Hrvatski studiji pred izazovima

Profesor filozofije dr. Tomislav Janović: ‘Hrvatska akademska zajednica je incestuozna’

Ljerka Bratonja Martinović

snimio Denis Lovrović

snimio Denis Lovrović

"Događa se kršenje autonomije unutar sveučilišta, u odnosu na pojedine sastavnice. Paradoksalno, država koja bi se u tako nešto morala umiješati, jer mora brinuti za zakonitost postupanja i u akademskoj zajednici, ona o tome šuti, a Barišić se već nekoliko puta vrlo nespretno pozvao na sveučilišnu autonomiju pokušavajući na taj način opravdati svoje nemiješanje."



Štrajk na Hrvatskim studijima prekinut je nakon što ga je sud proglasio nezakonitim, ali među zaposlenima i dalje vlada ogromno nezadovoljstvo i nesigurnost za radna mjesta. Tako stanje na Hrvatskim studijima opisuje dr. Tomislav Janović, profesor filozofije i povjerenik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja na HS-u. Glavni im je zahtjev promjena sastava Znanstveno-nastavnog vijeća, gdje trećinu danas čine ljudi koji nisu zaposleni na HS-u. Sve se to događa u godini u kojoj Hrvatski studiji trebaju na temelju novog programa proći reakreditaciju da bi dobili dopusnicu za rad.


– Osjećamo se nesigurnima jer se objavljuju natječaji za radna mjesta, a još nisu formirana ni povjerenstva za izradu studijskih programa. To je kao da idete plaćati majstore unaprijed, a tek onda vidjeti treba li vam uopće majstor. Primljeno je više od 20 ljudi, što potpuno mijenja lice ustanove, a da još ne postoji koherentna vizija te ustanove.


Koja se radna mjesta popunjavaju?




– Od savjetnika pročelnika, što nemaju ni puno veće ustanove, do poslijedoktorantskih mjesta za točno ciljane grane, na primjer iseljeništvo. Dio kolega je zabrinut jer ne znaju zašto se to radi, tj. ne vide nikakvu vezu s reakreditacijom koja nas čeka krajem godine. I što je najvažnije, nitko ne vidi razlog zbog kojeg bi postupak transformacije studijskih programa trebao voditi netko drugi, a ne sami zaposlenici. Mi bismo to napravili bez problema. Bili smo najbolje ocijenjeno društveno-humanističko učilište, imamo resurse za to.


Takvo Vijeće je imenovano s nekim ciljem, provedbe programa aktualnog pročelnika?


– Imenovanje vijeća je opravdano potrebom donošenja akata ustanove i novih znanstveno-nastavnih programa u skladu s vizijom imenovanog pročelnika, ali u tome ne sudjeluje većina zaposlenih u znanstveno-nastavnim zvanjima. Zamislite da na bilo kojem sveučilištu netko drugi umjesto vas odlučuje čime ćete se baviti, što ćete predavati i koji će biti profil institucije…


Tu ima osobnih motiva


Stalno se provlači teza da je to osobni obračun osnivača HS-a, Ante Čovića, Mislava Ježića, Pave Barišića, s bivšim kolegama. Koliko u tome ima istine?


– Teško mi je to reći; to je za sada spekulacija. Ali pitam se tko bi u jednoj normalnoj sredini izabrao te ljude da vode glavnu riječ u transformaciji ustanove u kojoj rade osobe s kojima su u izravnom sukobu, višestrukom i  višegodišnjem. To je bila ogromna greška. Sad više ne  možete uvjeriti javnost da tu nema osobnih razloga. Bilo bi puno pametnije rektoru da nije stavio Čovića i Ježića u tijela koja trebaju odlučivati o ključnim pitanjima HS-a. Ako pored toga znamo da je ministar Barišić odbio izvršiti nadzor nad postupanjem rektorata u odnosu na HS, što je sindikat tražio, ne možete se oteti dojmu da tu ima osobnih motiva.


Koji bi bio njihov interes uništiti Hrvatske studije?


– Ja to ne mogu do kraja dokučiti. Govore da se HS treba profilirati da bi program odgovarao imenu. Kao prvo, u tom slučaju bi trebalo nestati svih odjela osim kroatologije, a kao drugo, ne vidimo da se nije moglo uklopiti ideju jačanja kroatistike u postojeću koncepciju HS-a. Pri transformaciji iz centra u odjel, argument je bio da će se tako lakše doći do fakulteta. Zanemarena je činjenica da u Zakonu o znanosti i visokom obrazovanju eksplicitno stoji da odjel izvodi nastavu u jednom znanstvenom polju ili interdisciplinarnom području. A na HS-u se nastava izvodi u sedam polja! Dakle, ako se želi poštivati zakon mora se ili poništiti odluka o transformaciji u odjel ili ukinuti svi postojeći odsjeci, osim jednog.


Je li ukidanje odsjeka moguća opcija?


– Još uvijek ne vjerujem da bi se to moglo dogoditi, da bi netko išao ukidati šest odsjeka. U posljednjih godinu dana govori se da će svi ostati na svojim radnim mjestima. To je nemoguće ako se namjerava provesti zakonska odredba o odjelu, a osim toga dio ljudi je već izgubio posao, nisu im produženi ugovori o radu.


Je li moguće da HS ostane bez dopusnice za rad?


– Godinu dana radili smo na dvopredmetnim diplomskim programima; sav taj posao postao je uzaludan rektorovom odlukom iz veljače 2016. Jedna zdrava institucija pretvorena je preko noći u ustanovu-slučaj. Ako je Agencija potpuno nezavisno tijelo, trebala bi pažljivo pogledati što se to dogodilo na HS-u i koja je kvaliteta novih programa. Bez dopusnice vjerojatno nećemo ostati, ali brine me način na koji se sve to radi, i to što dio zaposlenih u tome ne sudjeluje. Vlada dojam da postoje zaposlenici prvog, drugog i trećeg reda. To je u jednoj akademskoj ustanovi nečuveno.


Opravdano se bojimo za radna mjesta


Vaš je štrajk sud proglasio nezakonitim. Na temelju čega očekujete da bi Vrhovni sud mogao presuditi drukčije?


– Na temelju sudske prakse da se gospodarski i socijalni interesi ne tumače usko i rigidno, da se ne svode na plaću i regres, nego da se uzme u obzir ono što utječe na te interese. A u našem slučaju to je nemogućnost sudjelovanja u kreiranju nastavnih i znanstvenih programa. Sindikalni pravnici kažu da se sudska praksa mijenja, i da Europska unija upozorava da je takvo rigidno shvaćanje protivno Europskoj socijalnoj povelji. I dalje smo uvjereni da smo štrajkali radi zaštite naših socijalnih  i ekonomskih interesa i prava. Sudsko vijeće nije znalo prepoznati da rektorova odluka o izbacivanju dobrog dijela zaposlenika iz ključnih tijela ustanove direktno pogađa te zaposlenike koji se opravdano boje za svoja radna mjesta.


Zašto  je onda tako malo zaposlenih štrajkalo?


– Iz straha od otkaza. Daleko je širi krug nezadovoljnih.


Vi se ne bojite otkaza?


– Svatko je zabrinut za radno mjesto. Krenuli smo u štrajk s čvrstim uvjerenjem da je zakonit, ali smo bili svjesni određenog rizika. Štrajk je sredstvo pritiska koje je legitimno i legalno, i tome smo pribjegli kad su sva druga sredstva bila iscrpljena. Ne vjerujem da bi se u jednoj akademskoj sredini problemi rješavali otkazima.


U slučaju negativne odluke Vrhovnog suda, što vam preostaje?


– Pokušat ćemo uvjeriti sveučilišnu i širu javnostu u to da bi se Znanstveno-nastavno vijeće trebalo formirati u skladu sa zakonom, pravilnicima i dobrim običajima. Nadamo se da bi rektor to mogao prihvatiti i nadopuniti to tijelo svim osobama u  znanstveno-nastavnom zvanju te predstavnicima drugih zvanja.


Što bi u slučaju da se formira takvo vijeće bilo s Grčevićevim programom? Bi li on mogao proći?


– Program smo vidjeli u  vrlo općenitom obliku. Ako bi on podrazumijevao tranformaciju do neprepoznatljivosti postojećih studijskih  programa, onda vjerojatno ne bi dobio podršku. Ako bi bio kompromis između nacionalnih i interdisciplinarnih sadržaja, što smo od početka htjeli, Vijeće bi ga sigurno podržalo. Pogledajte izvorni program iz 1992.,i vidjet ćete da je on sličan takvom kompromisnom prijedlogu. Neki predbacuju »starom« Vijeću da je postojala namjera ukinuti kroatistiku, mijenjati naziv ustanove i sl. To su čiste gluposti.


Nizu studija na HS-u, od filozofije, psihologije, do sociologije i  komunikologije, može se pripisati multipliciranje studija na sveučilištu, zbog čega je Rektorat filozofiji odredio nultu upisnu kvotu. Može li to biti legitiman razlog ukidanja studija?


– Apsolutno ne. Postoje mnoga sveučilišta u svijetu s dva ili tri studija filozofije sasvim različitih pristupa. I zagrebački su se studiji razvili u različitim smjerovima i u nekom su smislu komplementarni.


Je li moguće da su vaši potpisi na prijavi protiv Barišića bili razlog određivanja nulte kvote?


– Moguće jest, a je li vjerojatno, ne znam.


Vlada i Sabor nisu poštovali odluke


Kako ste kao jedan od potpisnika te prijave doživjeli ignorantski stav vlasti prema aferi Plagijat?


– Vlada i Sabor nisu poštovali odluke tijela koje je Sabor sam ustrojio. Način na koji je to obrazloženo je potpuno neprimjeren, velika većina građana je to doživjela kao izliku, kao spašavanje vlade od rekonstrukcije. Zastrašuje način na koji je vođena rasprava, ona je bila sve samo ne stručna i korektna.


I vama je spočitano da ste napredovali na temelju nepostojeće knjige, koju ste izdali tek nekoliko godina kasnije?


– Prvo treba vidjeti tko je to iznio: prorektor Čović koji je i sam prijavljen zajedno s Barišićem, ali (za razliku od Barišića) prijava protiv Čovića nikad nije procesirana od strane Nacionalnog etičkog odbora. Knjiga je u trenutku izbora postojala u obliku recenziranog rukopisa, što postojeći propisi dopuštaju. To što smo moj koautor i ja mijenjali rukopis popravilo je kvalitetu knjige. Točno je da je ona izašla u opsežnijem obliku nego što je prvobitno zamišljena, ali to je uobičajena praksa vani, gdje ljudi predaju dio rukopisa, pa ga prošire nakon recenzije, naravno uz suglasnost recenzenata. Ne vidim da je time počinjen ikakav etički prijestup.


Koliko je rašireno plagiranje na sveučilištu? Je li to uvriježena praksa u našoj akademskoj zajednici?


– Mogu reći svoj dojam, jer relevantnih istraživanja nema. Predajem akademsku pismenost, znam da studenti često posežu za tim nedopuštenim sredstvom, a očito je da za njim posežu i znanstvenici i sveučilišni nastavnici. Problem je u tome što je kontrola vrlo loša. Postojeća tijela nemaju adekvatnu infrastrukturu, na mnogim fakultetima ne postoji softver koji bi pomogao u otkrivanju plagijata, a ni kodeksi nisu ujedačeni. Najveći je ipak problem nedostatak volje da se akademska zajednica s tim uhvati ukoštac, i što smo premala zajednica, incestuozna, metaforički rečeno. Svi se predobro znaju,  povezani su, umreženi, a čak i kad nisu, kolega kolegi neće napisati ni negativnu recenziju, a kamoli mišljenje da je počinio plagijat. A kad postoji jaka volja za prijavom plagijata, možete se kladiti da je to iz osobnih razloga.


To, pretpostavljam, nije bio slučaj kod vaše prijave?


– Ne. Ali motivi su potpuno nevažni ako postoje dokazi da je počinjen plagijat. A tu postoje.


Mene ipak zanimaju vaši motivi?


– Oni su bili znanstvene, a nipošto osobne prirode. O političkim motivima ne želim ni govoriti. Podsjećam da je prijava dana pet godina prije nego što je Barišić postao ministar. Jednostavno, uočili smo probleme u njegovom članku. Čitajući tekst, jedan od nas se prisjetio da je dio teksta već negdje pročitao, i onda smo išli pregledati čitav tekst.


Ako je naša akademska zajednica tako dobro umrežena, je li saborski Odbor za etiku doista neovisno tijelo?


– Puno više nego što su to etički odbori na razini fakulteta i instituta. Baš slučaj Barišić lijepo pokazuje kako je funkcionirao  fakultetski etički odbor. Mišljenje koje se svodi na jednu ili dvije rečenice, bez ikakve analize prijave, potpisala je  osoba kojoj je Barišić bio neposredni nadređeni. To dovoljno govori koliko su lokalni odbori neovisni. Zato je nacionalno tijelo apsolutno potrebno, a potpuno je pogrešno što ga Sveučilište u Zagrebu preko Ustavnog suda nastoji ukinuti. Sve upućuje da se tu ne radi o autonomiji sveučilišta, nego o pokušaju zaštite nekih ljudi. Koliko čujem, u prijedlogu zakona koji treba ići prije ljeta predlaže se ukidanje saborskog odbora i spuštanje procesa na lokalnu razinu, što je katastrofalno loš prijedlog i vraćanje unatrag. Mi smo premala zemlja da bismo stvari prepustili lokalnoj razini odlučivanja.


Politika želi kontrolirati institucije


Sveučilište u Augsburgu pokrenulo je postupak utvrđivanja autoplagiranja u Barišićevoj doktorskoj disertaciji. Očekujete li njegovu ostavku ako se potvrde navodi iz prijave?


– To je gotovo retoričko pitanje. Trebao ju je dati na početku. Napravio je veliku grešku što nije, ima ogroman problem s vjerodostojnošću, jer je prije svega ministar obrazovanja.


Kako gledate na stanje na Filozofskom fakultetu? I oni imaju krizu upravljanja, u sukobu su sa sveučilišnom vlašću…


– Događa se kršenje autonomije unutar sveučilišta, u odnosu na pojedine sastavnice. Paradoksalno, država koja bi se u tako nešto morala umiješati, jer mora brinuti za zakonitost postupanja i u akademskoj zajednici, ona o tome šuti, a Barišić se već nekoliko puta vrlo nespretno pozvao na sveučilišnu autonomiju pokušavajući na taj način opravdati svoje nemiješanje. Mi smo preko sindikata višekratno zatražili nadzor nad zakonitosti postupanja rektorata, ali nadzor nikada nije poduzet. To govori o zanimljivoj koincidenciji između Barišićevog razmišljanja  i razmišljanja  u vrhu Sveučilišta u Zagrebu.


Kamo cilja takva politika, na ljude ili na institucije?


– Moj je dojam, i jedno i drugo. Očito se želi neke institucije staviti pod kontrolu, ali se želi i kadrovirati. Želi se maknuti neke ljude, dovesti druge, a možda i neutralizirati treće.


S kojim krajnjim ciljem?


– Teško je o tome nagađati. Oslanjajući se na povijesna iskustva, mogli bismo spekulirati da je riječ o nekom političkom programu iza kojeg stoji određena grupa ljudi, ne nužno okupljenih u stranku.