ZAGREB – Iako su države nastale raspadom bivše Jugoslavije 2004. godine sklopile Sporazum o sukcesiji, kojima su trebale riješiti imovinska pitanja, ni 28 godina nakon raspada bivše države i 15 godina nakon potpisivanja sporazuma, još uvijek, među ostalim, nije riješeno pitanje imovine koje su na teritoriju jedne države imale tvrtke iz druge države. U takvoj situaciji, čine se, neki inozemni ulagači vide dobru priliku za zaradu. Rizik je velik, ali računica je valjda da će nesigurnost ulaganja donijeti i veći profit.

Najzanimljiviji kolač u toj priči svakako su nekretnine koje su na Jadranu koristile tvrtke iz ostalih bivših jugoslovenskih republika, najčešće kao odmarališta za svoje radnike, a koje je država 1992. godine proglasila vlasništvom Republike Hrvatske. Uz brojne tužbe tvrtki iz Srbije i Bosne i Hercegovine, koje domaći sudovi odbijaju, Hrvatska je sada suočena i s arbitražnom tužbom kanadskog državljanina Haakona Korsgaarda koji traži odštetu od čak 200 milijuna eura.

Izvješće DORH-a

Da je protiv Hrvatske pokrenut i taj arbitražni postupak otkriva Državno odvjetništvo u svome izvješću za prošlu godinu koje je dostavljeno Saboru. Oni navode da je taj, deveti aktivan arbitražni spor, pokrenut pri Arbitražnom sudu utemeljenom prema Pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL), i da se Korsgaard poziva na to da je povrijeđen sporazum između hrvatske i kanadske vlade o poticanju i zaštiti ulaganja. Korsgaard, navodi se u obavijesti Saboru koja ne može zbog obveza o tajnosti biti detaljnija, traži odštetu jer mu nije omogućeno stjecanje prava vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj koje su ranije bile društveno vlasništvo s pravom korištenja društvenih poduzeća iz Republike Srbije, a prema stanju vlasništva na dan 8. listopada 1991. DORH u istom dokumentu šturo otkriva i stav koji je on kao zastupnik države zauzeo, a više puno više detalja ne mogu dati jer obvezuju pravila tajnosti arbitražnih sudišta.

DORH objašnjava da su »prema navodima Haakona Korsgaarda trgovačka društva ReCap International d.o.o. i Zagreb Panorama d.o.o. stekla pravo vlasništva na nekretninama u Republici Hrvatskoj na temelju ugovora o kupoprodaji, odnosno ugovora o cesiji, a koje su navedena trgovačka društva sklopila s trgovačkim društvima iz Republike Srbije.

Arbitražni postupak

Na naš upit o kojim se točno nekretninama radi, DORH nije odgovorio spominjući ih poimence, nego tek ističu da je riječ o većem broju nekretnina koje se većim dijelom nalaze na jadranskoj obali, a bile u društvenom vlasništvu s pravom korištenja društvenih poduzeća iz bivše SR Srbije. Ponavljaju i da su te nekretnine na temelju Uredbe odnosno Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske iz 1992. godine postale vlasništvo Republike Hrvatske.

Pitali smo DORH i je li kanadski državljanin svoje vlasništvo ikada pokušao dokazati u Hrvatskoj i je li se u Hrvatskoj nastojao uknjižiti kao vlasnik, a odgovorili su nam da su tvrtke ReCap International LLP i d.o.o., Olympia Holding AS i Zagreb Panorama d.o.o. »pred sudovima Republike Hrvatske pokrenula veći broj postupaka u kojima u najvećem broju nisu tražila priznanje prava vlasništva već isplatu naknade za nekretnine«.

– Nakon što su sudovi pravomoćno odbili tužbene zahtjeve u nekoliko predmeta, tužitelji su povukli tužbe u preostalim predmetima i pokrenuli arbitražni postupak, otkrivaju iz DORH-a.

Mi smo pak neslužbeno uspjeli doznati da je Ferijalni i hotelski savez Srbije i Crne Gore 2007. godine sklopio ugovor s Haakonom Korsgaardom o prodaji više nekretnina na Korčuli. Dakle, kanadski državljanin Haakon Korsgaard kupio je od srpskih tvrtki nekretnine na Jadranu, koje one smatraju svojim vlasništvom a Hrvatska ih je zakonom proglasila vlasništvom države.

U Hrvatskoj, prema onome što tvrdi DORH nije dokazivao vlasništvo, nego je na sudovima na osnovu kupoprodajnih ugovora pokušao od države dobiti naknadu za te nekretnine, što srbijanskim tvrtkama koje su mu prodale te nekretnine nikada nije uspjelo. Kad nije dobio naknadu u Hrvatskoj, Haakon Korsgaard odlučio je pokrenuti arbitražni postupak pozivajući se na sporazum o zaštiti ulaganja između Hrvatske i Kanade.

Društveno vlasništvo

Hrvatska se pak, barem prema onome što stoji u Izvješću DORH-.a, poziva na to da se vlasnička prava ne mogu stjecati izravno na temelju sporazuma o sukcesiji, Aneksu G. Taj Aneks regulira pitanje imovine pravnih osoba, odnosno poduzeća na teritoriju drugih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Hrvatska je odavno zauzela stav da se taj Aneks ne može primjenjivati ako države međusobno nisu sklopile ugovore koji bi omogućili vraćanje te imovine. Takve ugovore Hrvatska je sklopila sa Slovenijom i Sjevernom Makedonijom, dok primjerice sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom takav ugovor nije sklopljen. U Srbiji pak tvrde da je i iz odluke tamošnjeg Ustavnog suda jasno da bi se taj Aneks trebao primjenjivati bez ikakvih međudržavnih ugovora i da bi se njihovim tvrtkama trebala početi vraćati imovina u Hrvatskoj.

Međutim, Hrvatska strana ističe kako je situacija s nekretninama malo kompliciranija od povratka poslovnih prostora, primjerice Borovu u Beogradu, jer su srbijanske tvrtke na Jadranu gradile odmarališta za svoje radnike, ali na zemljištu koja im je dodjeljivala lokalna vlast, jer se u oba slučaja radilo o društvenom vlasništvu. Bez rasplitanja i tih vlasničkih odnosa povrat nije moguć, jedna je od primjedbi hrvatske strane.

Najvredniju imovinu izgubila Ina

I dok prema procjenama iz Srbije imovina njihovih tvrtki u Hrvatskoj vrijedi više od milijardu i pol eura, najvredniju imovinu u Srbiji zasad je izgubila Ina, čijih je 167 benzinskih crpki i 11 skladišta koristio Beopetrol, a srbijanska država prodala je dionice te kompanije Lukoilu, pa tako sada Lukoil raspolaže i tim nekretninama vrijednima oko 200 milijuna eura.