Pravda u nemilosti viroze, išijasa i duševnih boli: Hrvatsko pravosuđe nesposobno riješiti krupne slučajeve?

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Slučajevi korupcije i kriminala u visokoj politici, pokrenuti uglavnom neposredno prije i nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, postali su uteg i samom pravosuđu; ni gotovo deset godina nakon što su neki od njih pokrenuti, pravomoćnih presuda nema

Mogu li viroze i išijas branitelja biti vjerodostojni razlozi za otkazivanje sudskih ročišta? Izbjegava li bivši premijer sud kada ga se, navodno bolesnog, u vrijeme ročišta snimi na aerodromu u Parizu? Treba li vjerovati sutkinji, koja tvrdi da je Sanader »na dan ročišta snimljen živ i zdrav na aerodromu u Parizu«, pa tu snimku koristi kao argument da njezino sudsko vijeće »neće dopustiti otezanje postupka«? Ili treba vjerovati Sanaderu, koji tvrdi da nije snimljen na dan ročišta, nego dan ranije, i to zato što se vraćao u Hrvatsku na sud, a pritom još »imao temperaturu«?

Otežu li Sanaderovi branitelji uistinu suđenje ako jedan izostane zbog oporavka od operacije koljena, a drugi zbog viroze, kako tvrdi predsjednica sudskog vijeća na suđenju za »aferu Ina-Mol« Maja Stipić Štampar? Ili je možda ipak riječ o ponešto pretjeranoj reakciji sutkinje odlučne da postupak vodi kako valja, a istodobno svjesne da radi pod pritiskom, jer suđenje traje već duže od pet godina, i još mu se ne vidi kraja? Sva ta pitanja, otvorena na prošlotjednim ročištima na suđenju za aferu Ina-Mol, još su jednom pokrenula pitanja o učinkovitosti, svrsishodnosti i kvaliteti hrvatskoga sudstva, koje u posljednje vrijeme doživljava još jedan val jednodušnih kritika javnosti – čak se i najviši pravosudni dužnosnici ne ustručavaju govoriti loše o pojedinim presudama, pa čak ni o vlastitoj struci općenito.

Odgulio krumpire

Kako bilo, slučajevi korupcije i kriminala u visokoj politici, pokrenuti uglavnom neposredno prije i neposredno nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, očito su postali uteg i samome pravosuđu: ni gotovo deset godina nakon što su neki od njih pokrenuti, pravomoćnih presuda nema, procedura je zapela u naizgled beskrajnim ukidanjima presuda, spajanjima i razdvajanjima procesa, promjenama sudaca, odvjetničkim manevrima… Sljedeće godine navršit će se deset godina otkako je pod višestrukim optužbama uhićen bivši premijer Ivo Sanader, a protiv njega u ovome času nema još nijedne pravomoćne presude, usprkos činjenici da su mu je dosad izrečena jedna pravomoćna i nekoliko nepravomoćnih presuda. Sudi se i bivšem predsjedniku Hrvatske gospodarske komore Nadanu Vidoševiću te cijelome nizu bivših ministara i njihovih pomoćnika, pobočnika i pomagača, i to za goleme svote novca – ali od svega toga, jedino što šira javnost pamti vjerojatno je presuda na rad za opće dobro bivšem Sanaderovu ministru regionalnog razvitka Petru Čobankoviću, dobroćudnom Srijemcu kojega su – bar se tako činilo – optužbe i suđenje iskreno i osobno uzdrmale, pa je priznao krivnju, odgulio svoje krumpire i vratio se u Ilok, da se prepusti ugodnome i lukrativnom poslu vođenja privatne vinarije.Zagrebački odvjetnik Branko Šerić, dugogodišnji pravnik s iskustvom na različitim poslovima u pravosuđu, za naš list ocjenjuje kako je »percepcija pravosuđa negativnija od stvarnoga stanja, i to zahvaljujući medijski eksponiranim predmetima«.

Kada bi se, tvrdi Šerić, pažnja s »velikih slučajeva« posvetila onim medijski manje zanimljivim, javni dojam o učinkovitosti i kvaliteti pravosuđa bio bi bolji, tvrdi Šerić. Njegov osobni dojam, kaže, jest da »stanje nije tako katastrofično, ali baš ni optimistično«.

Loši zakoni

Zanimljivo je, međutim, da je ta Šerićeva ocjena suprotna nedavnoj tvrdnji predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića, koji drži da građani o pravosuđu misle loše zato što im ono ne uspijeva ostvariti njihova elementarna prava, a ne zato što sudovi ne uspijevaju konačno osuditi »velike ribe«.

No svi pravosudni autoriteti, međutim, slažu se u jednome: loši zakoni koji se često mijenjaju jedan su od glavnih uzroka teškoća u pravosuđu. O tome su, početkom prosinca prošle godine, na javnoj tribini jednoglasno govorili sudac Turudić, bivši glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan i zagrebački odvjetnik Veljko Miljević; nedavno se s tim, u televizijskom intervjuu, složio i potpredsjednik Vrhovnoga suda Marin Mrčela, a slaže se i Branko Šerić. »Vrlo se često događa da kada zakonodavac intervenira u zakone, ne rješava problem sistematski. Pogledajmo samo Zakon o kaznenom postupku, koji je jedan od temeljnih zakona, i uz Kazneni zakon jedan od najvažnijih: u posljednju njegovu verziju zakonodavac je intervenirao osam puta, Ustavni sud ukinuo je gotovo četrdeset posto njegovih odredbi, a one nikada nisu zamijenjene novima. Očito je da je odgovornost za takve postupke na zakonodavcu, na Saboru, odnosno na stranci koja vlada zemljom. Dodatni je problem u tome što se tako važni zakoni donose običnom političkom većinom, što omogućuje da ih stranka na vlasti prilagođava svojim dnevnim potrebama«.

Odgovornost HDZ-a i SDP-a

Šerić pritom naglašava kako odgovornost u tome snose i HDZ i SDP, jer, premda je HDZ najduže na vlasti, pa se »simplificirano može reći da je iza toga HDZ, ali i vlada Zorana Milanovića radila je slične stvari«. Šerić drži da bi zakone od velike važnosti, kao što su Zakon o kaznenom postupku i Kazneni zakon, trebalo donositi dvotrećinskom parlamentarnom većinom propisanom za najvažnije propise, ili čak političkim konsenzusom, kako bi se izbjegla politička manipulacija sudskom procedurom. Kako bilo, problemi pravosuđa slojeviti su i nagomilani na više razina, od zakonodavne do kadrovske i procesne. Mnogi su to već zaboravili, ali valja se podsjetiti prve polovine devedesetih godina, kada su najviši pravni stručnjaci onoga vremena, poput prvoga predsjednika Vrhovnog suda neovisne Hrvatske Vjekoslava Vidovića, ili uglednoga bivšeg suca Vladimira Primorca, užasnuto upozoravali kako će odnos Tuđmanove vlasti prema sudstvu, oličen u formiranju Državnoga sudbenog vijeća koje je imenovalo suce, rezultirati dugogodišnjom stručnom devastacijom pravosuđa, koju neće biti lako ispraviti. Dalo bi se spekulirati je li današnje stanje u pravosuđu žetva Tuđmanove ideološke sjetve na čiju su opasnost spomenuti autoriteti upozoravali još prije četvrt stoljeća, ali da hrvatsko pravosuđe nikako ne uspijeva dosegnuti čak ni vlastitu razinu grozničave djelatnosti iz vremena ulaska zemlje u Europsku uniju – danas je vidljivo baš svakome.

Branimir Glavaš tužio je u studenome prošle godine predsjednika SDP-a Davora Bernardića i saborskog zastupnika Živog zida Branimira Bunjca, jer su ga nazvali ratnim zločincem. Protiv njega »ne postoji nikakva presuda«, tvrdi Glavaš. Formalno, dakako, saborski zastupnik i pripadnik saborske većine ne griješi: Ustavni sud ukinuo je 12. siječnja 2015. presudu kojom je Vrhovni sud potvrdio presudu Županijskoga suda, a potom je i Vrhovni sud, godinu i pol kasnije, ukinuo i prvostupanjsku osuđujuću presudu Županijskog suda u Zagrebu od 8. svibnja 2009., pa je Glavaš, kako u tužbi tvrdi njegov odvjetnik, »u poziciji optuženika, a ne u poziciji osuđenog ratnog zločinca«.Činjenica je, međutim, da je Glavaš bio pravomoćno osuđen za ratne zločine ratnih likvidacija srpskih civila u Osijeku, baš kao što je i Ivo Sanader bio pravomoćno osuđen za nelegalnu, mitom od deset milijuna eura motiviranu predaju upravljačkih prava nad Inom MOL-u. Činjenica je, također, da je Glavaš u zatvoru u Bosni i Hercegovini odslužio veći dio zatvorske kazne. Kako, u takvim uvjetima donošenja pravomoćnih presuda pa njihovim kasnijim ukidanjem, govoriti o osuđeniku koji to više nije? Možemo li ignorirati da je bio pravomoćno osuđen? A možemo li ignorirati da više nije? Odnosi li se institut presumpcije nevinosti apsolutno i na ljude koji su bili pravomoćno osuđeni, ali je viši sud iz formalnih razloga – kao što je bilo u slučaju Glavaša i Sanadera – ukinuo pravomoćne presude? Branko Šerić za naš list objašnjava kako to ovisi o odluci suda koji je ukinuo presudu, i uvijek je »od slučaja do slučaja«. – Ako je sud odlučivao o stvarima koje su tijekom postupka utjecale na presudu, tada presumpcija nevinosti vrijedi; a ako je presuda ukinuta zbog okolnosti koje nisu utjecale na presudu i kaznu, tada ne vrijedi, kaže Šerić. On se susretao s ukidanjima pravomoćnih presuda zbog nezakonitog pretresa, ali ako taj pretres nije bio važan za odluku o krivnji, tada presumpcija nevinosti ne bi vrijedila za osuđenika, kaže odvjetnik. »Uvijek valja pročitati obrazloženje zbog kojeg je pravomoćna presuda ukinuta«, napominje Šerić.