Sudbina koja je dirnula mnoge

Priča o Pepiću dobila sretan završetak: Dobri ljudi ponudili mu smještaj, hranu i – posao

Robert Frank

Tužna životna priča riječkog beskućnika senzibilizirala je mnoge / snimio R. FRANK

Tužna životna priča riječkog beskućnika senzibilizirala je mnoge / snimio R. FRANK

Pepić će tjedan dana biti smješten u domu Crvenog križa na Pećinama, zatim seli u jedan autokamp gdje mu vlasnik osigurava trajni boravak u kamp-kućici. Jučer su mu građani donosili namirnice i odjeću, a u jednom kafiću otvoren mu je račun, u restoranu svakoga dana dobit će topli obrok...



Često sam ga viđala kako hoda po Kantridi. Zapamtila sam ga po tome i zato što vuče nogu. Pomislila sam da tu negdje živi, u svojoj obiteljskoj kući, pomislila sam da ima obitelj kojoj ide svaki put kad naletim na njega. Srce mi je puklo kad sam u vašim novinama pročitala njegovu životnu priču. Nisam mogla vjerovati da taj čovjek živi pod vedrim nebom samo 200 metara zračne linije od mene – kazala nam je jučer 49-godišnja Tamara Eibek, Riječanka koja je, čim je pročitala tekst, formirala grupu na Facebooku s više od 400 prijatelja u samo par sati.



Veliku pomoć pružila je i poznata humanitarna Udruga Riječko srce koja je otvorila poseban žiroračun za pomoć Pepiću.- Čim smo vidjeli priču u Novom listu znali smo da se moramo odmah uključiti kako bi što prije pomogli Josipu, kaže Dalibor Horvat – Hoky, voditelj udruge Riječko srce. Novac će, kao i uvijek u akcijama ove riječke udruge, biti transparentno utrošen o čemu će se javnost izvještavat.


Udruga je otvorila račun pri Erste banci na kojem se može uplatiti pomoć uz napomenu “humanitarna akcija za Pepića.




“HUMANITARNA UDRUGA RIJEČKO SRCEBroj računa 1500047922IBAN HR4724020061500047922SWIFT code ESBCHR 22*pod svrhu plaćanju navesti “humanitarna akcija za Pepića”



Ima i nostalgije


Tako se u samo par sati nakon objave teksta u našem tiskanom izdanju i na facebooku počeo rješavati veći dio životnih problema 73-godišnjeg Josipa Vrkića poznatijeg kao Pepić koji pune 43 godine živi kao beskućnik.


Njegova zadnja adresa: jedna riječka šumica gdje već mjesecima i za vrijeme najvećih hladnoća spava na krevetu koji nije natkriven ili na bilo koji način zaštićen, osim najobičnijom ceradom. Zahvaljujući angažmanu brojnih dobrih ljudi koji su mu odlučili pomoći, Pepić je za prvu ruku, sljedećih tjedan dana, smješten u Crveni križ na Pećinama. Nakon toga, seli u jedan autokamp gdje mu vlasnik osigurava trajni boravak u kamp-kućici, što mu je upravo i bila želja.


Uz to je dogovoreno da će Pepić malo i raditi kako bi malo i zaradio. Koliko mu godine i zdravlje to omogućavaju, sudjelovat će u čišćenju prostora kampa koji će i čuvati pa će tako, na svoju veliku radost, biti koristan i sebi i novom stanodavcu. S vlasnikom kampa koji će mu ustupiti kamp-kućicu Pepić će se upoznati sredinom sljedećeg tjedna.


– A da znate da sam baš zadovoljan. Ma nije vam meni ni bilo tako loše u mojoj šumici, i sad kad odlazim mogu reći da mi je žao mojih šojki koje su me ujutro budile, ali shvaćam da sam u godinama kad je sve teže živjeti kako sam ja živio. Kad god se čovjek seli, postoji nostalgija za prostorom koji napušta. I mene će uhvatiti ali ću nekako preživjeti – sa smiješkom kaže Pepić za čiju je sudbinu beskućnika koji je imao težak život interes pokazala cijela Hrvatska, pa i Zagorje odakle dolazi vlasnik autokampa.



– Smatrajte slučaj riješenim. Čim dođem u Rijeku sve ćemo dogovoriti. Stvarno tom čovjeku želimo pomoći – kratko je rekao vlasnik autokampa koji ne želi da mu se objavi ime. Jedan pak poznati riječki ugostitelj, upravo ponukan pričom u našem listu o Pepiću, simbolu malog, poštenog čovjeka koji u životu naprosto nije imao sreće i nije se uspio snaći, odlučio je od jučer pa zauvijek Pepiću osigurati jedan topli, kvalitetan dnevni obrok.


Imena nisu važna


– Moje ime je nevažno. Važno je pomoći. Kod nas ga ubuduće, svaki dan u tjednu, čeka pravi ručak – kratko nam je kazao taj ugostitelj očekujući u svom restoranu Pepića koji pak kaže, nakon što se pošteno najeo, da ni sam ne zna nakon koliko vremena je pojeo pravi obrok, a ne otpatke iz kanti kojima se hranio desetljećima.


Tijekom jučerašnjeg dana Pepića su u šumici gdje je živio posjećivali brojni građani Rijeke. Donosili su mu špežu, robu, a u lokalnom kafiću koji je zbog besparice uglavnom zaobilazio u širokom luku poručeno mu je da ima otvoren račun.


– Kava ili čaj za Pepića će uvijek biti spremni – kazala je mlada konobarica s velikom empatijom za simpatičnog starčića. Građani su, prema slici u našem listu, locirali gdje bi se njegov dom na otvorenom mogao nalaziti pa je tako do njega došao i 34-godišnji informatičar iz Rijeke Ranko Kuljanin.


Zadovoljan životom


– Samoinicijativno sam došao ovdje, nakon što sam priču o Pepiću čitao u vašem listu i pratio situaciju preko Facebook grupe. Došao sam u šumu s namjerom da ga uzmem, barem nakratko i ako nema gdje drugdje, u moj dom. Zbrinuo bih ga i kod sebe kući jer ovakvim ljudima treba pomoći – kaže Kuljanin.


Tijekom kasnog popodneva naša je novinarska ekipa pokupila Pepića i ono malo njegovih stvari koje su stale u samo jednu crnu vreću. Krevet je ostao u šumici, na svom mjestu. Na četiri drvena bloka polegnuta ploča prekrivena s četiri deke i sivom ceradom ostala je kao podsjetnik da je tu nekad živio, i nadajmo se da se ovdje više nikada neće vratiti, Josip Vrkić zvani Pepić, nekad uspješni građevinski projektant o kojem su šefovi govorili biranim riječima, potom je godinama davao instrukcije iz stručnih predmeta, ali je, spletom životnih okolnosti, već s 30 godina završio na cesti.


Sve ga je nekako unaprijed, od najranijeg djetinjstva odredilo: i život bez oca kojeg nikad nije upoznao, a s majkom koja ga je napustila već u desetoj godini života, nakon što je četiri godine, od svoje šeste, proveo u Dječjoj bolnici zbog tuberkuloze, kad mu je i trajno oštećena noga zbog čega teško hoda i šepa, i mali poroci koji su se pojavili u kasnim dvadesetima, a nije im mogao odoljeti…



– Zadovoljan sam svojim životom. Postigao sam ono što sam mogao – rekao nam je prekjučer, ne kriveći nikoga za svoju životnu sudbinu. I doista, nitko nije kriv što se Pepić našao na cesti, što se nije snašao u životu, što je svojom nekonvencionalnošću ponekad radio protiv sebe. Prepoznat kao pozitivac od Riječana je dobio veliku pomoć. Javili su nam se igrači pikada koji će se klupski povezati i pomoći Pepiću, javili su se brojni anonimni građani tražeći način za pomoć, javio se i Vlado Cvjetković iz HEP-a koji sa svojim kolegama i kolegicama pomaže kad god i gdje god to treba. Tu je i prijatelj Žare, samozatajan do krajnjih granica, ali stalno spreman uskočiti, za Pepića kupiti što god treba…


– Ja sam sto posto spreman napraviti sve što treba da ga trajno maknemo s ceste i da svoj život dokraja odživi dostojno čovjeka – kaže Žare.