Samo sankcioniranje nije dovoljno, ono na čemu kao društvo moramo raditi je osvješćivanje javnosti o problemu nasilja - Helenca Pirnat Dragičević / Snimio Darko JELINEK
Imamo oko 60-ak prijava godišnje od roditelja, djece ili ustanova. Ali nasilja ima mnogo više. U protekloj godini prema statističkim podacima MUP-a više od 2.000 djece evidentirano je žrtvama nasilja u obitelji. Svaki slučaj treba nas zabrinuti i potaknuti na djelovanje. Pratimo i stanje osiguranja lijeka Spinraza, javne apele roditelja. Cijena lijeka nikako ne smije biti prepreka liječenju djeteta koji ima potrebu za time
S pravobraniteljicom za djecu Helencom Pirnat Dragičević razgovarali smo u okolnostima brojnih teških slučajeva nasilja nad djecom, obiteljskog i vršnjačkog, koji su zgranuli javnost. Iako je njen ured tu da zaštiti dijete kad sustav to ne čini kako treba, brojne preporuke Ureda pravobraniteljice vlast ne čuje, pa neke od njih, kako i sama priznaje, bezuspješno ponavlja godinama.
Svjedoci smo sve učestalijeg nasilja. Jesu li djeca sve češće žrtve nasilja, odgovaraju li institucije na slučajeve nasilja nad djecom kako bi trebale?
Svjedočili smo slučaju na Pagu, koji se istaknuo i šokirao javnost okrutnošću nasilja nad djecom. Uočavate li da je nasilje sve teže?
– I mene su zatekli posljednji slučajevi nasilja, oni odstupaju od uobičajenih modaliteta. Tu se radi o pojedinačnim slučajevima koji su vrlo zabrinjavajući i trebaju nas potaknuti na daljnja razmišljanja i rad, ali na temelju njih ne treba zaključivati o pojavnosti. Radi se o modalitetima nasilnog ponašanja koje svakako prelazi okvire i drugačije je od uobičajenog nasilja s kakvim se susrećemo kroz naše pritužbe.
Zbog paškog slučaja smijenjena je ravnateljica Centra socijalne skrbi. To je očiti dokaz da sustav ne funkcionira, da ima rupa. Kako vi na to gledate?
– Već godinama u izvješćima upozoravamo na propuste koje smo uočili u sustavu socijalne skrbi. To nije novina. Na to naš ured kontinuirano upozorava dugi niz godina, na te slabosti koje mogu pridonijeti upravo ovakvim situacijama u kojima eskalira nasilje i stradavaju djeca.
Jesu li vaša upozorenja dala rezultata?
– Do sada nisu. Kroz naše izvješće, a dali smo i priopćenje o tome, ponovo pozivamo Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu skrb da hitno krene s planskim otklanjanjem problema u sustavu uz znatno veća ulaganja. Preporučili smo dodatno zapošljavanje te stvaranje kvalitetne mreže vanjskih suradnika centara socijalne skrbi, osiguravanje kontinuirane edukacije, provedbu stručne supervizije te poboljšanje uvjeta njihovog rada. Jedino povećana ulaganja u bolju kvalitetu rada i inzistiranje na visokim profesionalnim standardima mogu biti jamstvo da će zaštita prava i dobrobiti djece biti na razini koju zahtijevamo.
Nasilje koje se događa dijelom je vezano za socijalnu skrb, ali se događa i u obrazovnom sustavu. Jesu li protokoli postupanja u slučaju nasilja dobro riješeni?
– Postoje četiri protokola, u slučaju nasilja među djecom i mladima, u slučaju seksualnog nasilja, u slučaju zlostavljanja i zanemarivanja djece i u slučaju nasilja u obitelji. Neki od njih su zastarjeli, recimo protokol o vršnjačkom nasilju je iz 2004. godine i više puta smo predlagali izmjene. Protokole treba osuvremeniti i poboljšati. Bitno je da institucije shvate bit protokola. Postupajući kroz pritužbe, svjedoci smo da se oni nerijetko formalno i birokratski primjenjuju. Primjerice, oni daju smjernice o međuresornoj suradnji, ali se to često provodi samo na razini obavijesti, što naravno nije dovoljno. Treba raditi zajednički, razmjenjivati informacije, to je bit. Dakle, normativne akte koji definiraju postupanje imamo, ali oni nisu dovoljno efikasni u praksi.
Koja je vaša preporuka? Da protokoli budu smjernice, a da se praksa poboljša?
– To je naša ideja koju stalno naglašavamo. Imamo smjernice, proceduru koju treba poštovati, ali ne radi zadovoljavanja forme, već da bi se nasilje stvarno zaustavilo, da bi se pomoglo žrtvi u oporavku, da bi se počinitelje kaznilo i spriječilo da ponove nasilje… To su složeni procesi koji zahtijevaju suradnju centra za socijalnu skrb, škole, policije, doma zdravlja…, dakle različitih sustava. Ta međuresorska suradnja treba biti sustavno uspostavljena, ali nažalost nije, već često funkcionira tek na razini osobnih kontakata. To je moguće poboljšati edukacijom, ali i osnivanjem timova koji će pratiti određenu pojavnost ili oblike nasilja u lokalnoj zajednici.
Ponižavanje žrtava
Koliko je važno da u slučaju kad se dogodi nasilje uslijedi pojedinačna odgovornost? U zadarskoj je školi zbog minoriziranja slučaja vršnjačkog nasilja smijenjen ravnatelj, koliko je važno da netko snosi odgovornost za to što se ne postupa po protokolu?
– To je izuzetno važno, jer ako kao društvo želimo poticati nenasilne metode odgoja, treba biti jasan u sankcioniranju onih koji su bilo počinitelji ili nisu poduzeli mjere da do nasilja ne dođe. Samo sankcioniranje nije dovoljno, ono na čemu kao društvo moramo raditi je osvješćivanje javnosti o problemu nasilja. Isto tako treba raditi s djecom i mladima na nenasilnom ponašanju i rješavanju sukoba na nenasilan način. Da bismo to mogli, moramo imati ekipiranu stručnu službu u školama. Preventivni programi trebaju se provoditi u školama gdje djeca borave velik dio vremena i gdje su oni dostupni svoj djeci. Bitno je da su programi znanstveno utemeljeni i stručno evaluirani jer imamo veći broj programa koji se provode, a da njihovi učinci nisu jasni ni provjereni.
Hoćete reći da ima i loših preventivnih programa?
– Ne mogu reći da ima loših, ali neki od programa nisu znanstveno utemeljeni ni potvrđeni kao učinkoviti u prevenciji nasilja.
Upozoravali ste često na pogrešan medijski pristup izvještavanju o nasilju nad djecom. Jesu li se mediji popravili?
– Nažalost, ne. Zadnji slučajevi nasilja otkrivaju nepoznavanje profesionalnih standarda pa čak i medijskih zakona. Često se zaboravlja na obvezu zaštite identiteta djeteta pa se otkriva identitet žrtve, bilo izravno ili tako što se objave imena roditelja, slika kuće gdje dijete stanuje, imena susjeda. Tako otkrivamo identitet djeteta. Ne poštuje se ni dostojanstvo djeteta, iznose se detalji o teškoćama pojedine djece, citiraju se iskazi same djece koji mogu potaknuti negativne komentare i reakcije u njihovoj okolini. Isto tako, povreda dostojanstva djeteta je i objava da dijete živi u bijedi i prljavštini, da se nema gdje oprati pa mu u školi govore da je prljavo, ili objava da je zaostalo u razvoju zbog nebrige roditelja. Najteže su posljedice neprikladno izvještavanje u slučaju seksualnog nasilja gdje se iz niza podataka može otkriti identitet djeteta. Česta je novinarska pogreška detaljno opisivanje zlostavljanja, što je ponižavajuće za žrtvu, jer najbliža okolina zna koje je dijete bilo žrtva, a iz medija doznaje i bolne detalje, što ga ponovno izlaže i viktimizira.
Zalagali ste se za osnivanje fonda inovativnih lijekova. On ne postoji, a skupe terapije za svoju djecu roditelji iznuđuju javnim prosvjedima. Je li u redu da vlast ignorira problem, a onda ga rješava ad hoc kad dogori do nokata? Smije li cijena lijeka, ako postoji indikacija, biti razlog da dijete ne dobije terapiju?
– Pratimo stanje osiguranja lijeka Spinraza, pratimo i javne apele roditelja djece koja boluju od rijetkih bolesti, za koje lijekovi nisu na listi HZZO-a. Cijena lijeka nikako ne smije biti prepreka liječenju djeteta koji ima potrebu za time. Odluku o tome postoje li medicinske indikacije za primjenu skupih lijekova trebaju donositi neovisna stručna povjerenstva gdje će biti vrhunski stručnjaci za određene bolesti. Ne možemo se pomiriti s praksom da liječenje nekom djetetu bude osigurano tek nakon javnog pritiska roditelja ili udruge. To stvara osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja prema liječnicima i cijelom sustavu.
Je li Fond inovativnih lijekova rješenje?
– Mislim da je takav fond, po uzoru na druge europske zemlje, jedno od mogućih rješenja ovog problema.
Zaštita pacijenata
Što kad roditelj odbije pravo na liječenje svog djeteta? Lani je to bio slučaj majke koja je odbila potpisati kemoterapiju za svoje dijete. Koliko takvih slučajeva imate, tko vam ih prijavljuje?
– Djetetovo pravo na preživljavanje i zaštitu najviše razine zdravlja iznad je prava roditelja da mu je na osnovu osobnog uvjerenja uskrati. Da bi se spriječili tragični ishodi, a svjedoci smo da se pojavljuje sve veći broj situacija u kojima danas tzv. google roditelji znajući sve o određenoj bolesti ne rade u najboljem interesu djeteta, prijave koje dobivamo odnose se na takve slučajeve, najčešće kod primjene alternativnih metoda liječenja. Liječnici prijavljuju roditelje koji ne žele konvencionalno liječenje, nego alternativno.
Jesu li u pitanju teške bolesti?
– U slučaju kad je potrebna neodgodiva medicinska intervencija čije bi nepoduzimanje ugrozilo život ili zdravlje djeteta, apeliramo da se primijeni Zakon o zaštiti prava pacijenata koji omogućuje da zdravstvena ustanova, neovisno o suglasnosti roditelja, donese odluku o početku ili nastavku liječenja djeteta. Druga je mogućnost, ako se roditelji protive, da se u skladu s Obiteljskim zakonom djetetu postavi posebni skrbnik koji će zastupati najbolji interes djeteta kod liječenja. To ne znači oduzimanje roditeljske skrbi, već osiguranje neophodnog liječenja. U nekim slučajevima mogu se izreći mjere za zaštitu djeteta, kao što je upućivanje roditelja na savjetovanje, nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi ili teže mjere – ograničavanje ili oduzimanje roditeljske skrbi ili kaznena prijava zbog zanemarivanja prava djeteta.
O sličnom se pravu djeteta radi i kod autosjedalica ili vezivanja sigurnosnim pojasom. Vaš je prijedlog da se takvi slučajevi prijave centru socijalne skrbi, ne bi li obzirom da se djetetu bez sjedalice ugrožava zdravlje i život i to bila podloga za kaznenu prijavu?
– Kazneno djelo povrede prava djeteta uključuje različita područja. U pojedinim situacijama, ali trebalo bi naravno utvrditi činjenice, možda bi se moglo razmotriti i podnošenje kaznene prijave.
Što vas je ponukalo na takav prijedlog?
– Ured je protekle godine ostvario vrlo dobru suradnju s brojnim znanstvenim institucijama i udrugama koje se bave zaštitom djece u prometu. Prema opažanjima udruge Roda i dalje se svako drugo dijete u automobilu prevozi nevezano, a gotovo se 80 posto autosjedalica neispravno koristi. Zabrinjavaju i podaci MUP-a da je tijekom 2017., od osmero smrtno stradale djece, čak petero smrtno stradalo u svojstvu putnika u vozilima kojima su upravljali njihovi najbliži: u trenutku nesreće, četvero od petero poginule djece nepropisno je prevoženo, odnosno nisu korištene dječje sjedalice, postolja ili djeca nisu bila vezana. To nam je bio pokretač, to je jedini način da se osvijesti roditelje jer brojni apeli nisu urodili plodom. Svakom bi roditelju sigurnost djeteta trebala biti prioritet. Nažalost, i u doba lake dostupnosti informacija ima neodgovornih i nesavjesnih roditelja kojima je prihvatljivo prevoziti dijete u naručju ili nevezano sigurnosnim pojasom. Pozivamo roditelje da se informiraju o pravilnom korištenju i nabavki odgovarajuće autosjedalice i da primjereno zaštite svoje dijete.
Cijepljenje obavezno
Anticijepna kampanja dobrano je zahvatila i Hrvatsku. Postoje države s rigoroznijim pravilima od nas, ali i one liberalne gdje se daje izbor roditeljima. Je li naš model dobar, bi li trebao biti stroži?
– Cijepljenje treba biti obavezno, to je praksa većine EU zemalja. Kod nas je to obaveza cijepljenja prije upisa u predškolsku ustanovu, tako se pokušalo postići što veću procijepljenost i zaštitu zdravstvenih prava djece.
Niste za veće kazne?
– Prekršajne kazne kod nas su nekoliko tisuća kuna. I ako uvedemo veće kazne, to neće dovesti do poboljšanja stanja i rješavanja problema. Treba raditi na edukaciji, prosvjećivanju javnosti, dijalogu između roditelja koji provode ovu kampanju i liječnika, ne samo pedijatara nego i epidemiologa, doktora opće medicine… Znanstveni pokazatelji trebaju biti podloga da se problem riješi i zaštiti djecu.
Mreža mladih koju ste okupili uputila je svoje prijedloge za kurikularnu reformu. Me može se reći da su usvojeni. Je li mudro od strane vlasti ignorirati stavove djece, smatrati ih nezrelima da sudjeluju u kreiranju nekih odluka?
– Konvencija o pravima djeteta kao najšire prihvaćen međunarodni dokument ima drugačiji pristup djetetu i kaže kako dijete treba prihvaćati i pristupati mu kao prema subjektu. Upozoravamo na važnost dječjeg sudjelovanja u društvu. Ona moraju imati priliku izraziti svoja promišljanja, dileme o svim pitanjima koja ih se tiču, a kurikularna reforma to jest. Djeca bi trebala sudjelovati i u procjeni rezultata same reforme. Upravo zato smo se odlučili da naši mladi savjetnici daju preporuke koje su upućene ministrici i drugim ustanovama koje provode reformu da bi pokazali da je važno da djeca kažu svoje mišljenje o tom procesu.
Jesu li dobili odgovor?
– Jesu, da će se primjedbe djece uzeti u razmatranje. To nas je razveselilo, jer vjerujemo da je to moguće provesti i u reformi. Ona je sad u samim počecima, vjerujem da će provoditelji imati na umu što su djeca rekla. Bilo bi izuzetno važno da se čuje glas djece i u procjeni rezultata reforme. Naravno da će odluke donositi stručnjaci, ali treba se čuti glas djece. I naš ured neke svoje preporuke više puta ponavlja prije nego se čuju i uvaže, tako ćemo više puta ponavljati i preporuke naše djece iz MMS-a.
Činjenica je da ni građanski odgoj nije zaživio pa djeca ne znaju mnogo o svojim pravima, o tome što je demokracija i aktivni građanin, a sve to rezultira nezainteresiranošću za politiku i za izlazak na izbore.
– Uočavamo da djeca nisu dovoljno informirana o svojim ljudskim pravima. Program građanskog odgoja se ostvaruje putem međupredmetnog sadržaja, a u manjem broju škola uveden je kao eksperimentalni program. Iako je za ovu školsku godinu MZO donio nacionalni kurikulum za međupredmetnu temu Građanski odgoj za osnovne i srednje škole, gdje je predviđeno da se sadržaj realizira u više nastavnih predmeta, kroz različite projekte i u sklopu sata razredne zajednice, ovakav pristup se u dosadašnjoj praksi pokazao nedostatnim. Upravo tu vidimo prostor kako podučavati dijete međusobnoj komunikaciji, nenasilju, medijaciji, prihvaćanju različitosti, toleranciji prema drugima. To je izuzetno važno u ovom trenutku.
Je li po vama rješenje zaseban obvezni nastavni predmet?
– To bi svakako bilo najbolje rješenje, sustavno plansko uvođenje posebnog predmeta za sve učenike.