. Znanost je nešto egzaktno, matematika, astronomija, kemija, fizika, a humanistika nije znanost, pa prema tome ni kulturologija nije znanost, nego je plod jednoga predenja svile iz dudovoga prelca, s time da nit odlazi u beskraj i ne koristi ničemu... Nitko od toga nije ispleo džemper ili kapu, jer ta nit koja beskrajno izlazi iz dudovog prelca, kao iz pauka kad plete svoju mrežu, nešto je naizgled besmisleno i nepotrebno, ali ako ste jedanput promatrali paukovu mrežu, kako se meni često događa na mom balkonu, da pauk razapne mrežu, recimo 75 sa 25 centimetara, i da je postepeno širi, dok ga svako jutro, svaku večer, svaki dan, promatram u beskrajnom čuđenju – je li to samo lovna mreža za sitne mušice, insektiće? E nije, ona ima neki svoj smisao koji je gotovo kao nekakav organski prikaz svemira. Ona je stvorena s jedne strane u malu korisnu svrhu preživljavanja te životinjice, pauka ili paučice, ne znam tko više prede, ali s druge strane daje jednu simboličku sliku ili predodžbu mučnoga, trajnoga, naizgled besmislenoga posla, kojega rade svi od Sizifa pa do pauka.

Foto Vedran Karuza

Znanstvena komponenta

U Rijeci ste davno objavili važnu kulturološku studiju?

– Svoj prvi veliki kulturološki rad, ozbiljan i uozbiljen, objavio sam još 1976. u Rijeci. Ovdje je dakle izašla prva moja knjiga na tu temu, a zove se Mitologija svakidašnjeg života, s podnaslovom Analitika imaginarnoga u masovnoj kulturi. Nešto slično nitko do tada nije bio poduzeo na jugo-prostorima, pa ni u prekograničnim zemljama za koje smatramo da smo u kulturnom dodiru Italiji, Francuskoj. Nije u to vrijeme, a kasnije jest. Ta knjiga, koja je jedinstvena, i tekstualno i grafički, počela je biti smatrana protokulturološkim djelom koje samim time zaslužuje da bude zapaženo. Rad na kulturološkim činjenicama nastavio sam iz godine u godinu, sve donedavno kada sam 2015. objavio zadnju knjižicu takvih kulturoloških skica Praskozor(je) u suton mojih dana, s podnaslovom Svaštice iz kulture svakidašnjice. Dakle, 1976. izašla je ta prva velika ozbiljna studija s velikim esejem o mitu i što on znači. Mit je po meni tada bio definitivna riječ za spoznaju svijeta, a ispostavilo se da je on samo jedna međupostaja, jer je mitografija vrlo brzo prerasla u fenomenografiju, a ova je preko semiologije postala kulturalni studij. I to sad izgleda vrlo apstraktno i teoretski paušalno, a moj je jedini cilj bio da budem efektni beletrist; ja se nisam bavio ni sa kakvim znanstvenim obrađivanjem, niti svojih tema, niti sam težio tome da stvorim znanstveni sistem koji bi to okoštao. Onih nekoliko pokušaja velikih okoštavanja sistema su me obeshrabili na početku jer sam vidio da su svi sistemi propali, od Foucaulta preko Barthesa do njihovih sljedbenika. Svi su se sistemi srozali sami u sebi. Zašto? Jer su sistemi. A ja sam se htio baviti samo literaturom, napisati dobre tekstove koji su čitljivi i koji se mogu čitati danas za sutra, i za 30 godina, a da budu jednako lako prohodni i zabavni, i da nešto malo dokazuju o svakidašnjici koju je proživio pisac, o svome vremenu i okolini.

Riječko sveučilište prepoznalo je u tome znanstvenu komponentu

– Tako je, i znanstvenu. Jer, u Rijeci je oformljen studij za kulturologiju. Ne znam kada i kako, i tko je rodonačelnik ili rodonačelnica svega toga; tko je prvi rekao »'Ajmo u okviru Filozofskog fakulteta otvoriti odsjek za kulturologiju…« Netko jest. Kulturologiju nemaju ni Zagreb ni Ljubljana, ni Beograd. Imaju kolegije u okviru nastave filozofije, ali posebni odjel ima samo Rijeka. I to je fenomenalno, neki živahni moderni duh se oformio ovdje u Rijeci. Dakle, ovo sveučilište dokazuje, ne samo da je u skladu s kretanjima u vremenu i prostoru svijeta, nego da svojim doprinosom, usprkos autarkičnosti akademske zajednice, može nešto pametno, konkretno i sustavno reći o svijetu u kojem živimo.

Je li Rijeka onda i dalje neka vrsta avangarde u Hrvatskoj?

– U ovom pogledu da, ne znam je li baš u svim pogledima. Što se tiče brodogradilišta ne, ali u ovom pogledu da. Zato mi je s jedne strane žao što baš ovih dana dobivam ovu simboličku potvrdu za svoje pisanje za koje je radne ljude baš briga; baš njih briga što tamo netko na fakultetu, ja ili netko drugi, drnda o semiologiji, strukturalizmu, kulturologiji, dok oni nemaju novca za svakodnevno preživljavanje svojih obitelji, jer su uništeni snažni veliki pogoni koji su bili vrlo pametno smješteni upravo ovdje u Rijeci i puno značili za ugled jedne tada snažne srednjeuropske države kao što je Jugoslavija. A mi smo danas kao Hrvatska, kako kaže jedan vicmaher, jedna od najboljih srednjevjekovnih država.

I svjedočimo raspadanju zadnjih ostataka industrije koju smo naslijedili.

– Naslijedili? Stvorili! Svi ti ljudi koji tamo rade 30, 40 godina su stvorili to i stvarali. Oni i njihovi očevi i djedovi. Nismo ništa naslijedili nego je sve to stvoreno rukama našega radnog naroda.

Mislim naslijedili iz bivšeg sistema.

– Taj bivši sistem je to stvarao, ali i pojam radnika bačen je u zapećak jer je jedan gospodin, historiografski mitoman, izbacivao pojmove iz opticaja pa je radnik postao djelatnik, a to nije samo tako naizgled bezazlena promjena riječi. Jer mijenja se dubinski pojam i sadržaj onoga što biće proizvodi i kako živi. To je samo jedan mali primjer kako je to što smo naslijedili promijenjeno silom jedne bezglave nacionalističko-mitomanske politike.

Imamo Sabor

Pisali ste o smrti. Danas neki ekonomisti tvrde da cijelom društvu prijeti eutanazija, misleći pritom na iseljavanje, negativne demografske trendove, slabe institucije itd.

– Takva se apokaliptična uvjerenja ponavljaju kroz historiju. Svaki veći vojnopolitički ili ideološko-vjerski raskol kroz povijest zapadne ili istočne Europe izaziva slična shvaćanja: »Kuku-lele, sve se raspalo, sve je propalo...« Kada su barbari osvojili Rim, filozofima i piscima onog vremena se činilo da je nastao sumrak svijeta, a oni koji su vjerovali, jasna stvar, u biblijska proročanstva - druge partije nije bilo - prihvatili su to gotovo kao dokaz da je nastupilo apokaliptično vrijeme. Prema tome, osjećaji krize se neminovno ponavljaju, i kao fakat, i kao osjećaj.

Foto Vedran Karuza

Je li to neki paradoks, da imamo državu, no kako ona prodaje imovinu, kao porezni obveznici imamo sve manje?

– Mi državu nemamo, nismo suvereni, jer nemamo fiksirane granice, nemamo kapital i vraćamo se u Austro-Ugarsku. Austrija nam drži banke a Mađarska tehnologiju, naftu, plin, željezare... Prema tome, to je točno podjela po sistemu Austro-Ugarske, i mi države nemamo. To su bile iluzije mitomana 90-ih da će pukim drečanjem u jednom podrumu: »Mi raskidamo sve veze...«, da će dobit' državu. E, to ne ide tako, tek se onda počinje krvariti, kad prođe stanovito vrijeme. Prvi šok euforije je kriv za sve krvave posljedice koje su nastupile 10, 20 godina nakon toga. A iseljavanje? Svijet se stalno seli. I mi smo se doselili ovamo i pola Europe odselilo je u Ameriku... To je jedan neminovni proces razmjene naroda, gena, plemena. Dakako da oni koji su time pogođeni mogu zbog toga žaliti, očajavati, ali država je tu nemoćna jer nema mehanizma da zadrži dovoljan broj ljudi da bi se stvorila kritična masu stanovništva za formiranje prave države. Mi imamo Sabor, a nemamo državu.

Ključne poluge imovinske su prodane.

– Da. Najprije je počela rasprodaja domaćim kriminalcima, kao dar za njihovu euforiju i za podržavanje mitomanske retorike o sretnoj Hrvatskoj kad se otcijepi od Jugoslavije. Najprije je tima koji su najviše drečali, za koje mi čak i ne znamo, nego znamo samo za onih desetak najistaknutijih, rasprodano nacionalno državno i društveno vlasništvo, ili dato budzašto, kao polog za njihovu vjernost, a nakon toga je došla prekupnja svih važnih strateških resursa ove zemljice, jer je to i bio cilj zapada, da razbije sve što je bilo istočno i što se usuđivalo nazivati socijalističkim. To je trebalo zatrti do zadnje trunke prašine.

Pa kako će sve to završiti?

– Loše. Svaka povijest završava loše, svaka povijesna epoha završava loše. Nema sretne povijesti. Što je bilo nakon tridesetogodišnjeg rata, stogodišnjeg rata? Opet nesreća koja se perpetuira u nekim lažnim mirovnim sporazumima, ali se sve svaljuje na leđa jadnoga naroda koji tegli. Boriti se i buniti ne zna jer ga nema tko povesti.

Gdje je javni intelektualac?

– Tko ne želi biti javni intelektualac, neka bude privatni; tko nije javna drolja, neka bude za po kućama, privatna. Prema tome ta distinkcija ne važi, ne stoji. Svak' se bori za egzistenciju kako zna, od pisanja je teško živjeti, a teško je živjeti i od postolarstva, kopanja kanala, nije lako biti ni računovođa u nekoj firmi... Nema lagodnih zanimanja.

Udruženi rad

Je li bolje biti freelancer ili vezan ugovorom?

– Kako u kojem vremenu, freelance je pojam koji se osamostalio tek u ovoj novoj Hrvatskoj. Prije to nismo imali osim iznimnih slučajeva ljudi koji su se ponosili time što se ne žele vezati ni uz jednu organizaciju udruženog rada pa su onda nakon 30 godina, kada su trebali ići u penziju, kao jedan moj poznati prijatelj, počeli kukati kako to da imaju penziju tisuću kuna... I onda mu ja lijepo objašnjavam: Pa čovječe, jesi se hvalio 30 godina da si slobodnjak, ali nisi plaćao nikakve poreze ni dodatke, nego si bio učlanjen u strukovnoj organizaciji u kojoj su te tretirali na najnižoj razini po prinosima, i sad se po tim prinosima računa tvoj do-prinos društvenom zbiru, i ispada da ti je penzija mizerna. To može biti jer nisi doprinosio društvu, jer nisi bio uključen u organizaciju društvenog rada.

Danas je prekarni rad sve češći.

– Svi smo uvijek bili osuđeni na prekarni rad. Što sam ja znao kada sam završio fakultet hoću li moći preživjeti s time ili mi je ta diploma samo da je izvjesnim u wc-u...

Ne dam se iščupati

Foto Vedran Karuza

Svi koji se ne mogu zaposliti ovdje odlaze, no je li pisac, novinar, svatko tko živi od riječi, pa i glumac, dodatno zarobljen, da tako kažem, tržištem vlastitog jezika? To je neki antejski moment silom prilike. Možeš strani jezik govoriti, naučiti govoriti, ali ne savršeno u smislu suptilnosti prenošenja misli, osjećaja...

– Apsolutno točna konstatacija, osim za genije koji su u stanju savršeno se prebaciti u jezik. Ima pet-šest velikih primjera ljudi koji su kao stranci, nekoliko Rumunja koji su u Francuskoj napravili fenomenalne karijere na francuskom, Poljaka u Engleskoj, da sad ne nabrajam sve... Osim, dakle, par genija, drugi ljudi koji ovise o riječi bitno su osakaćeni odlaskom iz zemlje. Zato se ja nisam nikada dao odavde iščupati. Tjerali su me, pokušavali namamiti u emigraciju, raznim udbaškim provokacijama, podmetanjima, ali sam rekao da neću prepustiti ovu domaju ustašoidnim udbašima. Prema tome sam opstajao, usprkos malim povremenim batinama koje sam dobijao. Do sad me još nisu nasmrt prebili, ali što nije rečeno da neće.

Pada mi na pamet, Knifer je otišao u Pariz već u godinama, i bilo mu je lijepo…

– Slikari lakše preživljavaju i muzičari, njihov jezik je apstraktan, ali svugdje prihvatljiv.

Nemam iluzija 

Enzo Traverso u »Melankoliji ljevice« opisuje kako se ljevičarske revolucije hrane svojim porazima i nikad ne odustaju. Ključan je, ne pojam nostalgije, već pojam melankolije, kao patološke tuge (Freud) koju ne želimo preboljeti.

– Mislim da je to patetično pojednostavljivanje nečega što je vrlo praktično: nema tko financirati ljevicu, samo se o tome radi. Desnica je fantastično podržavana krupnim kapitalom, bila i ostala. A ljevica je uvijek ovisila o nekom izvoru bogatstva preko granice. Primjer je bio SSSR. Bez moćne centrale koja može financirati te tužne melankolike ili melankolične jadnike, uzalud je zdvajati nad ljevicom.

Znači i tu put do srca birača ide preko kapitala?

– Da, ovisno o tome čiji kapital i kako je upotrijebljen. Dakako da će mi svi reći, i ja sam sebi, da je kapital koji je SSSR svojevremeno ulijevao u desetine svojih ovisničkih zemalja također imao svoju pokvarenu svrhu jer je težio da tim putem dominira nad određenim zemljama, nametne svoj sistem i da ih eksploatira. Nema sumnje da je sovjetski sistem, podržavajući lijeve pokrete po svijetu, tražio prilike i mogućnosti za eksploataciju dotičnih zemalja, njihovih resursa, blaga, bogatstva, ruda, čega već ne. Nemam ja tu nikakve iluzije. Pare se ne daju bez razloga, a da se ne bi oplodile. Prema tome, idejni pokret treba platiti, ali ga treba i oploditi, i na kraju naplatiti. Zvuči cinično, ali cijeli svijet je takav, ciničan.

Onda je ljevica definitivno osuđena na propast.

– Nije. Prestanimo govoriti o ljevici i desnici. Treba pronaći neki način življenja i izražavanja koji nas neće toliko ograničavati. Čim se svrstavamo tako pod jedan barjak, odmah smo ograničeni strojevim korakom, marševskim poretkom, ili obrnuto, razvijanjem zastava, opet u neku korist i za nekoga. A najmanje za sebe. Ili Sjaši Kurta da uzjaše Murta. Ali, jednostavno treba prestati živjeti u toj paničnoj podjeli lijevo-desno.

Pa ima li kakve ideje na vidiku?

– Ideje buknu tamo gdje ih se najmanje očekuje, odnosno rasplamsaju se do požara baš onda kada se ne planira i na mjestima koja nisu predviđena. Ne mogu ništa reći, nisam vidjelac. Nisam vidio socijalističku gospu, prema tome ne mogu reći da mi se javlja i da mi daje neke lekcije. To su hirovi povijesti u kojima su ljudi nošeni kao slamke na vjetru. »Originalna« metafora, ali neka se zna.

Pojam 'postjugoslavenski' je korisna ironija

Kako doživljavate pojam 'postjugoslavanska književnost'. Što je to?

– Ne postoji kao cjelina, ali se može kao jedna ironijska 'peceta', kako bismo rekli, prišivati onome tko to želi. Ja isto za sebe mogu reći da sam postjugoslavenski, utoliko što sam preživio Jugoslaviju, ali apsolutno u hrvatskom jeziku, na hrvatskom terenu, kod hrvatskih izdavača i kod hrvatske publike, makar je moja publika rasuta po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. A pojam postjugoslavenski je možda jedan mali, slabašni pokušaj da se nešto obnovi, ali to je teško, jer, da upotrijebim jednu staru metaforu, pastu za zube kada jednom iscjediš, više je ne možeš vratiti u tubu. Tako je i ovdje iscurila krv i ne možeš je vratiti natrag mehaničkim putem, šakama, žlicama, zdjelama... Gotovo je. Ali kao jedna mala ironija... Da. Te ironije su ponekad korisne jer one dovode do bjesnila one koji zabranjuju sam pojam 'jugoslavenski' pa čak i u tom vrlo slaboj metafori 'postjugoslavenski'. Da razljutiš jednu ustašoidnu grupaciju, vrijedi malog izazova.

Eskapistička funkcija književnosti

Zašto ima tako puno selfhelp literature?

– Pa kad treba ljudima.

A zašto im treba?

– Pa jer ne znaju ništa pametnije.

Bježe li od problema?

– U sve se bježi, što god je itko čitao. I tko čita Flauberta bježi. Jedino tko čita Homera taj ne bježi jer je to teško. Ili Dostojevskoga. Ali 90 posto štiva je bježanje i ima svoju eskapističku funkciju koja nije uvijek za preziranje ili negiranje. Ono ima neku svoju, gotovo higijensku funkciju i pomaže ljudima da nađu neke oslonce u životu.