foto: REUTERS
U psihijatriji, koja je uvijek na začelju medicine, nemamo ni novca ni kadra, a zahtjevi su puno veći od onog što sustav može prihvatiti. Slabo educirani psihijatar uvijek će napraviti grešku, objašnjava psihijatar Ante Bagarić
ZAGREB – Moglo bi se pretpostaviti da je medicinsko osoblje koje brine o osobama s psihičkim poremećajima manje sklono stigmatizirajućim stavovima prema svojim pacijentima od prosječnog građanina, ali istraživanja govore suprotno. Brojne osobe s psihičkim poremećajima imaju loša iskustva s psihijatrijskih odjela diljem Hrvatske, a to što u bolnicama ima i svijetlih primjera ne umanjuje činjenicu da se pacijenti u tom dijelu zdravstvenog sustava često osjećaju zlostavljanima. Istraživanje provedeno na 214 osoba koje su bile hospitalizirane na psihijatrijskim odjelima u Hrvatskoj, s različitim dijagnozama, objavljeno je ovih dana u knjizi »Psihijatrijska hospitalizacija: poštivanje etičkih načela i stigmatizacija« autorice Martine Barbiš, koja se bavi odnosom psihijatrijskog, medicinskog i drugog osoblja prema osobama koje doživljavaju psihički poremećaj. Pacijenti su podijelili svoja pozitivna i negativna iskustva s psihijatrijskim osobljem iz različitih psihijatrijskih ustanova i odjela, a ispitana su i njihova iskustva (ne)poštivanja etičkih načela od strane psihijatrijskog osoblja u odnosu prema njima.
Najkraće trajanje hospitalizacije ispitanih bilo je dva dana, a najdulje 183 dana odnosno šest mjeseci, dok je prosječna hospitalizacija trajala 28 dana. Većina ispitanika bili su muškarci (64 posto), a tek svaka treća osoba bila je žena. Prosječna dob hospitaliziranih iznosila je 47 godina, dvije trećine pacijenata završilo je srednju školu, 25 posto višu školu ili fakultet a dvoje ispitanika (0,9 posto) bilo je s doktoratom. Njihova svjedočanstva su anonimna, ali ne i bolnice u kojima su doživjeli neugodna iskustva. Neki su se žalili na izravno vrijeđanje, prijetnje i omalovažavanje, neki na potpuni izostanak bilo kakvih informacija o liječenju. Jedan od primjera je onaj iz 2002. godine, iz Klinike za psihijatriju Vrapče, gdje je pacijent doživio verbalnu prijetnju medicinskog tehničara:
– Prilikom zadnje hospitalizacije šetao sam se hodnikom bolničkog odjela i bacio pogled na ambulantu, i to u vrlo teškom stanju, pod lijekovima, nakon čega mi je došao medicinski tehničar, te mi je na vrlo grub način rekao: »Šta je, šta trebaš, hoćeš da ti šamarčinu zavalim?« Bilo mi je vrlo neugodno te sam se odmaknuo od njega. Ostalo mi je u vrlo neugodnoj uspomeni – ispričao je psihotični bolesnik hospitaliziran u Vrapču.
– Bila sam grubo vezana za krevet cijele noći, te sam se i pomokrila. Ujutro su sestre rekle da sam odvratna svinja. Kako biste se vi osjećali na mom mjestu?! – ispričala je svoje iskustvo iz iste bolnice pacijentica sa shizoafektivnim poremećajem.
– Hospitalizirali su me, a nisam znao ni zašto. Držali su me protiv moje volje u bolnici. Nisu mi rekli kakve lijekove pijem i kako oni djeluju. Bio sam poslušan pacijent i radio sam uglavnom sve što mi se reklo, kako bih što prije izašao van.
Osjećao sam se zlostavljano i kao da su mi oduzeta sva prava – iskustvo je još jednog pacijenta s psihotičnim poremećajem hospitaliziranog u Vrapču.
U kavezu
Ni druge bolnice nisu pošteđene svjedočenja o, blago rečeno, neprimjerenom ponašanju osoblja prema pacijentima.
– Često bi me žalostilo što bi me ismijavali zato što sam mentalno retardiran. Ja sam takav rođen i to nisam mogao birati. Ja nisam lud. I ja sam čovjek. Kada bih nešto htio reći s čime nisam zadovoljan – smijali bi mi se – ispričao je tijekom istraživanja pacijent s lakom mentalnom retardacijom koji se u Psihijatrijskoj bolnici »Dr. Ivan Barbot« u Popovači liječio od depresije.
– Zavezali su me u luđačku košulju, strpali u kavez kao životinju. Bili su grubi svaki put. Svaka čast Rabu – izjavio je pacijent sa shizofrenijom koji je takvo negativno iskustvo doživio u KBC-u Rijeka.
Pacijentica liječena u KBC-u Split od bipolarnog afektivnog poremećaja doživjela je višestruko iskustvo vezanja, jer je pokušavala odvezati druge pacijente. »To je grozna praksa koja, istina, njima olakšava posao, ali čini veliku štetu bolesniku, psihičku. A oni bi trebali liječiti psihu, a ne nanositi nove traume. Na grupi uzajamne podrške smo se svi složili da iskustvo vezivanja daje osjećaj kao da ti netko siluje dušu«, izjavila je splitska pacijentica.
Da psihijatrijski pacijenti imaju problema i s drugim pacijentima, a osoblje to ne rješava na primjeren način, govori slučaj pacijentice s psihozom hospitalizirane u KBC-u Zagreb.
– Zlostavljala me pacijentica na odjelu koja je bila sumanuta i umislila da je moja pokojna majka. Napastvovala me danima, a kada bi pretjerala i ja bih se potužila sestrama (koje nisu bile prisutne na odjelu da to vide), one bi to riješile fiksiranjem i nje, ali i mene, i ostavile bi nas tako po 12-ak sati – posvjedočila je pacijentica.
Psihijatri s predrasudama
Istraživanja iz drugih europskih država govore da ni njihovi psihijatri nisu lišeni predrasuda; polovina studenata medicine i liječnika u Londonu smatra da su osobe s shizofrenijom ili ovisnici opasni i nepredvidljivi. U Švicarskoj psihijatri više stigmatiziraju psihičke bolesnike od psihologa, medicinskih sestara i terapeuta. U Italiji, psihijatri smatraju da ljude sa shizofrenijom treba ograničiti u društvu, 54 posto ih smatra da se ljudi s tom dijagnozom ne bi trebali vjenčati, 64 posto da ne bi trebali imati djecu, a 27 posto ne bi im dalo pravo glasa. Društvena stigma i socijalna distanca evidentno postoje i u razvijenoj Europi, iako se to javno, na političkoj razini, ne priznaje.
Autorica istraživanja, Martina Barbiš, svoju je knjigu u digitalnoj verziji poslala na adrese mnogih psihijatara diljem Hrvatske. Nada se će je netko od njih pročitati i i ući u cipele svojih klijenata.
– Uistinu bih voljela vidjeti pozitivne pomake, a oni prije svega ovise o spremnosti naših djelatnika na promjene i o sustavu gdje ljudi rade u lošim uvjetima. Voljela bih da djelatnici pročitaju pozitivna i negativna iskustva, jer ona pokazuju što ne smijemo činiti isto kao što ona pozitivna pokazuju i kako smo sposobni činiti dobro i kako ga već činimo – zaključuje Barbiš.
U Austriji su utvrdili da je tek svaki drugi poslodavac spreman zaposliti osobu sa shizofrenijom, 70 posto radnika nije spremno prihvatiti osobu sa shizofrenijom za šefa, a 81 posto ne bi im dalo da paze na djecu. Istraživanje provedeno u Hrvatskoj pokazalo je pak da svaki drugi student smatra shizofreniju sinonimom za ludilo, svaki drugi liječnik odbio bi druženje s takvim pacijentom, a 36 posto liječnika ne bi htjelo imati ga u susjedstvu.
– Sigurno da stigmatizacija tih pacijenata postoji, to je prirodno stanje kojeg u optimalnom svijetu ne bi trebalo biti. Ali to nije lako doseći, čak ni kad imate puno novca i uređen sustav, a kamoli u situaciji kad psihijatar mora umjesto tri ili četiri pacijenta dnevno pregledati njih 50 – ilustrira Ante Bagarić, psihijatar iz Psihijatrijske bolnice Vrapče. U Hrvatskoj, kaže, milijun stanovnika ima neku dijagnozu, a još 25 posto građana povremeno ili trajno ima neke psihološke, mentalne, emocionalne simptome zbog kojih bi trebao savjet psihologa.
– U psihijatriji, koja je uvijek na začelju medicine, nemamo ni novca ni kadra, a zahtjevi su puno veći od onog što sustav može prihvatiti. Ljudi s psihičkim poremećajima opravdano se osjećaju izdanima, ogorčenima, jer ne dobiju ono što trebaju. S druge strane, rad s osobama sa psihičkim smetnjama zahtijeva stalnu edukaciju, naš je problem što su ljudi neutrenirani i neetični prema tim pacijentima,a često nemaju vremena ni novca za edukaciju. Slabo educirani psihijatar uvijek će napraviti grešku – objašnjava Bagarić.
Zdravstvo kojem su na prvom mjestu neurokirugija ili kardiologija moralo bi uložiti više u zaštitu mentalnog zdravlja, bolju organizaciju, edukaciju liječnika, koji još, zaključuje, ne shvaćaju da u modernoj medicini psihijatrijski bolesnik ima prava kao i svaki drugi.
