Jedni drugima svjedočimo ljubav i riječima i djelima, svjesni da sve što činimo drugome, činimo samom Kristu, jer on nam uvijek u drugome dolazi ususret«. Ta snažna zaključna riječ iz božićne poruke riječkog nadbiskupa metropolita mons. dr. Ivana Devčića jasna je i poticajna svakome vjerniku, no trebala bi biti jasna i svakome čovjeku dobre volje. Možemo reći da je u njoj jezgrovito izražen i kršćanski humanizam, pa još određenije: strateška »preferencijalna opcija za siromahe«. Upravo je toj temi nadbiskup Devčić posvetio svoju poruku o Božiću 2017. godine naslovivši je »Radi nas posta siromašan«.

U posljednja gotovo dva desetljeća u Riječkoj je nadbiskupiji izgrađen cijeli sustav karitativnih ustanova, sustav pomoći ljudima u najrazličitijim potrebama, a izgrađuje se i dalje. Velika većina tih ustanova pokrenuta je i zaživjela zahvaljujući inicijativi i nastojanjima nadbiskupa Devčića koji ovu nadbiskupiju vodi već sedamnaest godina. Na tom tragu s mons. Devčićem razgovaramo o Božiću i njegovim porukama u našem složenom vremenu, o kršćanskom odnosu prema ljudima u potrebi, o sadržaju kršćanske ljubavi.

Svjedočenje Biblije

– Živimo doista u složenim vremenima. Ali može nam biti utjeha da nikad nisu ni postojala vremena koja bismo mogli nazvati jednostavnim. Od početka svoga postojanja čovjek se suočava s raznim nedaćama, kako prirodnima tako i s onima koje je sam prouzročio. Razlika je samo u tome što su se u ranijim razdobljima naše povijesti prirodne nesreće događale neovisno o našem djelovanju, a danas smo mi, zahvaljujući tehničkoj i znanstvenoj moći koju ne koristimo odgovorno, u velikoj mjeri krivci i za prirodne nesreće i probleme koji nas pogađaju. Bog nikad nije promatrao nezainteresirano čovjeka i ono što čini ili što mu se događa. O tome nam svjedoče već prve stranice Biblije, zapravo svaka njezina stranica. Božić nam upravo to potvrđuje. Mogli bismo reći da je rođenje Isusa Sina Božjega u obličju čovjeka u tom pogledu »točka na i«. Bog je uvijek bio s čovjekom, s nama, dijelio s nama našu sudbinu, ali u božićnom događaju to se do te mjere intenzivira da se Bog u potpunosti objavljuje kao Emanuel, kao S nama Bog. Isus Krist je postao neponovljiv znak Božje prisutnosti i Božje zauzetosti za čovjeka.

Simbol križa i groba

Zanimljivim mi se čini pitanje o povezanosti Božića i Uskrsa, o »putu« od Božića do Uskrsa, temeljima kršćanstva i blagdanima nade, blagdanima koje se nikada ne može do kraja izreći. Pokojni fra Bonaventura Duda lijepo je zapisao u zaključnoj riječi svoje knjige »Svijeta Razveselitelj. Hrvatski Božić«: »Postade spasitelj postavši suputnik i supatnik«.

– Isus je već rođenjem u Betlehemu počeo put prema Golgoti i Uskrsu. Okolnosti u kojima se rodio naznačuju već kakav će biti njegov životni put do Uskrsa. Kao što se rodio izvan grada (Betlehema), tako će i umrijeti izvan grada (Jeruzalema). U Betlehemu je neformalno bio osuđen na izgon iz grada jer ni u jednom gostinjcu nije tobože bilo mjesta za njegovu majku Mariju kojoj je došlo vrijeme da rodi, pa je morala otići izvan grada i roditi ga u jednoj pastirskoj štalici i položiti ga u jasle. A u Jeruzalemu je bio i formalno osuđen na raspeće izvan grada, okružen između dvojice razbojnika. U tom smislu kršćani već u božićnim jaslicama vide simbol križa, ali i groba iz kojeg će Isus slavno treći dan uskrsnuti. Na taj se način već u Božiću naviješta Isusova patnja, osuda, smrt i uskrsnuće. Budući da je Isus rođenjem u Betlehemu postao pravi čovjek, u njegovom je životnom putu simbolično označen put svakog čovjeka. To znači da njime svatko mora proći, a o načinu kako će ga proći ovisi što će o uskrsnuću s njime biti. Sv. Pavao kaže: »Ako smo doista s njime (Isusom) srasli po sličnosti smrti njegovoj (tj. ako smo živjeli u ovom životu slično kao Isus), očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću« (Rim 6, 5).

Evanđelja su u suštini prikaz Isusova života u svjetlu Golgote i Uskrsa. Ona prikazuju cijeli Isusov život kao neprekinuti hod prema Golgoti. Cijeli njegov život je postupno razapinjanje, koje se dovršava na Golgoti. Od samog početka, tj. već od Betlehema, on na tom putu pomaže ljudima, suosjeća s njima, ozdravlja ih, oprašta im. Istovremeno se susreće sa sve većim otporom onih kojima nije po volji ono što čini i govori, što konačno kulminira s uhićenjem, osudom, bičevanjem i raspećem, ukopom i uskrsnućem treći dan. U tom Isusovom putu oslikan je životni put svakog čovjeka koji pokušava do kraja ostati vjeran svojoj savjesti, živjeti u odanosti Bogu i čovjeku, ne čineći u tom pogledu nikakve uzmake, tj. ne prigibajući se pred »gospodarima ovog svijeta«. U tom smislu mnogi ljudi svakodnevno prolaze križni put sličan Isusovom, što znači da im sav život sliči usponu na Golgotu, gdje doživljavaju raspeće, i sve to prihvaćaju u čvrstoj vjeri u uskrsnuće.

Pomoć obitelji

O Božiću je potrebno progovoriti i o obitelji, roditeljima, djeci, našoj potrebi za ljubavlju i sigurnošću…

– Božić je obiteljski blagdan više nego ijedan drugi kršćanski blagdan. U njegovu je središtu priča o jednoj obitelji u kojoj se, dok je na putu, u tuđini, rađa dijete. Iako Isusova obitelj nije obitelj u uobičajenom smislu riječi, jer Josip nije njegov naravni otac, nego poočim, budući da je Marija, kako u Evanđelju piše, Isusa začela po Duhu Svetom, ipak ta obitelj proživljava sve što proživljava svaka normalna ljudska obitelj. Zbog toga Crkva ističe Isusovu obitelj kao primjer svakoj obitelji. Marija i Josip se, poput svakog ljudskog oca i majke, brinu o Isusu, koji u svom odrastanju prolazi sve faze kroz koje prolaze i druga djeca. Kada je Isus kao dvanaestogodišnjak po završetku hodočašća neprimjetno ostao u jeruzalemskom hramu, te su ga morali tri dana tražiti, Marija ga je, kad su ga našli, prijekorno zapitala: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili« (Lk 2, 48). Nakon toga, kad su se vratili u Nazaret, Isus im »bijaše poslušan«, kako je zabilježio sv. Luka (Lk 2, 51).

Znamo također da je Isusova obitelj bila siromašna, kao tolike obitelji onog vremena. Josip ju je prehranjivao baveći se tesarskim poslovima, zbog čega su Isusa nazivali »tesarovim sinom«. Zbog svega toga u obitelji Marije, Josipa i Isusa Crkva vidi uzor za svaku kršćansku obitelj, uzor kako se obiteljsko zajedništvo živi iz vjere u Boga i njegovu providnost, kako se prihvaćaju i nose obiteljski križevi, na koji se način živi zajedništvo, odgaja djecu itd. U skladu s time Crkva je pozvana pomagati i podupirati obitelji, što ona i čini. Tako Ured za obitelj Riječke nadbiskupije već petnaest godina kontinuirano organizira tečajeve priprave za brak, obiteljske i roditeljske škole, a u Obiteljskom savjetovalištu pruža pomoć kad nastupe bračne ili obiteljske krize. Pored toga, Riječka nadbiskupija ima već dva i pol desetljeća Dom za ženu i dijete u nevolji, u kojem se zbrinjavaju ugroženi članovi obitelji te ispituje mogućnost obnove uspostave obiteljskog zajedništva. Dakako, i na razini župe putem redovnog pastorala pruža se duhovna podrška obiteljima, a nerijetko i materijalna. Ipak sve to nije i ne smije biti nadomještaj za sustavnu brigu državnih i lokalnih vlasti za obitelj, koja u naše vrijeme, kad je suočena s tolikim izazovima i problemima, zahtijeva privilegirani položaj.

Svoju ovogodišnju božićnu poruku posvetili ste kršćanskoj upućenosti na sve siromašne ljude, sve marginalizirane, sve koji trpe, i pozvali ste na tu upućenost.

– Solidarnost s čovjekom u potrebi nije samo osjećaj nego i dužnost koja nas, kako bi Kant rekao, kategorički, tj. bezuvjetno obvezuje. Ali usprkos tome, mnogi za to ne mare, nego pod cijenu nijekanja vlastitog čovještva okreću glavu od potrebitoga ili prisvajaju sebi ne samo ono što drugome po Božjem i ljudskom zakonu pripada, nego i ono što mu je za život nužno. Tako imamo danas strašne, u nebo vapijuće razlike ne samo između bogatih i siromašnih naroda i država, nego i između ljudi koji žive u susjedstvu, u istoj ulici, u istoj gradskoj četvrti ili u istom selu. Koliko taj egoizam i ta bešćutnost obeshrabruju i zastrašuju, toliko s druge strane djela solidarnosti i istinskog suosjećanja s čovjekom u potrebi ohrabruju i aktiviraju u svakom dobronamjernom čovjeku iskonsku solidarnost da, poput evanđeoskog milosrdnog Samarijanca (usp. Lk 10, 29-37), zastane i pomogne onome koji je u nevolji. Često se nad siromašnim i bespomoćnim čovjekom sagibaju upravo oni koji su i sami siromašni, koji ne daju od svog suviška, nego »otkidaju od svojih usta« da bi drugome pomogli. Takvi su oličeni u onoj siromašnoj udovici koju je Isus pohvalio zbog njezina dva novčića koje je ubacila u hramsku riznicu ustvrdivši da je dala više od bogataša, jer oni su dali od suviška, a ona sve što je imala, »sav svoj žitak« (usp. Lk 21, 1-4).

Kršćanski kredo

Na tragu toga spominjem riječi pokojnog riječkog dominikanca dr. Marijana Jurčevića: »Cijelo je kršćanstvo, a time i Crkva, misterij ljubavi Božje i slabosti ljudske«. Kada je svojevremeno govorio o Caritasu, u najširem smislu riječi, poručio je da Caritas spada u kršćanski kredo. Čini mi se da i to proizlazi iz Vaše poruke – pa Vas molim da i to približite našim čitateljima.

– Drago mi je da spominjete o. Marijana Jurčevića, koji nas je ovog ljeta napustio. On je znao tako pisati da čitatelja potiče na daljnje promišljanje i domišljanje onoga što je rekao. Upravo je takva njegova tvrdnja da je Caritas kršćanski kredo. Kršćanstvo se temelji na vjeri u Isusa Krista, Sina Božjega, koji se iz ljubavi prema nama, rodio kao čovjek, u uvjetima u kakvima se rađaju i žive siromasi, beskućnici, prognanici. Isus je u svima takvima vidio povrijeđenog čovjeka, ranjenog u svom dostojanstvu, koje je on svojim rođenjem u ljudskom obličju došao obnoviti. Zato vjerovati u Isusa Krista, biti njegov učenik i nasljedovatelj, nije moguće ako se ne ljubi ono što je on ljubio i za što se on žrtvovao. Takva bi vjera bila samo deklarativna, vjera koja ostaje samo na riječima. Životnost vjeri kakvu Isus traži daje ljubav potvrđena djelima. Bez toga je vjera mrtva, slična nekom sterilnom uvjerenju. Zato je o. Marijan Jurčević u pravu kada kaže da je Caritas kršćanski kredo. U svojoj ovogodišnjoj božićnoj poruci upravo sam to želio istaknuti, samo na drukčiji način.

Jedini hospicij

Puno je zadnjih godina na tom planu učinjeno u Riječkoj nadbiskupiji: samo »klasično« djelovanje Caritasa, ali uvijek više od socijalne pomoći, Hospicij, Prihvatilište za beskućnike i Socijalna samoposluga, Kuća utočišta sestara milosrdnica, Ured za obitelj… Vi pozivate i na puno više, obraćate se konkretnom čovjeku za otvorenost prema drugom konkretnom čovjeku.

– Drago mi je da to primjećujete. Točno je da se u zadnje desetljeće i pol Caritas Riječke nadbiskupije prilično razvio. Značajan impuls za to bila je izgradnja središnje caritasove zgrade na Škurinju, u kojoj su smješteni uredi, skladište i savjetovalište za Dom »Sv. Ana« koji skrbi, kako smo rekli, za majke i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Taj je dom, uz pomoć Caritasa Austrije, Riječka nadbiskupija osnovala u tijeku Domovinskog rata, za pomoć ženama i djeci žrtvama ratnih stradanja. Nakon što se 2006. godine Caritas preselio iz stare zgrade Bogoslovnog sjemeništa na Belvederu u svoju novu zgradu na Škurinju, Nadbiskupija je pristupila uređenju stare sjemenišne zgrade za potrebe Hospicija, koji je uz pomoć Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije i KBC-a Rijeka otvoren 28. siječnja 2013., kao prvi i dosad jedini hospicij takve vrste u Hrvatskoj. Istovremeno su se sestre milosrdnice u Kresnikovoj ulici angažirale oko izgradnje i otvaranja Kuće utočišta, u kojoj uz pomoć Nadbiskupije i drugih dobrotvora, pružaju beskućnicima i drugim siromasima usluge higijene i prehrane. Riječki Caritas, odnosno Riječka nadbiskupija, pomažu Prihvatilište za beskućnike »Ruže sv. Franje« i Socijalnu samoposlugu. Obje ove ustanove vodi Franjevački svjetovni red. Tu je i Dom za starije u Grižanama kojeg vode sestre Družbe Presvetog Srca Isusova.

A od redovnih aktivnosti središnjeg nadbiskupijskog Caritasa valja spomenuti: podršku župnim karitasima, edukaciju volontera, kumstva na daljinu »Obitelj za obitelj«, potpore studentima i đacima, organiziranje instrukcija za učenike slabijeg imovnog stanja, savjetovanje, opskrbu siromašnih obitelji drvima za ogrjev, pelenama za odrasle, posudbu bolesničkih kreveta i ortopedskih pomagala itd.

Vjera u Krista

Koji je krajnji motiv za takvo djelovanje Crkve, odnosno kršćana?

– Sve što Crkva u tom smislu čini motivirano je prvenstveno vjerom u Krista, koji se svojim rođenjem kao čovjek poistovjetio sa svakim čovjekom, a posebno sa siromašnim i slabim. U tom smislu Crkva u svakom čovjeku naprosto, a posebno u slabom i siromašnom, prepoznaje Krista. Na taj način kršćanin vjeruje da Kristu služi služeći drugom čovjeku, tj. da Krista ljubi kad drugog čovjeka ljubi, da se Kristu klanja kad se sagiba nad izranjenim i iznemoglim čovjekom. Sam je Isus rekao: »Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 45). U tom smislu nam Krist dolazi ususret u drugom čovjeku. Upravo se takav svojim rođenjem od žene među nama nastanio.