Kolege se opraštaju od Predraga Lucića: 'Otišao je najveći među nama. Teško je reći nešto ispravnije'

Kad umre odličan novinar to je uvijek i nenadoknadiv gubitak za novinarsku zajednicu, ali i za cijelo društvo, piše Saša Leković

Brojni kolege novinari i drugi štovatelji njegovog rada, opraštaju se danas na društvenim mrežama od prerano preminulog Predraga Lucića. Dio emotivnih objava, prenijet ćemo ovdje.

Saša Leković, predsjednik HND-a

Umro je Predrag Lucić.

Smrt bilo kojeg čovjeka je tragedija koliko god neminovna bila. Kada umre netko tko je javna osoba i tko je godinama prisutan u javnosti kroz svoj rad to pogodi i mnoge ljude koji tog čovjeka nisu osobno poznavali.

Kad umre odličan novinar to je uvijek i nenadoknadiv gubitak za novinarsku zajednicu, ali i za cijelo društvo.

Predrag se borio sa teškom bolešću koja mu na žalost već dugo nije dozvolila pisati. Meni je nedostajao od prvog broja Novog lista u kojem nije objavljena njegova kolumna i znam da taj osjećaj dijelim sa mnogima.

Predrag Lucić ostat će u sjećanju najvećeg broja ljudi najviše po onome što je napravio u Feralu i za Feral, ali mi stariji sjećat ćemo ga se i po mnogo čemu drugome. Na primjer po sjajnim reportažama koje je zajedno sa Borisom Dežulovićem objavljivao u predratnoj Slobodnoj Dalmaciji.

Predrag Lucić bio je čitav život Novinar i radio je onako kako bi novinari jedino trebali i smjeli – nepokolebljivo i nepotkupljivo, u korist istine i pravednosti.

Boba Đuderija, novinarka i spisateljica

Doviđenja dragi, doviđenja

Doviđenja, dragi, doviđenja;ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.Urečen rastanak bez našeg htijenjaobećava i sastanak, zar ne? Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,nemoj da ti bol obrve povijeumrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,al ni živjeti baš nije novije.

Vladimir Lulić, glavni tajnik HND-a

Gdje sam bio 1991.?

Sjećaš li se kako se zvala gospođa koju smo onda kad smo se nas dvojica upoznali tražili ispred njezine kuće da nam kaže svoje ime, upita me. Ne da se sjećam nego me to proganja već 25 godina, odgovorim. Čak mi se čini da je u nekom bijesu i nemoći prezime izmislila, kažem.. Ma ne vjerujem, reče on, ali mi se učini da mu se na licu vidi da sam mu ipak dao misliti.

Izašao sam u foaje hotela i sudario se s njim. Gdje jurite, upitam njega i kolegu fotoreportera. Tamo gdje padaju granate, odgovori mirnim glasom, kao da je riječ o najnormalnijoj odluci u životu. Moj posao je, za razliku od njihovog, bio da dobijem službenu „informaciju“ da je na grad ispaljeno toliko i toliko granata, a onda bi u redakciji malo popravili vijest mene početnika i napisali da je pucala srbočetnička agresorska JNA. Na koncu je još dopisano da su naši uzvratili, ili pak da nisu, ovisno od trenutne procjene vojske ili neke službe što je javnosti bolje reći. I to bi, po prilici, bilo to. Kakve vražje reportaže?!

Idem s vama, rekao sam uzbuđeno, ali odlučno i bez razmišljanja. Požuri onda, nemamo vremena. Uletjesmo nas trojica u nekog starog golfa i krenusmo proizvodeći strašnu buku. Svira vam Chicken Skin Music, rekoh ponosno što znam pjesmu. Ne, to je Ry Cooder, a ovo su Little Feat, Dixie Chicken. Znao sam ja, naravno, i jednu i drugu stvar, ali sam pobrkao nazive od uzbuđenja i želje da im se svidim.

Kad smo došli, pucalo se već naveliko. Otkuda su i gdje padale granate nismo znali, ali su bile glasne; zvučalo je da su nam jako blizu. Ali bez obzira na to krenusmo mi, kao da smo u nekom crtanom filmu u kojem se stradati ne može, od kuće do kuće raditi na reportaži, ispitivati ljude što misle o tome što se događa.

Pozvonimo tako na jedna vrata, otvori nam žena, meni je izgledala da je u šezdesetim godinama, i u čudu nas i panici upita što radimo ovdje. Neka se sklonimo, kaže nam. Gospođo, mi smo novinari, pišemo reportažu, možemo li malo porazgovarati, upita je. Pa vidite i sami što se događa, nemam vam ja što više reći. Kako se zovete, doda on. Saveta, Saveta Tuđman se zovem, odgovori nam kroz zube dok ju je fotoreporter snimao. Zahvalimo joj i krenemo prema drugoj kući, a fijuk i eksplozije se sve bliže čuju. Neki čovjek nas prijekorno i što je glasnije mogao dozove u svoj podrum i tamo ostadosmo dok opasnost nije prošla. Prošećemo zatim malo naseljem da vidimo ima li oštećenja na kućama i ozlijeđenih, ili, ne daj Bože, mrtvih, pa fotić ispuca cijeli rafal.

Kad se sve na koncu stišalo, vratimo se u hotel, uđemo u njihovu sobu, on sjedne za pisaći stroj i krene tipkati reportažu više ne gledajući u nikoga. Što ću, vratim se u svoju sobu, sjednem za mašinu i krenem pisati i ja. Njihovu reportažu su, čini mi se, objavili, moju nisu.

I, gdje sam bio te 1991. godine? U Osijeku sam bio. S Predragom Lucićem, jednim strašno velikim frajerom.

Maja Sever, novinarka HRT-a

Umro je. Malo ćemo plakati, a onda se glasno smijati. Budalama koje je on tako dobro ismijavao. Bio mi je tako zgodan. Znam da je važnije da je bio pametan, duhovit i hrabar, ali meni je bio i baš zgodan. Pozdrav ljudino.