Odjeci sramnoga saborskog neuspjeha

Puhovski: Oni bi htjeli da NDH bude država hrvatskog naroda, ali da hrvatski narod ne bude genocidan

Boris Pavelić

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Pod znakom križa ubijeno je možda najviše ljudi u povijesti, ali opet je kršćanstvo donijelo mnoge dobre ideje i napredak. Slično je s crvenom zvijezdom. Zvijezda i križ ambivalentni su simboli, koji nekima mogu značiti nešto dobro, nekima nešto loše, kaže Puhovski



Ako je Nezavisna država Hrvatska doista bila država hrvatskog naroda, onda je hrvatski narod genocidan narod. Točka – tako filozof Žarko Puhovski odgovara promotorima ustaškog znakovlja u Hrvatskoj, ponajviše onima koji su ustaški pozdrav stali vješati po Jasenovcu. »Ja ne mislim da je NDH bila država hrvatskog naroda, pa otud ne mislim ni da je hrvatski narod genocidan narod. A oni bi htjeli da NDH bude država hrvatskog naroda, ali da hrvatski narod ne bude genocidan. A to ne ide«, dodaje Puhovski.


Kaže kako je reakcija vlasti na postavljanje sporne ploče tipičan primjer pokušaja »kontrole štete«.


– Na saborskome odboru pokušali su izbjeći potpunu sramotu, ali problem nisu riješili, a i to je sramota. No, bar je indirektno ispravljena nespretna premijerova formulacija kako je »Za dom spremni« u Jasenovcu »delikatno pitanje«. Jer, klanje može biti bilo što, samo ne može biti delikatno. Cijela se rasprava odvijala u sjeni tog nekakvog povjerenstva koje bi problem trebalo »zauvijek« riješiti, premda je unaprijed jasno da to nije moguće. Riječ je dakle o jednoj vrsti »loše beskonačnosti«, koja se može razvlačiti mjesecima, dok se ne ohladi, predviđa Puhovski.




Povjesničar Tvrtko Jakovina za naš je list ocijenio kako događaji vezani uz jasenovačku ploču pokazuju »da se dio hrvatskoga društva ne želi odreći ustaštva«.


– Bio je to pokušaj normalizacije i ublažavanja ustašije. Nevjerojatno mi je da se oko takvog pitanja dobiva ovakva vrst reakcije, nekakva normalizacija ili kompromis, kaže Jakovina. Doduše, dodaje, »kada ste 25 godina takvim idejama davali pravo građanstva, i to ne s margine, nego iz mainstreama, tada nije čudno da se ovo događa. Ako nikada nije bila zazorna predodžba da onaj tko želi biti takozvani ‘veliki Hrvat’ treba njegovati antisrpske ili ekstremističke osjećaje, tada nije čudno da imamo ovakvu situaciju«, konstatira Jakovina. Hrvatska u ovome trenutku, kaže on, radije trpi kritike iz susjednih država i od utjecajnih zemalja, nego što je spremna prekinuti tolerirati ustaštvo.


– To šteti ovoj zemlji, i na unutarnjem i na međunarodnom planu, a i povijesno je pogrešno, upozorava povjesničar Jakovina.


Močvarno stanje


Zagrebačka povjesničarka i židovska intelektualka Julija Koš, čiji su preci ubijeni u Holokaustu, nedavno je poslala otvoreno pismo predstavnicima vlasti tražeći – bez odjeka – da jasno osude postavljanje ploče u Jasenovcu. Za naš je list ocijenila kako bi »zapravo bilo dobro ako bi nedavni drastičan potez ustaških provokatora označio svojevrsno puknuće trulog čira, vrhunac krize, jer nova salonska desnica na ‘vlasti’ tome uporno ne staje na kraj«. Koš naglašava kako bi »vlast – predsjednica i premijer – u normalnoj državi morali iskazati stav»«, a činjenica da to ne čine »očit je odraz općeg močvarnog društvenog stanja«.


– Samo time se može objasniti što premijer ovo skandalozno proglašava »delikatnim« pitanjem… U takvim okolnostima, drži Julija Koš, »saborski odbor nije za sada ni mogao mnogo više, suočen s latentnim podrivanjem zdesna i uglavnom mlitavošću slijeva, te grobnom šutnjom ili oklijevanjem predstavnika koji bi trebali zastupati nacionalne zajednice žrtava – Židove, Srbe i Rome.«


Tvrtko Jakovina dijeli ocjenu kako vlast, koja ima i moć i ovlasti da skine ustaški pozdrav s jasenovačke ploče i prekine veličanje ustaštva, »pokazuje slabost« i ne uspijeva donijeti brzu i jasnu odluku. Upitan može li se veličanje ustaškog pozdrava shvatiti kao otvorena prijetnja, odgovara protupitanjem: »A kako bi se drukčije shvatilo?« I nije, napominje, riječ o prijetnji samo Srbima: »Ustaštvo je ekstremistička politika koja je likvidirala sve svoje neprijatelje, a bila je usmjerena protiv svih manjina, i protiv barem pola Hrvatske«. »Ako se s tim stvarima igrate, ako vraćate iste simbole iz 1941., tada ne možemo drugo nego pretpostaviti da to nije odvojeno od onoga što se tada događalo. To su, naprosto, iste stvari«, ocjenjuje Jakovina.



Crvena zvijezda usporediva s križem


Apsolutno treba zabraniti znakovlje zločinačkoga ustaškog režima, ali crvenu petokraku zvijezdu ne, jer je ona ambivalentan simbol, usporediv više s križem, nego sa simbolima NDH, drži Žarko Puhovski. – Pod znakom križa ubijeno je možda najviše ljudi u povijesti, ali opet je kršćanstvo donijelo mnoge dobre ideje i napredak. Slično je s crvenom zvijezdom. Zvijezda i križ ambivalentni su simboli, koji nekima mogu značiti nešto dobro, nekima nešto loše, pa budući da su takvi, ne vidim jake argumente za njihovu zabranu. Ustaše, pak, naprosto nikada ništa dobro nisu donijele, a njihovi su simboli – simboli zla. I zato ih treba zabraniti, argumentira filozof.


Julija Koš, pak, napominjući da je ustaški pozdrav oživljen »u tragičnim okolnostima agresije na Hrvatsku«, podsjeća kako njegovi promicatelji danas tvrde kako – »nisu fašisti«.»Nekadašnji ustaše zločinom su se ponosili, današnji pronositelji ustaškog pozdrava kažu da nisu i ne žele biti fašisti. Dakle, drastičan ustaški simbol su usvojili bez namjere kontinuiteta ustaštva – a kakva im namjera jest bila? Ako su pogriješili iz neznanja, tijekom posljednjih četvrt stoljeća mogli su odbaciti ustaški pozdrav«. No Julija Koš u to ne vjeruje:


– Nije to, dakako, baš tako naivno i nevino… Jer, javno se prijeti da skidanje jasenovačke ploče s notornim ustaškim znakovljem neće proći »bez otpora« – oružanog? – i najavljuje se neustavni referendum koji bi ustaški pozdrav proglasio legalnim.«


Nostalgija desnice


Jakovina smatra kako dio razloga za neuspjeh društva da odbaci ustaštvo jest u tome što je u Hrvatskoj, a u medijima naročito, prihvaćena pretpostavka kako je istina uvijek »negdje između« dvije suprotstavljene strane.


– Ali mi društvo moramo graditi na temelju istine i fakata, a ne na temelju toga, da tako kažem, navijam li ja za Dinamo ili Hajduk. Nenormalnu smo situaciju prihvatili kao normalnu. Tvrditi da u Jasenovcu nitko nije ubijen – to je postalo normalno. A ako i to može biti prihvatljivo, onda je sredina negdje u tome da se kaže kako u Jasenovcu i nije bilo baš tako strašno, premda možda netko i jest poginuo. Takve tvrdnje naprosto ne mogu biti normalne, jer nisu istinite, nisu faktički točne, gotovo ljutito govori Jakovina.


Žarko Puhovski kazat će kako je nostalgija hrvatske desnice za ustaštvom manje posljedica želje za ponavljanjem pogroma iz razdoblja NDH, a više »rezultat potpune dezorganiziranosti i odsutnosti svakog suvislog programa«. Problem je, međutim, u tome što je ne samo očito kako HDZ nema ništa protiv ustaštva, nego »ta stranka momentalno nema ništa ni protiv čega«.


– Plenkovićev šarm počiva na tome da nije ni protiv čega, niti je za bilo što. On je protiv radikalizma, ali i protiv radikalnoga suprostavljanja radikalizmu; dakle – protiv vlastitog posla. Uvijek ponavljam – Plenković je HDZ-ov Ivica Račan. Njegovu varijantu Račanovog »Odlučnog možda« mogli bismo formulirati ovako – »To je ozbiljan problem, dajte da o njemu razgovaramo preksutra«, ironizira Puhovski. Što se HOS-ovaca tiče, Puhovski podsjeća da su, neovisno o ponašanju u ratu, koristili »čisto i isključivo ustaški znak«, a »to otvara uvijek isto pitanje: ako tvrdite da je ćirilica zagađena time što je polovina dokumenata JNA njome pisana, kako je onda moguće da pozdrav ‘Za dom spremni’, koji nije postojao nikad prije NDH, nije zagađen ustaškom upotrebom? Ta je logika tragikomična.« Sve u svemu, zaključuje Puhovski, sramni neuspjeh vlasti da onemogući ‘Za dom spremni’ »ide k tome da se stvar normalizira, da se takvi incidenti prihvate kao nešto s čim ne treba pretjerivati, ali ako tu i tamo netko i napravi nešto slično, nećemo se previše uzrujavati«. A potom, rekli bismo, što se izrodi, izrodit će se.